Ako bi se prijetnje secesijom mogle arhivirati, Milorad Dodik bi već imao sopstveni muzej. Sa stalnom postavkom. Ulaz besplatan, izlaz nemoguć.
Obilježavanje 9. januara, uprkos jasnoj odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ponovo je poslužilo kao pozornica za ono što Dodik radi već više od decenije: proizvodi krizu, glumi državnika, prijeti otcjepljenjem – i na kraju ne uradi ništa. Ili, preciznije, uradi samo jedno: dodatno oslabi institucije i učvrsti vlastitu poziciju.
Neustavni praznik kao politički rekvizit
- januar nije sporan zato što je “srpski”, nego zato što je neustavan. Ta činjenica je pravno riješena. Sve ostalo je politika. I upravo tu Dodik pliva kao riba u mutnoj vodi.
Svako obilježavanje tog datuma nije izraz “narodne volje”, nego namjerni čin institucionalnog prkosa. Ne prkosa Sarajevu, kako se to voli predstavljati, nego prkosa vlastitom ustavnom poretku države u kojoj Republika Srpska postoji isključivo zahvaljujući Dejtonskom sporazumu.
Paradoks je očigledan: Dodik se poziva na Dejton, dok istovremeno sistematski krši njegove temelje.
“Naša kuća”, ali čiji su ključevi?
Prisustvo srbijanskog premijera u Banjoj Luci, uz poruke bezuslovne podrške RS-u, nije nikakva novost. Novo je jedino to što se sve manje vodi računa o diplomatskom minimumu. Poruke o poštivanju BiH kao države izgovaraju se rutinski, gotovo mehanički, dok se u praksi normalizira ponašanje koje ide direktno protiv te iste države.
RS se naziva “našom kućom”, ali niko ne kaže ko je arhitekta, ko je vlasnik, a ko stanar. I što je još važnije – ko plaća račune.
Secesija kao stalno stanje pripravnosti
Ovo nije prvi put da Dodik prijeti otcjepljenjem. Nije ni peti. Nije ni dvadeseti. Realno, ovo je pedeseti put u deset godina.
Svaki put je scenarij isti:
- podizanje tenzija
- dramatične izjave
- mobilizacija emocija
- povlačenje bez ikakvog konkretnog poteza
Zašto? Zato što Dodik vrlo dobro zna da secesija nije politički projekat, nego politički mit. Ona ne postoji da bi se realizovala, nego da bi se stalno prizivala. Kao prijetnja. Kao izgovor. Kao dimna zavjesa.
Secesija kao unutrašnja politika, ne spoljašnja strategija
Ključno pitanje glasi: kome su ove prijetnje namijenjene?
Ne međunarodnoj zajednici – ona je već oguglala.
Ne Sarajevu – jer reakcije su predvidljive.
Namijenjene su unutrašnjoj publici.
Svaki put kada se govori o otcjepljenju:
- prestaje priča o korupciji
- prestaje priča o odlasku mladih
- prestaje priča o javnim nabavkama
- prestaje priča o dugovima
Sekcesija je najjeftiniji politički alat: ne košta ništa, a proizvodi buku.
Smjene, “legalnost” i aplauzi
Posebno groteskan momenat je insistiranje da je Dodik “legalni predsjednik” i nakon smjene. Ako su institucije neprijateljske, sudovi neprijateljski, odluke neprijateljske – postavlja se logično pitanje: ko je onda legalan?
Odgovor je jasan: legalno je ono što koristi trenutnoj vlasti. Sve ostalo je zavjera.
Aplauzi na akademijama nisu dokaz legitimiteta, nego zamjena za njega.
Crkva i politika: Opasna simbioza
Kada se politički projekti proglašavaju “Božjom voljom”, politika prestaje biti prostor odgovornosti i postaje prostor dogme. To je uvijek znak slabosti ideje. Jer jaka ideja ne treba božansku potvrdu – ona se brani argumentima i rezultatima.
U ovom slučaju, “Božja volja” služi samo da se zatvori prostor za svaku kritiku.
Zaključak: Stalna kriza kao jedina konstanta
Milorad Dodik se ne sprema za otcjepljenje. On se sprema za još jedno obraćanje, još jednu akademiju, još jedan govor u kojem će prijetnja zamijeniti politiku.
Republika Srpska neće nestati sutra. Bosna i Hercegovina se neće raspasti danas. Ali će, ako se ovakav obrazac nastavi, svi zajedno nastaviti da gube vrijeme, energiju i budućnost.
Najopasnija stvar kod Dodikove politike nije to što je radikalna, nego to što je potpuno potrošena – i ipak se uporno reprizira.
I to je možda najveći problem: ne što se prijeti secesijom, nego što se od nje pravi trajna zamjena za stvarnu politiku.
