Svjetsko prvenstvo 2026. još nije ni počelo, a već imamo priču koja pokazuje koliko je naivno vjerovati da je veliki sport ikada potpuno odvojen od politike.
Reprezentacija Irana stigla je u Tijuana u Meksiku, gdje će imati bazu za pripreme, iako grupne utakmice treba igrati u Sjedinjenim Američkim Državama.
Razlog nije sportski.
Nije ni klimatski.
Razlog je vizni haos, političke tenzije i duboki američko-iranski sukob koji se sada preselio i u organizaciju Mundijala.
Prema dostupnim izvještajima, iranski igrači i dio stručnog štaba dobili su vize za SAD, ali značajan dio delegacije, uključujući neke važne administrativne i medijske članove, nije dobio dozvolu za ulazak.
Iran zbog toga optužuje SAD za diskriminatoran tretman i prijeti obraćanjem FIFA-i.
A najbizarniji dio cijele priče glasi ovako: prema iranskim tvrdnjama i pojedinim medijskim izvještajima, ekipa bi u SAD mogla ulaziti samo na dane utakmica, uz obavezu da se odmah vraća u Meksiko.
Drugim riječima: spavaj u Meksiku, igraj u Americi, ne zadržavaj se predugo.
Ako je tačno, to je presedan koji izgleda kao logistička noćna mora.
Mundijal koji počinje na granici
Iran je prvobitno planirao bazu u Tucsonu, u američkoj saveznoj državi Arizona.
To bi bilo logično.
Manje putovanja.
Bolja priprema.
Normalniji ritam.
Ali zbog problema s vizama i političkih okolnosti, kamp je premješten u Tijuana, grad na granici sa Sjedinjenim Američkim Državama.
To znači da Iran formalno učestvuje na turniru koji se igra u tri zemlje domaćina, ali praktično mora balansirati između meksičke baze i američkih stadiona.
Za fudbalsku reprezentaciju to nije sitnica.
Priprema za utakmicu ne počinje kada sudija svira početak.
Počinje danima ranije.
U hotelu.
Na treningu.
Na press konferenciji.
U oporavku.
U rutini.
U osjećaju da ekipa kontroliše vlastiti prostor.
Ako stalno moraš računati granicu, vize, dozvole, ulazak, izlazak i diplomatsku nervozu, onda ti je politika već ušla u svlačionicu.
Iran tvrdi da nije tretiran kao normalan učesnik
Iranski fudbalski savez i predstavnici delegacije optužuju SAD za nepravedan tretman.
Prema njihovim tvrdnjama, odbijanje viza za dio delegacije ugrožava normalnu pripremu ekipe.
To nije nevažno.
Reprezentacija na velikom turniru nije samo 26 igrača i selektor.
Tu su ljudi zaduženi za logistiku, medije, komunikaciju, opremu, organizaciju, administraciju, sigurnost i svakodnevno funkcionisanje.
Kada dio tih ljudi ne može ući u zemlju domaćina, onda se ne remeti samo protokol.
Remeti se čitav sistem oko ekipe.
Američka strana, prema dostupnim izvještajima, insistira da su igrači i nužno osoblje dobili vize za takmičenje, ali da širi politički i sigurnosni okvir ostaje osjetljiv.
I tu dolazimo do suštine: SAD formalno mora omogućiti učešće reprezentaciji koja se kvalifikovala za FIFA turnir, ali istovremeno ne želi otvoriti vrata širem iranskom prisustvu.
To je kompromis koji možda izgleda razumljivo iz sigurnosne perspektive, ali sportski djeluje vrlo problematično.
FIFA sada ima problem koji je sama morala predvidjeti
Ovo nije iznenađenje koje se nije moglo predvidjeti.
Kada se Svjetsko prvenstvo dodijeli zemlji koja ima ozbiljne političke, diplomatske i vizne sukobe s određenim državama, onda FIFA ne može glumiti da će sve riješiti “duh sporta”.
Duh sporta ne izdaje vize.
Ne upravlja granicama.
Ne ukida sankcije.
Ne smiruje ratove.
Ne garantuje da će delegacija jedne zemlje biti tretirana kao delegacija bilo koje druge reprezentacije.
Zato FIFA sada mora pokazati da li zaista može zaštititi integritet takmičenja.
Ako jedna reprezentacija mora trenirati u jednoj zemlji, putovati u drugu samo na utakmicu, vraćati se odmah nazad i pritom ostati bez dijela delegacije, onda se mora postaviti pitanje jednakih uslova.
Ne zato što je Iran posebno simpatičan ili nesimpatičan.
Nego zato što je Mundijal takmičenje reprezentacija, a ne produžetak diplomatskih obračuna.
Sport se uvijek pravi da je iznad politike, dok politika ne dođe po pasoše
Veliki sportski sistemi vole ponavljati da sport spaja ljude.
To je lijepa rečenica.
Ali često polovična.
Sport može spajati ljude, ali politika odlučuje ko smije preći granicu.
Može FIFA pričati o globalnom fudbalskom festivalu, ali ako igrači, treneri, novinari, navijači ili članovi delegacije ne mogu dobiti vize, onda festival vrlo brzo postaje selektivna pozornica.
Iran je u ovom slučaju ekstreman primjer jer su američko-iranski odnosi opterećeni decenijama neprijateljstva, sankcija, sigurnosnih optužbi i najnovijih ratnih tenzija.
Ali princip je širi.
Ako je Mundijal globalno takmičenje, onda domaćin mora imati sistem koji svim učesnicima garantuje normalne uslove.
Ako to ne može, onda FIFA mora unaprijed znati šta radi kada bira domaćina.
Iranski slučaj je upozorenje i za buduće turnire
Ova priča nije važna samo zbog Irana.
Važna je zato što pokazuje kakav problem nastaje kada se mega-sportski događaji organizuju u svijetu koji više nije ni približno stabilan.
Ratovi, sankcije, vize, blokovi, sigurnosne liste, diplomatske krize, migracijske politike i unutrašnja politika domaćina više nisu pozadina.
Oni su dio turnira.
Danas Iran.
Sutra neka druga reprezentacija.
Danas problem s vizama.
Sutra problem s navijačima.
Danas trening baza u Meksiku.
Sutra pitanje da li zemlja domaćin uopće može garantovati jednak tretman svim učesnicima.
To je pitanje koje FIFA ne voli, ali ga više ne može izbjeći.
Zaključak: Mundijal na papiru pripada svima, ali granice još odlučuju ko je stvarno dobrodošao
Iran će igrati Svjetsko prvenstvo.
To, za sada, nije sporno.
Ali način na koji dolazi do svojih utakmica već je postao politička priča prije nego što je lopta krenula.
Reprezentacija je u Meksiku.
Utakmice su u SAD-u.
Dio delegacije je bez viza.
Iran prijeti FIFA-i.
Mediji pišu o mogućem pravilu ulaska i izlaska u roku od jednog dana.
A sve zajedno izgleda kao savršen primjer svijeta u kojem sport pokušava biti globalan, dok politika stalno vraća granice na teren.
Fudbal će se igrati.
Stadioni će biti puni.
Kamere će prikazivati navijače, zastave i velike parole o jedinstvu.
Ali iza te slike ostaje neugodna realnost:
Mundijal je globalan samo dok ti neko ne kaže da moraš napustiti zemlju u roku od 24 sata.
