Reprezentacija BiH nije samo tim: Ona je ono malo svjetla koje u ovoj zemlji još niko nije uspio ugasiti

Foto: Antiportal.ba

Postoje države u kojima je fudbalska reprezentacija samo sportski tim.

Jedanaest igrača, selektor, formacija, rezultat, tabela, komentatori, statistika, nervoza i slavlje ako lopta završi gdje treba.

Bosna i Hercegovina nije takva država.

Kod nas reprezentacija nikada nije samo reprezentacija.

Kod nas je to rijetki trenutak kada zemlja, makar na 90 minuta, prestane izgledati kao skup rana, tendera, ucjena, nacionalnih rovova, partijskih uhljeba, kriminalnih mreža, poniženih radnika, izbjeglih porodica i mladih ljudi koji već gledaju avionske karte u jednom pravcu.

Kod nas reprezentacija nije bijeg od stvarnosti.

Ona je dokaz da stvarnost ipak nije uspjela sve pojesti.

Zemlja kojoj je oteto skoro sve osim osjećaja

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj su ljudi previše puta morali učiti kako se živi nakon nečega.

Nakon rata.

Nakon progona.

Nakon poplava.

Nakon izdaje.

Nakon izgubljenog posla.

Nakon još jedne afere koja nikada neće dobiti pravosudni epilog.

Infografika: Antiportal.ba

Nakon još jednih izbora poslije kojih isti ljudi nastave objašnjavati zašto ništa ne može, dok sve što njima treba nekako uvijek može.

Ovo je zemlja u kojoj se građanin godinama navikava na poniženje kao na vremensku prognozu.

Korupcija je svakodnevica.

Podjela je metod vladanja.

Kriminal je često bolje organizovan od države.

Institucije prečesto liče na kulise.

A običan čovjek se u toj mašini bori da preživi mjesec, školuje dijete, plati lijek, popravi auto, pošalje nekoga vani ili zadrži nekoga da ne ode.

I onda dođe utakmica reprezentacije.

I odjednom se nešto promijeni.

Ne država.

Ne sistem.

Ne plate.

Ne sudovi.

Ne vlast.

Promijeni se zrak.

Tih 90 minuta u kojima Bosna izgleda moguća

Kada igra reprezentacija Bosne i Hercegovine, ova zemlja nakratko uđe u neku drugu dimenziju.

Tih 90 minuta ne nestanu problemi, ali im se oduzme pravo da budu jedina istina.

Tih 90 minuta čovjek koji je umoran od svega opet ima za šta stisnuti šaku.

Tih 90 minuta nana koja računa koliko joj je ostalo do penzije pita kad počinje utakmica.

Tih 90 minuta dječak u dresu koji je već odavno prerastao opet misli da je sve moguće.

Tih 90 minuta dijaspora prestane biti geografska činjenica i postane ogromna tribina rasuta po svijetu.

Tih 90 minuta Bosna nije samo država koja se stalno mora pravdati što postoji.

Bosna je stadion.

Zastava.

Pjesma.

Džeko u šesnaestercu.

Pjanićev dodir.

Spahićev bijes.

Barbarezova vatra.

Bešić koji ne zna šta znači respektovati tuđe ime.

Begovićev skok.

I svaki novi momak koji obuče taj dres i odjednom na sebi nosi mnogo više od broja.

Zmajevi ne igraju samo za rezultat

Naravno da je rezultat važan.

Nemojmo se lagati.

Hoćemo pobjedu.

Hoćemo gol.

Hoćemo prolaz.

Hoćemo da jednom i nas sreća pogleda, da sudija ne bude slijep, da VAR ne izmisli geometriju protiv nas, da lopta konačno uđe onda kada mora ući.

Ali reprezentacija BiH nikada nije bila samo rezultat.

Ona je mnogo puta bila najčistiji dokaz da ljudi u ovoj zemlji još mogu voljeti nešto zajedničko.

U zemlji u kojoj se sve pokušava podijeliti, reprezentacija je jedan od rijetkih prostora gdje se emocija još uvijek može okupiti bez formulara, bez nacionalnog ključa, bez tendera, bez dnevnog reda i bez pitanja “a čiji si ti”.

Možda baš zato toliko boli kada izgube.

Jer ne izgubi samo tim.

Na trenutak kao da izgubi i ona mala mogućnost da budemo nešto bolje od ovoga što živimo.

A kada pobijede, nije to samo sportska pobjeda.

To je kratko uskrsnuće normalnosti.

Dres kao komad države koji se može obući

U normalnim zemljama dres je navijački rekvizit.

Kod nas je dres često mala lična zastava.

Ljudi ga nose na aerodromima, u kafanama, u dnevnim sobama, po St. Louisu, Torontu, Beču, Sarajevu, Zenici, Mostaru, Bihaću, Tuzli, Goraždu, Travniku, Prijedoru, Minhenu, Chicagu.

Nose ga djeca koja možda nikada nisu živjela u Bosni, ali su je naučila kroz glas roditelja.

Nose ga ljudi koji su iz zemlje otišli jer ih je moralo odnijeti.

Nose ga oni koji su ostali jer nisu imali gdje ili nisu htjeli pustiti.

Nose ga i oni koji često psuju ovu državu, jer psovati Bosnu i voljeti Bosnu kod nas, nažalost, često ide zajedno.

To je dres u kojem se ne krije samo fudbal.

Krije se cijela istorija jednog naroda i jedne zemlje koja nikada nije imala luksuz da bude samo sportska priča.

Dijaspora najbolje zna šta reprezentacija znači

Možda niko reprezentaciju ne osjeća kao dijaspora.

Ljudi koji su morali otići ili su rođeni daleko od zemlje svojih roditelja znaju da domovina nije uvijek adresa.

Nekad je domovina ono što se upali u čovjeku kada čuje himnu.

Nekad je domovina zastava na balkonu u Kanadi.

Nekad je dres na djetetu koje bosanski govori nesigurno, ali zna reći “Džeko”.

Nekad je kolona auta u St. Louisu.

Nekad je Toronto koji na nekoliko dana postane mala Zenica preko Atlantika.

Nekad je fildžan kafe pored stadiona.

Nekad je suza čovjeka koji nije bio u Bosni deset godina, ali mu se sve vrati kada vidi plavo-žutu masu.

Zato su utakmice BiH u dijaspori toliko snažne.

Tamo se ne navija samo za tim.

Tamo se potvrđuje da Bosna nije ostala samo iza leđa.

Ona je prešla okean s ljudima.

Reprezentacija kao najčistiji oblik državnosti koji imamo

Bosna i Hercegovina ima zastavu, institucije, granice, ambasade, himnu, pasoš i sve formalne znakove države.

Ali građani često te znakove ne doživljavaju kroz ponos, nego kroz umor.

Pasoš je za mnoge karta za odlazak.

Institucija je šalter.

Politika je svađa.

Država je račun koji treba platiti, papir koji nedostaje, službenik koji ne zna ili neće, konkurs koji je već namješten.

A onda dođe reprezentacija.

I odjednom država nije šalter.

Država je emocija.

To je možda najvažnije.

Fudbalska reprezentacija BiH je jedan od rijetkih trenutaka kada državnost ove zemlje ne izgleda kao administrativna konstrukcija, nego kao živo osjećanje.

Ljudi ne vole reprezentaciju zato što im je to neko naredio.

Vole je zato što u njoj vide Bosnu kakva bi mogla biti.

Pošteniju.

Hrabliju.

Manje podijeljenu.

Manje poniženu.

Bolju od svojih političara.

Zato ih ne smijemo svesti na taktiku

Naravno da treba kritikovati.

Treba govoriti o taktici, greškama, selekciji, Savezu, kriminalu u fudbalu, lošim terenima, pogrešnim odlukama, namještenim strukturama, uhljebima u sportu i svemu što truje naš fudbal kao što truje i državu.

Ne treba praviti kult bez razuma.

Ne treba od igrača tražiti da budu sveci.

Ne treba od reprezentacije praviti religiju.

Ali treba razumjeti zašto je ljudima toliko stalo.

Nije to samo zato što vole fudbal.

To je zato što im je malo toga ostalo da vole bez gorčine.

Kada čovjeku oduzmeš vjeru u institucije, pravdu, politiku, ekonomiju i budućnost, a on i dalje želi da se nečemu obraduje, onda reprezentacija postane mnogo više od igre.

Postane posljednja velika zajednička emocija.

Zmajevi nose ono što ne bi smjeli morati nositi

Realno, nije fer prema igračima.

Nije fer da jedan fudbaler mora nositi teret zemlje koja se raspada u administraciji, korupciji i nacionalnim podjelama.

Nije fer da se od reprezentacije očekuje da popravi ono što su političari pokvarili.

Nije fer da jedan gol mora liječiti kolektivnu depresiju.

Nije fer da jedan poraz otvori stare rane.

Ali Bosna nikada nije bila fer prema onima koji je vole.

Zato Zmajevi na teren ne izlaze samo protiv protivnika.

Izlaze protiv umora.

Protiv cinizma.

Protiv osjećaja da se ništa ne može.

Protiv one rečenice koju ovdje previše često čujemo: “Ma nema od nas ništa.”

Svaki put kada reprezentacija pobijedi, makar na kratko, ta rečenica izgubi snagu.

Igrate za čovjeka koji više nema snage, ali još ima srce

Zato, kada Zmajevi izađu na teren, oni ne igraju samo za tabelu.

Igraju za čovjeka koji je cijeli dan radio za platu od koje se ne živi, ali će navečer obući dres i zaboraviti umor.

Igraju za ženu koja zna da joj ova država nije vratila ni pola onoga što joj je uzela, ali i dalje stane kad čuje himnu.

Igraju za nanu koja ne zna sve igrače, ali zna da je Džeko naš.

Igraju za dijete u prljavom dresu koje ne zna šta su ustavne krize, ali zna da kad BiH da gol, cijela zgrada skoči.

Igraju za oca u Njemačkoj koji preko videopoziva gleda utakmicu s porodicom u Bosni.

Igraju za ljude iz poplavljenih kuća, za raseljene, za prevarene, za umorne, za one koji su ostali i one koji su otišli.

Igraju za sve nas koji znamo da je ova zemlja teška, ali je ne možemo prestati voljeti.

Zaključak: Bosna je najljepša kada igra za sebe

Možda je to najveća istina o reprezentaciji Bosne i Hercegovine.

Ona je najsvjetlija tačka ne zato što je savršena.

Nije.

Nego zato što u zemlji punoj mraka još uvijek zna upaliti nešto u ljudima.

Nešto čisto.

Nešto zajedničko.

Nešto što se ne može kupiti, privatizirati, podijeliti na entitete, pretvoriti u tender ili zaključati u kabinet.

Zato reprezentacija BiH vrijedi ljudima više nego što stranci mogu razumjeti.

Jer ona nije samo fudbal.

Ona je 90 minuta dostojanstva u zemlji koja čovjeku često oduzima dostojanstvo.

Ona je 90 minuta snage u zemlji koja ljude godinama slabi.

Ona je 90 minuta zajedništva u zemlji koju stalno dijele.

Ona je 90 minuta nade u zemlji koja se prečesto trudi dokazati da nada nije racionalna.

I možda nada zaista nije racionalna.

Ali ko još normalan voli Bosnu racionalno?

Zato, Zmajevi, kada izađete na teren, znajte da ne nosite samo dres.

Nosite ljude.

Nosite one koji više nemaju mnogo razloga da vjeruju, ali i dalje vjeruju vama.

Nosite zemlju koja je umorna, ranjena, opljačkana i podijeljena.

Ali zemlju koja, kad vi igrate, još uvijek zna ustati.

I zato ne igrate samo za rezultat.

Igrate za ono malo svjetla koje ovoj zemlji još niko nije uspio ugasiti.

Igrate za Bosnu i Hercegovinu.