Kada je The Truman Show objavljen 1998. godine, djelovao je kao genijalna satira televizijske kulture.
Čovjek živi u savršenom gradiću, okružen porodicom, komšijama, poslom i rutinom, ne znajući da je cijeli njegov život zapravo reality show. Svi oko njega glume. Kamere su posvuda. Njegova intima je proizvod. Njegova tuga je program. Njegova zbunjenost je sadržaj za publiku.
Tada je to izgledalo kao pretjerivanje.
Danas izgleda kao dokumentarac koji je samo pogriješio tehnologiju.
Truman Burbank je mislio da živi život, a zapravo je živio format.
To je možda najpreciznija rečenica o 21. stoljeću.
Truman nije znao da je sniman. Mi znamo, pa ipak pristajemo
Najveća razlika između Trumana i današnjeg čovjeka je u tome što Truman nije dao pristanak.
On nije znao.
Mi znamo.
Znamo da nas telefoni prate.
Znamo da aplikacije skupljaju podatke.
Znamo da društvene mreže nagrađuju izloženost.
Znamo da algoritmi uče naše navike, strahove, želje i slabosti.
Znamo da je privatnost postala roba.
I opet ulazimo.
Truman je bio zatvoren u studiju koji su drugi izgradili za njega.
Mi često sami postavljamo kameru, sami biramo kadar, sami uređujemo sliku i sami učimo govoriti jezikom platforme.
To je ono što film danas čini još strašnijim.
Nije nas neko sve zaključao u jedan veliki studio.
Ubijeđeni smo da je studio prilika.
Reality kultura je pobijedila stvarnost
The Truman Show je nastao u vrijeme kada su reality programi tek ulazili u globalnu kulturu.
Danas više nema jasne granice između realityja i svakodnevnog života.
Influenceri, vlogovi, live prijenosi, storyji, kratki video formati, reakcije, privatni trenuci, javni raskidi, porodične scene, plač pred kamerom, “spontani” život režiran za algoritam — sve je postalo dio iste logike.
Stvarnost vrijedi više ako se može objaviti.
Doživljaj vrijedi više ako se može podijeliti.
Bol vrijedi više ako ima angažman.
Radost vrijedi više ako izgleda dobro u kadru.
Trumanov svijet bio je brutalan zato što je od jednog života napravio televizijski proizvod.
Naš svijet je još čudniji jer su milioni ljudi naučili sami sebe pretvarati u proizvod.
Christof nije nestao. Samo se pretvorio u algoritam
U filmu postoji čovjek koji upravlja Trumanovim svijetom.
Christof.
On kontroliše vrijeme, odnose, prostor, strahove i granice. On odlučuje šta Truman vidi, koga susreće i kada će se drama pojačati.
Danas nemamo jednog Christofa.
Imamo sisteme.
Algoritme.
Platforme.
Marketinške modele.
Preporuke.
Feed.
Nevidljive urednike svakodnevice.
Oni ne moraju režirati cijeli grad da bi nas oblikovali. Dovoljno je da odluče šta ćemo vidjeti sljedeće.
Jedan video.
Jedna vijest.
Jedan strah.
Jedna reklama.
Jedna osoba koju će nam gurati pred oči dok ne povjerujemo da je važna.
Christof je nekada bio lice kontrole.
Danas je kontrola mnogo elegantnija jer često nema lice.
Najstrašniji dio filma nije nadzor, nego udobnost
Trumanov svijet nije izgledao kao zatvor.
Izgledao je kao idealno predgrađe.
Sunce, komšije, posao, brak, reklame, osmijesi, rutina.
Zato je bio tako opasan.
Zatvor koji izgleda kao zatvor čovjek lakše prepozna.
Zatvor koji izgleda kao sigurnost mnogo je teži za napustiti.
Truman nije morao bježati samo od kamera.
Morao je pobjeći od čitavog sistema koji mu je govorio da je vanjski svijet opasan, a njegov mali lažni svijet udoban.
To je možda najaktuelniji dio filma.
I danas se ljudi često ne drže sistema zato što ga vole.
Drže ga se zato što se boje nepoznatog izvan njega.
Sloboda počinje kad čovjek posumnja u scenografiju
Trumanov izlazak počinje sumnjom.
Mali kvarovi u savršenstvu.
Predmeti koji padaju s neba.
Ljudi koji se ponašaju čudno.
Pukotine u rutini.
On polako shvata da svijet nije prirodan, nego postavljen.
Svaka ozbiljna sloboda počinje baš tako.
Ne velikom revolucijom.
Nego pitanjem: zašto je ovo ovako?
Zašto gledam ovo?
Zašto želim ovo?
Ko mi je rekao da ovo moram?
Ko zarađuje od moje pažnje?
Ko režira moje strahove?
Ko je postavio granice mog svijeta?
Zaključak: svi smo malo Truman, samo bez nevinosti
The Truman Show danas je strašniji nego 1998. godine jer više ne izgleda kao distopija.
Izgleda kao upozorenje koje nismo shvatili ozbiljno.
Truman je bio žrtva svijeta koji ga je pretvorio u sadržaj bez njegovog znanja.
Mi živimo u vremenu u kojem se ljudi često dobrovoljno pretvaraju u sadržaj, nadajući se da će ih algoritam nagraditi pažnjom.
To ne znači da su društvene mreže samo zlo.
Nisu.
One mogu povezivati, informisati, pomagati, stvarati zajednice i davati glas ljudima koji ga ranije nisu imali.
Ali mogu i pretvoriti život u pozornicu iz koje je sve teže izaći.
Zato Trumanov posljednji korak ostaje jedna od najljepših filmskih slika moderne kulture.
Čovjek pronalazi rub svog lažnog svijeta.
Dodiruje zid neba.
Okreće se.
I odlazi.
Možda je to danas veća fantazija nego ikad.
Ne da nas neko pusti iz studija.
Nego da konačno poželimo izaći.
