Ne želim da živim ni sa Srbima, ni s Bošnjacima, ni s Hrvatima. Želim da živim i sa Srbima, i s Bošnjacima, i s Hrvatima. I s našim Jevrejima, Romima i svim ostalim narodima koji žive u Bosni i Hercegovini.
To je, ustvari, moja politička i lična biografija u jednoj rečenici. Sve što mislim o ovoj zemlji i o Danu državnosti stane u taj kratki prijelaz s “ni” na “i”. Između to dvoje je cijela naša tragedija — i cijela naša šansa.
Jer Dan državnosti Bosne i Hercegovine, apsurdno, ne slavi se u cijeloj državi. Manji entitet ga ne obilježava brišući ZAVNOBiH iz sjećanja kao da se nikad nije ni dogodio. Ne negira se samo datum nego i politička kičma ove zemlje: ne sklanja se pod tepih samo antifašizam već i sama činjenica da je Bosna i Hercegovina zamišljena kao zajednička kuća, a ne privremena okupacija teritorija.
Još gore od guranja ZAVNOBiH-a pod tepih jeste negiranje same države Bosne i Hercegovine — one koju, opet apsurdno, svi koristimo. Živimo u njoj, dok je oni kojima je ona “privremena greška istorije” tretiraju kao bankomat: putuju s njenim pasošem, liječe se u njenim bolnicama, koriste njene resurse za svoje politike, a onda je se odriču na mikrofon, pred publikom koja se pretvara da je to normalno. To nije greška istorije. To je moralni bankrot sadašnjosti.
U dijelu BiH s hrvatskom većinom, 25. novembar je tek neradni dan — tehnički odmor, bez sadržaja, bez pripadanja. U ostatku Federacije, gdje se državnost glumi jednom godišnje, protokolarno se položi cvijeće, održe govori, pomene drug Tito i Bog te veselio. Čast svim antifašistima koji još znaju šta brane. A sutradan? Vraćamo se raskidanju ZAVNOBiH-a kroz dnevnopolitičke kalkulacije, svodeći državnost na pozornicu. To nije sjećanje, to je licemjerje.
Na papiru, imamo državni praznik. U stvarnosti, nemamo ni državni dogovor, a kamoli državu kakvu ZAVNOBiH podrazumijeva.
Prema Deklaraciji ZAVNOBiH-a, Bosna i Hercegovina je zajednica tri ravnopravna naroda. To je rečenica koja se često citira, ali rijetko ozbiljno čita. Jer tri naroda su bili samo jezik tog vremena — politička formula epohe, a ne granica života. Život Bosne je uvijek bio širi od svojih definicija.
Da smo nastavili ono što je u nukleusu ZAVNOBiH-a, a ne samo ono što je zapisao, danas ne bismo svoje Jevreje, Rome, Italijane, Crnogorce i ostale narode gurali u statističke kategorije i “ostale” kao da su duhovi koji šetaju među nama. Bosna nikada nije bila samo tri imena. Bosna je ninala u krilu svu svoju djecu.
To je moralni kompas jedne Bosne koja je svoju državnost izborila u ratu, ali je gubi u miru, korak po korak, kompromis po kompromis.
Ova država ne pati samo od glasnog negiranja, pati od pogubne, polagane ravnodušnosti. Negiranje je agresivno, ali ravnodušnost je smrtonosna. Jer nas uči da je normalno da jedan dio zemlje slavi, drugi radi, treći se pravi da ne zna šta je 25. novembar. Imamo Deklaraciju, ali nemamo političku hrabrost da je živimo, a ne samo citiramo u govorima.
I tu se vraćam na ono “ne želim da živim ni sa…”. Ne želim da živim u zemlji u kojoj moram birati s kim živim, kao da je to pitanje liste želja, a ne elementarne ljudske pristojnosti. Ne želim da živim ni u bošnjačkoj, ni u srpskoj, ni u hrvatskoj Bosni. Želim da živim u Bosni i Hercegovini — onoj iz rečenice ZAVNOBiH-a, gdje se identiteti ne ukidaju, nego dijele prostor. Gdje se država ne doživljava kao trofej, nego kao zajedničko dobro.
Dan državnosti nije folklor. Ali jeste status na društvenim mrežama. To je dan u kojem se moramo pogledati u ogledalo i pitati: u kakvoj državi stvarno živimo i kakvu državu stvarno želimo?
Ne želim biti realna ako “realno” znači pristanak na podjelu stola, na podjelu budućnosti, na podjelu prava. Radije ću biti tvrdoglava utopija “i sa”, nego komforna, ali lažna “realnost” “ni sa”. Jer ako odustanemo od te rečenice da je Bosna i Hercegovina i srpska, i hrvatska, i muslimanska i svih ostalih, odustali smo od ideje da je moguće živjeti zajedno, a ne uprkos jedni drugima.
Ne pristajem na praznik koji se slavi bez svijesti o tome zašto je uopšte nastao. Ne pristajem na istoriju koja se prepravlja po mjeri današnjih stranačkih interesa. Ne pristajem na narativ da je BiH “nastala” u ZAVNOBiH-u, kao da prije toga nije imala hiljadu godina sebe. Ona je u ZAVNOBiH-u obnovljena, a danas sistematski potkopavana.
Ako već imamo državni praznik, hajde da ga barem pokušamo zaslužiti. Ako već govorimo o ZAVNOBiH-u, hajde da priznamo da smo trenutno daleko, sramotno daleko, od onoga što je bio njegov cilj. Ako već hoćemo Dan državnosti, hajde da se bar jednom godišnje zapitamo: koliko smo daleko od države zamišljene 1943. godine i ko nas od te države najviše udaljava?
Ne želim da živim ni sa Srbima, ni s Bošnjacima, ni s Hrvatima. Želim da živim i sa Srbima, i s Bošnjacima, i s Hrvatima. I s Jevrejima, i s Romima, i sa svima koji ovu zemlju zovu svojom.
Jer ako to nije smisao Dana državnosti — onda ne znam šta jeste.
Sretan Dan državnosti, Bosno i Hercegovino!
