Ponekad jedna rečenica s društvenih mreža pogodi suštinu bolje nego cijela politička analiza.
Komentar koji se širi regionalnim mrežama kaže:
“Divim se Bosancima. Mnogi od njih su tokom ratnih godina prognani iz svoje zemlje. Danas idu na Mundijal, a u Sent Luisu upravo oni koji su preživeli genocid, mnogi iz Istočne Bosne su evakuisani u Ameriku, sada bodre ili čak igraju za svoju zemlju.”
To je rečenica koju vrijedi sačuvati.
Ne samo zato što dolazi iz Srbije.
Nego zato što u nekoliko redova objašnjava ono što mnogi van Bosne i Hercegovine teško razumiju: za nas Mundijal nikada nije samo fudbal.
Za mnoge Bosance i Hercegovce u Americi, posebno u St. Louisu, dolazak reprezentacije BiH nije običan sportski događaj.
To je susret s domovinom koju su mnogi morali napustiti.
To je povratak zastave u živote ljudi koji su jednom bježali da bi preživjeli.
To je trenutak u kojem oni koji su prognani, raseljeni, izbjegli, spašeni i bačeni preko okeana sada stoje na tribinama i bodre zemlju koju nisu prestali nositi u sebi.
Sent Luis nije samo američki grad, nego bosanska mapa preživljavanja
St. Louis ima posebno mjesto u bosanskohercegovačkoj priči.
Za nekoga ko ne poznaje historiju dijaspore, to je samo grad u američkoj saveznoj državi Missouri.
Za Bosance i Hercegovce, to je mnogo više.
To je grad u kojem su hiljade ljudi nakon rata pokušale ponovo sastaviti život.
Ljudi iz Istočne Bosne, Podrinja, Krajine, Hercegovine, Sarajeva i drugih krajeva BiH donijeli su tamo jezik, hranu, običaje, traume, djecu, fotografije i onu tvrdoglavu potrebu da se ne nestane.
Neki su došli s gotovo ničim.
Neki su došli bez porodice.
Neki su došli nakon logora, progona, gubitka kuće, gubitka najbližih.
A danas njihova djeca nose dres Bosne i Hercegovine, govore bosanski s američkim akcentom ili engleski s bosanskom emocijom, dolaze na utakmice i pokazuju da domovina nije uvijek samo mjesto rođenja.
Ponekad je domovina ono što ti roditelji sačuvaju u tebi.
Zato navijanje za BiH izgleda drugačije
Kad Bosanci u Americi navijaju za BiH, to nije samo sportska strast.
Naravno, ima i toga.
Ima pjesme.
Ima zastava.
Ima nervoze.
Ima Džeke.
Ima rasprave o sastavu, selektoru, formaciji i tome zašto je neko morao ranije šutirati.
Ali ispod toga postoji dublji sloj.
Ljudi ne navijaju samo za jedanaest igrača.
Navijaju za dokaz da Bosna i Hercegovina postoji.
Navijaju za ime koje je trebalo biti izbrisano.
Navijaju za gradove iz kojih su otišli.
Navijaju za mrtve koji nisu dočekali ovaj trenutak.
Navijaju za djecu koja su rođena daleko, ali ipak znaju čija je plava i žuta zastava.
Zato su snimci iz St. Louisa toliko jaki.
Nisu to samo navijači ispred stadiona.
To je dijaspora koja se, makar na jednu noć, vraća kući bez avionske karte.
Kad poštovanje dođe iz Srbije, ima posebnu težinu
Zato je važno i to što se ovakav komentar pojavio na srpskom jeziku, iz regionalnog prostora u kojem se prečesto pokušava relativizirati bosanska trauma.
Na Balkanu se o Bosni često govori hladno, cinično ili politički prljavo.
Previše je onih koji bi da izbrišu kontekst.
Previše je onih koji bi rat pretvorili u “sve strane”.
Previše je onih koji bi genocid gurali u fusnote.
Zato kada neko iz Srbije javno kaže da se divi Bosancima, da razumije da su mnogi prognani i da danas bodre svoju zemlju na Mundijalu, to nije mala stvar.
To ne mijenja historiju.
Ne briše odgovornost.
Ne popravlja sve.
Ali pokazuje da normalan ljudski pogled još postoji.
A nama na Balkanu nekad najviše fali baš to: normalan ljudski pogled.
Ovo je odgovor svima koji su mislili da se narod može izbrisati
Bosanska dijaspora je jedan od najjačih dokaza da projekat brisanja nije uspio.
Ljude možete protjerati iz kuća.
Možete im spaliti dokumente.
Možete im promijeniti adrese.
Možete ih rasuti po svijetu.
Ali ne možete tako lako izbrisati ono što nose u jeziku, sjećanju, imenima djece, kuhinjama, pjesmama i zastavama koje se pojave čim reprezentacija igra.
Upravo zato je slika Bosanaca u St. Louisu toliko simbolična.
Oni koji su nekada morali otići sada nisu nestali.
Naprotiv.
Postali su zajednica.
Postali su publika.
Postali su dio američkih gradova.
Postali su glas Bosne pred svijetom.
I sada, kada BiH ide na Mundijal, oni nisu samo posmatrači.
Oni su dio priče.
Neki su preživjeli, neki igraju, neki navijaju za one koji nisu stigli
Posebno snažan dio komentara jeste podsjećanje da među tim ljudima ima onih koji su preživjeli genocid, prognaništvo i ratne godine.
To daje potpuno drugačiju težinu jednom običnom navijačkom kadru.
Jer na tribini možda stoji čovjek koji je kao dijete evakuisan iz Bosne.
Možda stoji majka koja je izgubila brata.
Možda stoji otac koji je izbjegao iz Podrinja.
Možda stoji mladić rođen u Americi, ali s pričom porodice koja se nikada ne može svesti na pasoš.
Možda na terenu igra neko čija porodična historija nosi isti taj lom.
To je razlog zašto BiH ima navijačku emociju koju mnoge velike reprezentacije ne mogu kupiti.
Jer kod nas zastava nije samo navijački rekvizit.
Često je dokaz da priča nije završena.
Mundijal kao povratak pred svijet
Za velike fudbalske nacije Mundijal je pitanje ambicije.
Za Brazil, Argentinu, Francusku, Njemačku, Španiju ili Italiju to je pitanje trofeja, historije i pritiska.
Za Bosnu i Hercegovinu Mundijal je i nešto drugo.
To je trenutak vidljivosti.
Trenutak kada se ime zemlje pojavi na najvećoj sceni.
Trenutak kada djeca u dijaspori vide da zemlja njihovih roditelja nije samo priča o ratu, odlasku i teškoj prošlosti.
Nego i reprezentacija.
I pjesma.
I stadion.
I radost.
I pravo da se bude viđen bez objašnjavanja vlastite tragedije.
Zato rečenica “danas idu na Mundijal” ima posebnu snagu.
Jer Bosna ne ide samo na turnir.
Bosna izlazi pred svijet.
Zaključak: pravi susjedi znaju prepoznati bol i radost
Na Balkanu se često govori da se narodi ne razumiju.
Ali nije uvijek tačno.
Nekada se razumiju vrlo dobro.
Samo se taj glas normalnosti slabije čuje od političke buke.
Komentar iz Srbije o divljenju Bosancima zato vrijedi spomenuti.
Jer pokazuje da se može gledati drugačije.
Bez otrova.
Bez relativizacije.
Bez potrebe da se tuđa radost odmah umanji.
Može se jednostavno reći: svaka čast.
Ljudi koji su protjerani danas stoje u Americi i bodre svoju zemlju.
Ljudi koji su preživjeli nose zastavu.
Djeca dijaspore pjevaju za BiH.
Zmajevi igraju pred narodom koji je Bosnu ponio preko okeana.
I to jeste velika priča.
Ne samo sportska.
Ljudska.
A kada to prepozna neko iz Srbije, onda ta rečenica nosi dodatnu težinu.
Jer pravi susjedi nisu oni koji se prave da prošlost ne postoji.
Pravi susjedi su oni koji znaju vidjeti i bol i radost drugog čovjeka.
I reći, bez zavisti i bez otrova:
divim se.
