Oliver Dragojević, rođen upravo na današnji dan, 7. decembra, nije bio samo pjevač. Bio je zvučni zapis Jadrana, glas koji je nosio so, maestral i onu neizbježnu melanholiju dalmatinskog čovjeka. Njegova karijera nije bila tek niz hitova, već duga, tiha konverzacija s publikom širom regije, a ta je konverzacija bila utkana u samu esenciju života.
Od Picaferaja do tragova u beskraju
Kada je 1967. na Splitskom festivalu debitovao s pjesmom “Picaferaj” (svjetioničar), malo ko je slutio da je to tek tihi uvod u muzički seizmograf koji će decenijama bilježiti sve uspone i potonuća. Pravi zemljotres dogodio se sedam godina kasnije, kada je, nakon lutanja po zapadnoevropskim klubovima, ponovo uspostavio saradnju sa Zdenkom Runjićem.
Ta fuzija Oliverovog jedinstvenog hrapavog, ali istovremeno nježnog vokala i Runjićevog poetskog genija, rodila je stihove koji su postali trajni kulturološki markeri. “Galeb i ja” (1975), pjesma koja je navodno na prvu prošla nezapaženo, postala je tiha himna svih usamljenih mornara i onih koji žive negdje između mora i neba. Nije to bila samo muzika, to je bila filozofija: biti sam svoj, pratiti svoju “zvizdu”.
Glas kao sidro
Oliverove pjesme nisu bile samo ljubavne balade, one su bile kompleksne priče o odricanju, čekanju i neizbjmežnom povratku kući. U “Oprosti mi, pape”, odslikao je generacijski jaz i nepromišljenost mladosti, dajući tim riječima težinu priznanja. “Skalinada” je bila čista, radosna fešta i mediteranski zov života, dok je “Vjeruj u ljubav” bila ultimativna mantra, izvedena s takvom iskrenošću da je bilo nemoguće ne prihvatiti.
Kroz kasnije faze, saradnje sa Gibonnijem (poput “U ljubav vire nemam”) donijele su novu složenost i moderniju produkciju, ali esencija je ostala ista: mediteranski kantautor koji pjeva o stvarima koje bole, ali ih prihvata s dostojanstvenim mirom.
Cesarica i vječna tuga
Ako bi se morala izdvojiti jedna pjesma kao kruna kasne karijere, to je zasigurno “Cesarica”. Ona je postala simbol čistog, gotovo svetog divljenja ženi, melodija koja se pušta na vjenčanjima, ali i na poslednjim ispraćajima.
Ali, možda i najintimniji pečat ostavio je “Trag u beskraju”. Ta pjesma, sa svojom setom i prihvatanjem prolaznosti, postala je Oliverov epitaf i njegov poklon svijetu. Nema tu krikova i dramatičnih scena, samo tiho priznanje da je život, kao i muzika, prolazan, ali da sjećanje ostaje.
Taj trag u beskraju je ostavio. Nije otišao, samo se vratio tamo odakle je njegov glas i dolazio – u vječnu tišinu, ali neprekidnu plimu Jadrana.
