Postoje ljudi koje historija pamti po funkciji.
I postoje ljudi koje pamti po jednoj rečenici.
Ivan Stambolić mogao je ostati upisan samo kao bivši predsjednik Predsjedništva Srbije, čovjek iz vrha jugoslavenskog i srbijanskog političkog sistema, politički mentor Slobodana Miloševića i jedan od onih koji su u jednom trenutku vjerovali da se moć može kontrolisati ako se pravilno usmjeri.
Ali njegova životna priča završila je mnogo mračnije.
Čovjek koji je pomogao uspon Miloševića postao je jedna od žrtava političkog sistema koji je taj uspon proizveo.
I zato je njegova posjeta Sarajevu u aprilu 1995. godine toliko važna.
Ne samo kao politički gest.
Nego kao moralna slika.
U trenutku kada je Sarajevo bilo opkoljeno, izmučeno, granatirano i gotovo potpuno odsječeno od normalnog svijeta, Stambolić je došao u grad koji su mnogi iz Beograda tada gledali ili kroz propagandu ili kroz šutnju.
On je došao drugačije.
Došao je među ljude za koje je rekao da je s njima, zapravo, bio sve tri protekle godine.
Raspitivao se za njih, strepio za njih, bdio mnoge noći zbog njih.
I onda izgovorio rečenicu koju bi danas trebalo čitati u svakoj školi na Balkanu:
“Moramo shvatiti da je naše rodoljublje, čovjekoljublje. Ako to nije, onda naše rodoljublje postaje nacionalizam.”
To je rečenica koja ne stari.
Jer Balkan već decenijama živi upravo od ljudi koji nikada nisu shvatili tu razliku.
Čovjek koji je vidio Sarajevo dok su ga drugi poricali
Doći u Sarajevo 1995. godine nije bilo isto što i doći u diplomatsku posjetu nekom mirnom evropskom gradu.
To je bio dolazak u grad pod opsadom.
Grad u kojem se smrt nije pojavljivala kao izuzetak, nego kao ritam svakodnevice.
Grad u kojem su ljudi učili živjeti s granatama, snajperima, redovima za vodu, sahranama, improvizovanim školama, hladnim stanovima i stalnim pitanjem ko će preživjeti još jedan dan.
U takav grad Stambolić je došao kao Srbin iz Srbije.
I baš zato je njegov dolazak imao težinu.
Jer u vremenu kada su mnogi u njegovo ime, ime naroda kojem je pripadao, pravdali opsadu, poricanje i nasilje, on je pokazao da postoji i drugačija Srbija.
Ne idealna.
Ne dovoljno jaka.
Ne pobjednička.
Ali ljudska.
Ona koja zna da se ne može biti patriota tako što se okreće glava od tuđe patnje.
Rodoljublje kao čovjekoljublje
Stambolićeva rečenica o rodoljublju i čovjekoljublju vjerovatno je najvažniji dio ove priče.
Jer ona pogađa samo srce balkanske bolesti.
Kod nas se rodoljublje prečesto prodaje kao vlasništvo nad teritorijom, zastavom, narodom, grobom, mitom i tuđim strahom.
A Stambolić je rekao suprotno.
Ako rodoljublje nije čovjekoljublje, onda se pretvara u nacionalizam.
To znači da ljubav prema svom narodu ne može biti mržnja prema drugom.
Da ljubav prema zemlji ne može biti ravnodušnost prema gradu koji se ubija.
Da odbrana identiteta ne može biti izgovor za uništavanje komšije.
Da patriotizam bez moralnog centra postaje samo ljepše ime za plemensku agresiju.
To je velika rečenica.
I zato je opasna za sve nacionaliste.
Jer im oduzima najdražu masku.
Oni vole govoriti da brane narod.
Stambolić ih podsjeća da se narod ne brani nečovještvom.
Najveći interes Srba bio je odbraniti zajednički život
Posebno je važna njegova misao da je vrhovni interes Srba odbrana prava na zajednički život, a da se to može učiniti jedino braneći Bosnu i Hercegovinu.
To je bila rečenica koja je tada parala propagandnu maglu.
Jer nacionalistička politika devedesetih tvrdila je da Srbe treba zaštititi od zajedničkog života.
Da je zajednički život opasnost.
Da je razdvajanje spas.
Da je Bosna nemoguća.
Stambolić je govorio suprotno.
Govorio je da je upravo Bosna test.
Ako se u Bosni ne može odbraniti pravo na zajednički život, onda se ne brani ni srpski narod.
Brani se samo nacionalistički projekt koji taj narod uzima kao taoce.
To je bila hrabra misao.
Ne zato što je zvučala lijepo.
Nego zato što je bila izrečena u trenutku kada su takve rečenice imale cijenu.
Tragedija čovjeka koji je potcijenio Miloševića
Ivan Stambolić se ne može razumjeti bez Slobodana Miloševića.
On je bio čovjek koji mu je otvorio politički put.
Čovjek koji je vjerovao da se Milošević može koristiti kao kadar unutar sistema.
Možda je mislio da je riječ o sposobnom, energičnom političaru.
Možda je potcijenio ambiciju.
Možda je potcijenio nacionalizam.
Možda je potcijenio glad za moći.
U svakom slučaju, historija mu je vratila strašan odgovor.
Milošević je najprije politički pregazio svog mentora.
A kasnije je, prema sudskim nalazima, njegov režim organizovao i Stambolićevo ubistvo.
To je skoro šekspirovska tragedija Balkana.
Čovjek stvori mehanizam, mehanizam stvori čudovište, čudovište pojede i njega i državu oko sebe.
Ali Stambolićeva kasnija pozicija pokazuje da čovjek nije samo zbir svojih grešaka.
On je, barem u završnim godinama, vidio ono što mnogi nisu htjeli vidjeti.
Da nacionalizam ne vodi u odbranu naroda, nego u moralni slom.
Sarajevo ga pamti jer je došao kada je bilo najteže
Sarajevo ne pamti Stambolića zato što je bio savršen.
Nije bio.
Ne pamti ga ni zato što je promijenio tok rata.
Nije mogao.
Pamti ga zato što je došao.
Nekada je i to dovoljno da čovjek ostane u sjećanju grada.
Doći u vrijeme kada drugi ne dolaze.
Izgovoriti ljudsku rečenicu kada drugi šute.
Stati uz opkoljene kada je lakše praviti se da ne vidiš.
Sarajevo ima posebnu memoriju za takve geste.
Zna razlikovati velike govore od stvarnog dolaska.
Zna prepoznati kada neko dolazi radi protokola, a kada dolazi jer ga savjest ne pušta.
Stambolićeva posjeta zato nije bila obična vijest.
Bila je trenutak u kojem je neko iz političkog svijeta Srbije rekao Sarajevu: znam šta vam se događa, i nisam na strani onih koji to opravdavaju.
Nacionalizam kao izdaja vlastitog naroda
Stambolićeva misao otvara još jednu važnu stvar.
Nacionalizam se često predstavlja kao viši oblik brige za vlastiti narod.
Ali u praksi je često njegova najopasnija izdaja.
Jer nacionalizam narodu prvo ukrade moral.
Zatim mu ukrade istinu.
Zatim ga uvjeri da je svaka kritika izdaja.
Zatim ga zatvori u strah.
Zatim mu proizvede neprijatelje.
Na kraju mu ostavi grobove, izolaciju, siromaštvo i lažnu slavu.
To se dogodilo mnogima na Balkanu.
Stambolić je, izgleda, shvatio da Srbi ne mogu biti slobodni ako ih politika vodi u poricanje Bosne.
Da ne mogu biti sigurni ako im se sigurnost gradi na nesigurnosti drugih.
Da ne mogu odbraniti sebe tako što ruše zajednički život.
To je lekcija koja je i danas potrebna.
Ne samo Srbima.
Svima.
Balkan još nije naučio njegovu rečenicu
Da je Balkan stvarno naučio rečenicu “rodoljublje mora biti čovjekoljublje”, danas bi izgledao drugačije.
Manje bi bilo zastava iza kojih se krije pljačka.
Manje govora o narodu, a više brige za ljude.
Manje mitova, a više škola.
Manje herojskih poza, a više saosjećanja.
Manje historijskih uvreda, a više odgovornosti.
Ali Balkan se teško odriče nacionalizma jer mu nacionalizam daje najjeftiniji osjećaj veličine.
Ne moraš izgraditi bolnicu.
Dovoljno je vikati o narodu.
Ne moraš zaustaviti odlazak mladih.
Dovoljno je pričati o izdaji.
Ne moraš biti čovjek.
Dovoljno je biti “naš”.
Stambolićeva rečenica zato ostaje opasna.
Ona traži više.
Traži da se patriotizam mjeri odnosom prema čovjeku.
Ne prema paroli.
Čovjek koji je došao u Sarajevo i nestao u mraku Srbije
Pet godina nakon posjete Sarajevu, Ivan Stambolić je otet i ubijen.
Njegova sudbina pokazala je do kraja prirodu sistema protiv kojeg je, kasno ali jasno, stao.
To nije bio sistem koji je samo uništavao druge.
Na kraju je uništavao i svoje.
Tako nacionalizam gotovo uvijek završi.
Prvo se hrani strahom od drugih.
Onda se hrani neprijateljima.
Onda, kad neprijatelja ponestane ili kad treba sačuvati vlast, počne jesti vlastite ljude.
Stambolić je bio jedan od njih.
Mentor koji je postao prijetnja.
Čovjek koji je mogao podsjetiti Srbiju da je postojao drugi put.
Zato je morao nestati.
Jer autoritarni sistemi se najviše boje onih koji znaju njihovu unutrašnju historiju.
Zašto je ova priča važna danas
Priča o Ivanu Stamboliću nije samo priča iz devedesetih.
Ona je važna danas jer Balkan i dalje živi u prostoru u kojem se rodoljublje često odvaja od čovjekoljublja.
I dalje se patriotizam koristi kao štit za nepravdu.
I dalje se zajednički život predstavlja kao slabost.
I dalje se Bosna i Hercegovina osporava istim mentalnim obrascima koji su nekada doveli do rata.
I dalje se od naroda traži da vjeruju onima koji ih stalno plaše drugim narodima.
Zato Stambolićeva sarajevska rečenica nije arhiva.
Ona je test.
Ako tvoje rodoljublje ne uključuje pravo drugog čovjeka da živi, govori, pamti, vjeruje, postoji i bude siguran, onda to nije rodoljublje.
To je nacionalizam.
A nacionalizam na Balkanu nikada nije ostao samo ružna ideja.
Uvijek je tražio prostor, institucije, škole, medije, policiju, vojsku, groblja i tišinu.
Sarajevo je znalo prepoznati čovjeka
Možda je zato najljepši dio ove priče upravo odnos Sarajeva prema Stamboliću.
Grad koji je bio masakriran nije izgubio sposobnost da prepozna čovjeka s druge strane.
Sarajevo je moglo reći: kasno je.
Moglo je reći: premalo je.
Moglo je reći: i ti si dio sistema koji je proizveo našu tragediju.
Sve bi to imalo svoje razloge.
Ali Sarajevo ima čudnu i veliku sposobnost da razlikuje čovjeka od stroja kojem je pripadao.
Stambolić je došao u Sarajevo kao čovjek.
I zato ga se Sarajevo sjeća s poštovanjem.
Ne kao sveca.
Ne kao bezgrešnog političara.
Nego kao nekoga ko je u najgore vrijeme izgovorio ono što je trebalo biti normalno:
da rodoljublje bez čovjekoljublja nije ljubav prema svom narodu, nego put u mrak.
Zaključak: jedna rečenica protiv cijele ideologije
Ivan Stambolić nije uspio zaustaviti Miloševića.
Nije uspio spasiti Jugoslaviju.
Nije uspio spriječiti rat.
Nije uspio popraviti ono što se već raspadalo.
Ali je u opkoljenom Sarajevu ostavio rečenicu koja vrijedi više od mnogih političkih programa:
“Moramo shvatiti da je naše rodoljublje, čovjekoljublje. Ako to nije, onda naše rodoljublje postaje nacionalizam.”
To je rečenica koja objašnjava gdje je Balkan pao.
I gdje bi mogao početi ustajati.
Ne od novih zastava.
Ne od novih vođa.
Ne od novih mitova.
Nego od prostog, teškog, skoro zaboravljenog pravila:
ako u tvom patriotizmu nema mjesta za čovjeka, onda to nije patriotizam.
To je samo mrak koji je naučio mahati zastavom.
