“Bajram ide, Bajramu se nadam…” A šta ćemo mi ovoj državi za bajramluk dati? Pa eto, umjesto mesa, parče BiH. Svježe isječeno po etničkim šavovima, vakumirano u patriotsku ambalažu i spremno za predizbornu distribuciju. Jer izbori idu, podjeli se nadam, odzvanja ovih dana bh. političkom čaršijom dok se partijske centrale, u nedostatku pametnijeg posla i bilo kakvih stvarnih rješenja, ponovo hvataju starog, provjerenog alata: prekrajanja BiH.
Predizborna sezona zvanično je otvorena, a s njom i tradicionalni sezonski sajam političke trgovine. Nazovimo ga onako kako mu i priliči: TradFest. Po principu “ti meni, ja tebi”, na ovom se sajmu ne prodaju rukotvorine nego strah, frustracija i najjeftiniji nacionalni sentimenti. Negdje se iz podruma vade ratne karte, negdje šestar i digitron, a negdje već standardno kreće licitacija teritorijama kao da je država građevinska parcela, a ne mjesto u kojem još žive ljudi.
Bliži se Kurban-bajram. I dok vjernici razmišljaju o smislu žrtve i dijeljenju kurbanskog mesa, naši politički mesari i krojači već su podijelili državu na sto komada. Samo što BiH nije kurban da se prinosi kao žrtva na oltar njihovih propalih karijera, predizbornih kampanja i bankovnih računa. Ali koga još zanima smisao, dok stare političke šivaće mašine ponovo bruje kao uoči svakih izbora, a BiH razvlače po stolovima kao dotrajali stolnjak oko kojeg se svađaju nasljednici.
Posljednjih dana svjedočimo najnovijem činu te tragikomedije. Na binu izlazi njegova ekselencija, bivši ambasador SAD-a u BiH Michael Murphy (onaj što je ovdje dijelio lekcije svima redom), i iz naftalina izvlači staru priču: da je predsjednik SDA Bakir Izetbegović tokom ustavnih pregovora 2021/22. navodno rekao kako bi mogao živjeti s podjelom jer bi “njegov dio” bio veličine Slovenije. Njegov dio? Pa nije mu BiH babovina. Ali ovdje političari već decenijama o jedinoj nam državi govore kao da je riječ o ostavinskoj raspravi.
I eto ti belaja. Skandal! Izdaja! Odmah se pali probosanski alarm, sirene zavijaju, a prozvani beg brže-bolje trči pred mikrofone da uđe u zapisnik: “Nisam to rekao!”. Tvrdi da je sve laž, da SDA nikada nije pristala na etnofeudalizaciju i da je on, zapravo, bedem odbrane. A Murphy? Murphy nije donio ni zapisnik, ni snimak, ni fasciklu. Samo riječ bivšeg diplomate koji danas, valjda rasterećen funkcije, ima vremena da prebire po našem političkom prljavom rublju i baca šibice po ionako zapaljivoj predizbornoj sezoni.
Probosanski blok odgovara već poznatim ritualom: konferencija za medije, hitno saopštenje, patriotski status na društvenim mrežama, dvije zastave u kadru i riječ “državnost” ponovljena taman toliko puta da zvuči kao mantra za prizivanje glasova. I svi su, naravno, ultimativni branioci BiH. Samo što se ona ovdje već trideset i kusur godina uglavnom brani tako što se građani prvo ubijede da će nestati do ponedjeljka.
E, sad na scenu stupa Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH i lider SDP-a. A takav politički penal, naravno, nije mogao propustiti. Istakao je da u SDP-u nisu iznenađeni, jer su ih, navodno, još ranije upozoravali, čak i visokopozicionirani esdeaovci, na to da Izetbegović u kabinetu drži kartu s ucrtanim granicama podijeljene BiH. Nikšiću je, kako sam kaže, jasno zašto je nedavno SDA-ov junoša testirao javnost pričom o megakantonima. Zgodna izjava. Karta u kabinetu zvuči dovoljno mračno da čovjek odmah zamisli polumrak, cigaru, dejtonsku kartu na stolu i nekoga kako flomasterom povlači nove granice dok u pozadini svira ratni soundtrack iz devedesetih. Samo, pitanje je: koja tačno karta? Da nije možda ona ista koja se nedavno crtala po zagrebačkom TradFestu? Ona na kojoj BiH uredno lome kao slavski kolač na Republiku Srpsku, Brčko distrikt, nekakvu “hrvatsku republiku” i “bošnjačko-muslimansku republiku”? Kao da država može stati u termin iz prezentacije umornog etnonacionalizma.
Jer upravo je takva mapa predstavljena krajem aprila u Zagrebu, na skupu koji je više ličio na reviju geopolitičkih fantazija nego na ozbiljan politički forum. Na toj karti, BiH izgleda kao loše isječen burek: Republika Srpska ostaje gdje jeste, “hrvatska republika” uzima zapadnu Hercegovinu, Mostar, dijelove srednje Bosne i Posavine, a ostatak se elegantno gura u nešto što su nazvali “bošnjačko-muslimanska republika”. Pa šta god to značilo. I svi su sad kao šokirani. Kao da već trideset i kusur godina ne živimo u zemlji u kojoj političari svako malo izvlače nove mape čim ankete krenu nizbrdo. I dok su probosanski političari sve to osuđivali, hrvatski politički predstavnici poručivali su da u prikazanoj mapi ne vide ništa posebno sporno. Neki su čak rekli da im se – sviđa.
Budimo pošteni. Američka ambasada godinama upozorava na to da SDA pod parolom “odbrane države” često pristaje na kompromise koji dodatno cementiraju etničke torove. Sjetimo se samo mostarskog sporazuma ili neumskih pregovora o Izbornom zakonu, gdje se itekako trgovalo procentima, kontrolom i političkim teritorijama, samo upakovanim u diplomatski rječnik i fraze o “funkcionalnosti sistema”. S druge strane, Izetbegovićev demanti tehnički jeste tačan. Ne piše na papiru šta je rekao, ali problem BiH ionako nikada nije bio u onome šta piše na papiru. Problem je politička praksa u kojoj se javna preduzeća, institucije, ministarstva, kantoni i teritorije već decenijama tretiraju kao privatni posjedi nekoliko partija i nekoliko političkih porodica. I onda se svi silno uvrijede kad neko kaže da država djeluje podijeljeno. Pa kako neće djelovati, kad je već odavno podijeljena po dubini — na stranačke feude, etničke rezervate i porodične firme s budžetskim finansiranjem.
I evo nas opet na početku: ko tu kome zapravo “poklanja” Bosnu i Hercegovinu? Murphy baca optužbu na Izetbegovića. Izetbegović je demantuje. Nermin Nikšić kaže: “Mi to odavno znamo, on ima kartu”.
Ali čekaj malo — ko je crtao kartu?
Pa isti oni politički krugovi koji danas jedni druge optužuju da dijele državu dok istovremeno već tri decenije uredno žive od te podjele. Ali, budimo i realni: ovo nije nikakva nova politička drama. Samo se stare šivaće mašine ponovo pale pred izbore.
I dok se Sarajevo danima bavi time šta je Murphy rekao, a šta je Izetbegović poricao, iz Banjaluke stiže standardni, zaglušujući prateći vokal. Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik i njegova secesionistička retorika služe kao savršeno pogonsko gorivo za cijeli ovaj cirkus. To je politička simbioza koja funkcioniše gotovo besprijekorno: Dodik crta mape, priča o “mirnom razlazu”, otcjepljenju i, ako Bog da, jednom lijepom danu i spajanju sa Srbijom. Samo još niko nije objasnio kako tačno planiraju biti nezavisni dok im pola budžeta zavisi od države koju svakodnevno proglašavaju nemogućom. A s druge strane, sarajevski probosanski blok — i vlast i opozicija — dobija savršen alibi da se ponovo ne govori o ekonomiji, egzodusu mladih, raspadnutom zdravstvu, korupciji, javnim preduzećima i životu koji se već godinama raspada tiše nego što političari viču. Umjesto toga, svi ponovo oblače patriotske dresove, vade zastave iz ormara i kreću u još jednu sezonu spašavanja države od drugih, dok je uredno uništavaju iznutra.
Građanima ove zemlje ostaje samo da shvate da BiH nije komad mesa koji se može beskrajno komadati za potrebe predizborne kampanje, kao nešto što se može sjeći, dijeliti, vagati i servirati u etničke porcije. Komad ovamo. Komad onamo. Malo legitimnog predstavljanja. Malo mirnog razdruživanja. Malo federalizacije. Malo realnosti na terenu. I tako već trideset i kusur godina.
Dok se političke elite nadmeću ko će kome šta “pokloniti”, jedino pitanje koje zaista ostaje jeste: ko će na kraju platiti cijenu? Jer svaki put kad oni crtaju nove granice, obični ljudi dobiju stare račune: skuplji život, praznije gradove, lošije bolnice, još jedan autobus za Njemačku i još jednu generaciju koja odrasta u državi koja se neprestano raspada u televizijskim studijima, iako je ljudi još nekako pokušavaju sastaviti u svakodnevnom životu.
A na kraju svega, dolazi Kurban-bajram. Praznik žrtve. I možda je baš zato pitanje koje se ovih dana nameće najneugodnije od svih: Ko će koga žrtvovati u ovoj novoj predizbornoj sezoni? I jesmo li mi, građani, već odavno postali politički kurbani koje svako malo razvlače, dijele i prinose na oltar vlastitih fotelja?
