NATO i Rusija više ne presreću jedni druge povremeno — to je postala sedmična navika. Avioni, brodovi, dronovi, podmornice — ista koreografija, isti scenarij, bez obzira radi li se o Baltiku, Arktiku, Crnom moru ili, kao u najnovijem slučaju, Engleskom kanalu.
Najnoviji primjer dolazi iz britanskog Ministarstva odbrane: patrolni brod HMS Severn pratio je rusku korvetu Stoikiy i tanker Yelnya kroz uske evropske morske koridore, prije nego što je nadzor predan NATO savezniku kod obale Bretanje.
Nije prvi put. I neće biti posljednji. U posljednje dvije godine, kako navodi britanska strana, a prenosi CNN, ruske pomorske aktivnosti oko njihovih voda porasle su 30%. Ista retorika čuje se iz Norveške, Francuske, Kanade, Poljske, pa sve do Japana.
I dok se na površini čini da svi demonstriraju odlučnost i hladnokrvnost, u pozadini se odvija nešto mnogo jednostavnije — predstava koja traje predugo.
Zašto se ovo dešava? Jer obje strane moraju pokazati mišiće
NATO mora dokazati da je živ i jedinstven, posebno nakon godina unutrašnjih pukotina, Trumpove retorike da je savez “zastario”, te rata u Ukrajini koji je testirao granice zapadne solidarnosti.
Rusija, s druge strane, treba slati signale da nije izolovana, da uprkos sankcijama može demonstrirati prisutnost od Arktika do Atlantskog okeana.
Rezultat je cirkularna drama:
NATO reaguje da pokaže da neće tolerisati kršenja pravila
Rusija provocira da pokaže da ne mari za NATO-vo prisustvo
Svaka reakcija postaje razlog za novu reakciju
I tako već 30 ili 40 puta godišnje.
Opasnost nije u incidentima — nego u navikavanju na njih
Ono što je najopasnije nije broj presretanja, nego osjećaj da su postala normalna.
Kada situacija koja uključuje borbene avione, oružane brodove i podmornice prestane biti alarm — povećava se rizik da mali propust postane velika nesreća.
Istorija je već pokazala kako izgleda pogrešan pritisak na dugme:
1983. sovjetski sistem greškom detektovao američki napad
1995. Rusija zamalo lansirala odgovor zbog norveške naučne rakete
1960-ih i 70-ih desetine “near-miss” incidenata tokom Hladnog rata ostale su tajna godinama
Današnja razlika je ključna — tada su diplomati kontrolisali ton.
Danas ga često određuju:
viralni snimci
naslovi medija
političari u kampanjama
i algoritmi koji nagrađuju strah
Drugim riječima, rizik je isti, ali refleksi su slabiji.
Zašto se sve ovo radi pred kamerama?
Jer poruka više nije namijenjena protivniku — nego domaćoj publici.
Svaka strana prodaje svoju verziju odlučnosti:
NATO: “Štitimo saveznike, nećemo popustiti”
Rusija: “Nismo uplašeni, i dalje smo globalna sila”
U realnosti:
niko ne želi rat
niko ne smije izgledati slab
a svi znaju da je 99% ovih incidenata zrežirano do milimetra
Zato se presretanja obavljaju skoro ritualno:
bez ulaska u tuđi zračni prostor
bez ispaljenog metka
bez naglih manevara
samo dovoljno blizu da nastane priča
ali ne toliko blizu da nastane problem
To je geopolitika kao teatar — i obje publike već znaju scenarij.
Prava pitanja ne postavlja niko
Dok svijet prati ko je presreo koga, iz fokusa ispadaju tri mnogo važnije teme.
1. Militarizacija Arktika
Ruske podmornice i NATO avioni sve češće operišu u području gdje se otapaju lednici i otvaraju nove rute.
Tamo nema kamera — samo tišina i nuklearno naoružanje.
2. Testiranje granica bez formalnih pravila
Nijedna strana ne priznaje crvene linije druge.
Sve zavisi od “procjene pilota” ili “diskrecionog prava komandanta broda”.
To je recept iz udžbenika za grešku.
3. Diplomatski kanali su sve tanji
Post-hladnoratni mehanizmi za kriznu komunikaciju ili su zamrznuti ili nefunkcionalni.
Drugim riječima — više incidenata, manje razgovora.
Da li ovo znači da je rat blizu? Ne — ali znači da je mir sve manje stabilan
Većina ovih interakcija dizajnirana je da se završi bez posljedica.
Ali istorija ne pamti planirane ishode — pamti trenutke kada je neko:
krivio instrument
pogrešno procijenio namjeru
ili pokušao da impresionira pretpostavljene
U svijetu gdje se:
Ukrajina još ne nazire kraju
Gaza je otvorena rana
Pacifik postaje nova tačka trenja
svako dodatno presretanje samo povećava vjerovatnoću
da jednom — neće ostati samo na praćenju.
Predstava traje, publika zijeva, ali rizik raste
NATO i Rusija znaju da je ovo igra signala, ne priprema za direktni sukob.
Ali kada nešto postane rutina, opuštanje postaje najveća prijetnja.
Ono što danas izgleda kao politička koreografija, sutra može postati nesreća bez namjere, a nakon toga — kriza bez kontrole.
Jer najopasniji ratovi ne počinju planirano.
Počinju kada neko misli da je sve pod kontrolom.
