Dok se svijet između 1918. i 1920. godine borio s razornom pandemijom španske gripe, koja je odnijela više od 50 miliona života, paralelno se širila još jedna, danas gotovo zaboravljena bolest. Nije bila toliko smrtonosna, ali je bila daleko misterioznija.
Riječ je o encephalitis lethargici, neurološkom poremećaju koji je zbog svojih neobičnih simptoma dobio nadimak „bolest spavanja“. Od 1917. do 1930. godine usmrtio je oko pola miliona ljudi, dok su stotine hiljada preživjelih ostale trajno obilježene njegovim posljedicama.
Više od stotinu godina kasnije naučnici i dalje ne znaju šta je tačno uzrokovalo ovu pandemiju.
Ljudi su spavali danima, sedmicama, pa čak i mjesecima
Bolest je prvi opisao austrijski neurolog Constantin von Economo 1917. godine, kada je primijetio pacijente koji su nakon simptoma sličnih gripi upadali u neobično stanje pospanosti.
Neki su spavali gotovo cijeli dan. Drugi su imali halucinacije i delirij, iz kojih su se mogli nakratko probuditi prije nego što bi ponovo utonuli u san.
„Imamo posla s vrstom bolesti spavanja koja traje neuobičajeno dugo“, zapisao je tada von Economo.
Kod pojedinih pacijenata bolest je završavala smrću za nekoliko dana. Kod drugih je trajala sedmicama ili mjesecima.
Još zbunjujuće bilo je to što simptomi nisu bili isti kod svih oboljelih.
Dok su jedni bili gotovo nepokretni i konstantno pospani, drugi su pokazivali suprotnu reakciju – hiperaktivnost, nemir i manične epizode.
Preživjeli su ostajali trajno promijenjeni
Ljekari su s vremenom uočili da bolest ima dvije faze.
Prva je podsjećala na gripu: temperatura, glavobolja, iscrpljenost i neurološki poremećaji.
Ako bi pacijent preživio akutnu fazu, kod velikog broja razvijale su se trajne posljedice.
Mnogi su godinama kasnije pokazivali simptome slične Parkinsonovoj bolesti. Neki su izgubili sposobnost normalnog kretanja, dok su drugi doživjeli potpune promjene ličnosti.
Prema podacima Američkog društva za mikrobiologiju, čak polovina preživjelih ostala je trajno neurološki oštećena. Kod djece je taj procenat bio još veći.
Zabilježeni su slučajevi psihoza, ozbiljnih poremećaja ponašanja i gubitka osnovnih motoričkih funkcija.
Da li je bila povezana sa španskom gripom?
Pošto su se dvije pandemije pojavile gotovo istovremeno, dugo se vjerovalo da postoji veza između encephalitis lethargice i španske gripe.
Sumnje su dodatno pojačane činjenicom da su i tokom epidemije gripe krajem 19. stoljeća kod nekih pacijenata zabilježeni slični neurološki simptomi.
Međutim, detaljna istraživanja moždanog tkiva preminulih pacijenata tokom narednih decenija nisu uspjela dokazati direktnu povezanost.
Bolest je nastavila da se pojavljuje i godinama nakon što je španska gripa nestala, što je dodatno oslabilo tu teoriju.
Naučnici i danas nagađaju
Nova istraživanja ponudila su druga moguća objašnjenja.
Jedna studija iz 2012. godine sugerirala je da bi uzrok mogao biti enterovirus – grupa virusa kojoj pripada i virus dječije paralize.
Postoje i teorije da je riječ o autoimunoj reakciji organizma, odnosno situaciji u kojoj imuni sistem greškom napada vlastito nervno tkivo.
Problem je što nijedna od tih hipoteza nije definitivno potvrđena.
Zbog toga encephalitis lethargica i danas ostaje jedna od najvećih medicinskih zagonetki 20. stoljeća.
Posljednji svjedoci nestali su tek nedavno
Posljednji poznati preživjeli iz pandemije bio je Britanac Philip Leather, koji je preminuo 2002. godine u 82. godini života.
Veći dio svog života proveo je nepokretan u psihijatrijskoj ustanovi.
Danas je bolest izuzetno rijetka. Prema dostupnim podacima, u posljednjih 85 godina širom svijeta zabilježeno je svega osamdesetak slučajeva.
To, međutim, ne znači da je misterija riješena.
Naučnici još ne znaju kako se bolest širila, šta ju je uzrokovalo niti da li bi se pod određenim okolnostima mogla ponovo pojaviti.
U svijetu koji je nakon pandemije Covid-19 postao svjestan koliko brzo nepoznati patogeni mogu promijeniti svakodnevni život, priča o encephalitis lethargici služi kao podsjetnik da neke od najvećih medicinskih enigmi još uvijek čekaju odgovor.
