Postoje knjige koje ne stare zato što govore o prošlosti.
One ne stare zato što razotkrivaju sadašnjost.
Jedna od takvih knjiga je “Genocid nad Muslimanima, 1941–1945”, zbornik dokumenata i svjedočenja koji su 1990. objavili Vladimir Dedijer i Antun Miletić. Gotovo 900 stranica arhivskog materijala, svjedočenja i dokumenata o sistematskom nasilju nad muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata.
U normalnoj zemlji, takva knjiga bila bi dio obrazovanja.
Kod nas je ona više ličila na upozorenje koje niko nije želio čuti.
Jer ono što Dedijer i Miletić pišu nije samo historija o 1941–1945. To je jezivo jasan opis političke logike koja će se, pola stoljeća kasnije, vratiti u novom jeziku, novim uniformama, novim institucijama i novim televizijskim studijima.
Ideja je ista: prostor treba “očistiti”, ljude treba pomjeriti, narod treba razbiti, a onda sve to naknadno objasniti kao ratnu nužnost, nacionalnu odbranu ili historijsko pravo.
Genocid nije samo ubijanje
Najvažniji dio citiranog uvoda jeste rečenica koju današnji revizionisti najradije preskaču: genocid nije samo fizičko uništenje ljudi.
Genocid je i namjera da se jedna grupa ukloni kao grupa. To može uključivati ubistva, ali i protjerivanje, prisilno premještanje, uništavanje zajednice, razbijanje njenog prostora i prekid veze između ljudi i njihovog doma.
To je strašno važno za Bosnu.
Jer se nad Bošnjacima u 20. stoljeću nasilje nije vršilo samo kao čin ubijanja. Vršilo se i kao projekat uklanjanja iz prostora. Iz sela. Iz dolina. Iz gradova. Iz historije. Iz buduće mape.
Dedijer i Miletić su, prema navedenom odlomku, upravo to prepoznali: u dokumentima četničkog pokreta nije bila riječ samo o ratnim zločinima, nego o političkom projektu “čišćenja” prostora od Muslimana, uključujući ideje njihovog protjerivanja prema Albaniji ili Turskoj.
Drugim riječima: arhiv je već tada znao ono što će propaganda kasnije pokušati zamagliti.
Četnički projekt nije bio “incident”, nego politički program
Ovdje ne govorimo o pojedinačnom zločinu, osveti ili haosu rata.
Govorimo o političkoj ideji.
Historiografija o četničkom pokretu bilježi da su četnički zločini u Drugom svjetskom ratu bili posebno usmjereni protiv nesrpskog stanovništva, naročito Muslimana i Hrvata, te da su mnogi historičari te zločine protiv Muslimana i Hrvata ocjenjivali kao genocidne. Pregled literature o četničkim ratnim zločinima navodi i procjene da je na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine stradalo između 50.000 i 68.000 Muslimana i Hrvata, dok se posebno ističe ideologija “etnički čiste” Velike Srbije.
Marko Attila Hoare je čitavu studiju posvetio Bosni u Drugom svjetskom ratu, partizanima, četnicima, nacionalnom identitetu i genocidu; Oxford/British Academy opisuje njegovu knjigu “Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia” kao studiju revolucije, genocida i nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata.
Dakle, Dedijer i Miletić nisu pisali o nekoj “neugodnoj epizodi”.
Pisali su o obrascu.
A obrazac je uvijek opasniji od pojedinačnog događaja.
Pojedinačni događaj se može osuditi i arhivirati.
Obrazac se vraća kada društvo ne želi da ga prepozna.
Najstrašnije je što je knjiga izašla 1990.
Godina objavljivanja je gotovo simbolički nepodnošljiva.
1990.
Jugoslavija se već raspada. Nacionalizmi se vraćaju iz arhiva u parlamente. Televizije počinju proizvoditi strah. Stare karte izlaze iz ladica. Govori postaju sve tvrđi. Mitovi se pretvaraju u političke programe.
I baš tada izlazi knjiga koja dokumentuje kako je izgledao jedan raniji pokušaj uništenja i protjerivanja bosanskih Muslimana.
Kao da je historija poslala upozorenje.
Kao da je rekla: ovo smo već vidjeli.
A onda se desilo ono što se često desi na Balkanu: knjiga je ostala knjiga, a ideologija je ponovo dobila teren.
Dvije godine kasnije Bosna i Hercegovina ulazi u rat. Devedesetih se ponavlja logika teritorijalnog čišćenja, opsade, protjerivanja i uništavanja bošnjačkih zajednica. Američki Holocaust Memorial Museum navodi da je tokom rata 1992–1995. ubijeno oko 100.000 ljudi, da su oko 80 posto civilnih žrtava bili Bošnjaci, te da su snage bosanskih Srba u julu 1995. ubile oko 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice; ICTY je 2001. presudio da je u Srebrenici počinjen genocid.
To je kontinuitet koji ne znači da su 1940-e i 1990-e isti historijski događaj.
Nisu.
Ali znači da se ideologija teritorijalnog “rješavanja” Bošnjaka nije pojavila niotkuda 1992. godine.
Ona je imala arhiv.
Imala je jezik.
Imala je prethodnike.
Imala je historijsku memoriju, samo što su jedni tu memoriju čitali kao upozorenje, a drugi kao instrukciju.
Zašto je današnje poricanje još gore
Zato je poređenje s današnjom Srbijom toliko bolno.
Jedan srpski historičar, Vladimir Dedijer, mogao je 1990. godine zajedno s Antunom Miletićem objaviti knjigu koja otvoreno govori o genocidu nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu.
A danas, nakon presuda međunarodnih sudova, nakon masovnih grobnica, nakon snimaka, dokumenata, presuda i imena žrtava, veliki dio političke i akademske Srbije i dalje bježi od riječi genocid kada se govori o Srebrenici.
To više nije neznanje.
To je izbor.
Nije problem što Srbija “ne zna”. Problem je što zna dovoljno da mora poricati.
Poricanje nije nedostatak informacija. Poricanje je politički rad.
Ono ne briše prošlost zato što je prošlost nejasna, nego zato što je previše jasna.
Revizionizam uvijek počinje promjenom jezika
Prvo se kaže da to nije bio genocid, nego zločin.
Zatim da nije bio sistem, nego incident.
Zatim da nije bila namjera, nego posljedica rata.
Zatim da nisu bili civili, nego “ratna okolnost”.
Zatim da nije bilo protjerivanje, nego “pomjeranje stanovništva”.
Zatim da nije bila ideologija, nego “haos vremena”.
I na kraju, ako se dovoljno dugo radi na jeziku, zločin više ne izgleda kao zločin, nego kao spor oko interpretacije.
Zato je Dedijerova i Miletićeva knjiga važna.
Ne samo zbog dokumenata.
Nego zbog jezika.
Oni nisu bježali od riječi.
Genocid.
Namjera.
Protjerivanje.
Uništenje.
Čišćenje prostora.
To su riječi koje revizionizam ne podnosi, jer one ne ostavljaju dovoljno prostora za maglu.
Bosna kao arhiv opomena
Bosna je u 20. stoljeću previše puta bila tretirana kao teritorija na kojoj drugi rješavaju svoje nacionalne fantazije.
Velikosrpski projekti, velikohrvatski projekti, fašističke okupacije, komunistička šutnja, međunarodna kasna pamet — svi su oni na različite načine pokušavali objasniti Bosnu, ali često bez poštovanja prema ljudima koji u njoj žive.
Zato ova tema nije samo bošnjačka.
Ona je državna.
Jer ko god misli da se genocid nad Bošnjacima može relativizirati kao “njihova trauma”, ne razumije Bosnu. Uništenje jedne zajednice u Bosni nikada nije samo napad na tu zajednicu. To je napad na samu mogućnost Bosne kao zajedničkog prostora.
Zato se o 1941–1945. mora govoriti zajedno s 1992–1995.
Ne zato da bi se tragedije takmičile.
Nego zato da se vidi matrica.
Kada se jedan narod pretvori u problem prostora, sljedeći korak je uvijek isti: ukloniti problem.
Zaključak
Knjiga Dedijera i Miletića danas je važnija nego što je bila 1990.
Tada je bila dokumentacija prošlog zločina.
Danas je i dokaz koliko je današnje poricanje politički nazadovalo.
Jer ako je 1990. jedan srpski historičar mogao napisati da su nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu počinjeni genocidni zločini, onda današnje odbijanje da se presuđeni genocid nad Bošnjacima iz devedesetih nazove pravim imenom nije akademski oprez.
To je moralni pad.
Historija nije tiha zato što nema šta reći.
Tiha je samo onda kada joj društva zatvore usta.
A Bosna ima previše grobalja, dokumenata i knjiga da bi se pravila da ne zna čitati.
