Utakmica SAD – Bosna i Hercegovina u šesnaestini finala Mundijala već je počela živjeti na društvenim mrežama.
Ne na naslovnicama velikih medija, nego tamo gdje fudbal često izgleda najiskrenije: među navijačima.
Američki navijači, barem prema komentarima koji se posljednjih sati šire na X-u, uglavnom vjeruju da njihova reprezentacija može i treba pobijediti BiH. Ima tu očekivanih rečenica: “trebali bismo dobiti Bosnu”, “ovo je dobar protivnik nakon poraza od Turske”, “moramo se probuditi”.
Ali zanimljivo je da ton nije potpuno arogantan.
Poraz SAD-a od Turske 3:2, iako uz dosta promjena u timu, očito je malo spustio atmosferu. Dio navijača upozorava da BiH nije protivnik za opuštanje, da je fizički jaka, organizovana i da igra “srcem”.
To je već napredak.
Jer Bosna i Hercegovina više nije egzotični autsajder u tuđim kalkulacijama. Sada je reprezentacija zbog koje se američki navijači barem malo pitaju: šta ako ovo ne bude lako?
Fudbal nije osveta kontinenata
Ipak, među komentarima se pojavljuje i jedan drugi ton.
Neki navijači poraz od Turske i duel s BiH spajaju u čudnu rečenicu: “Turska nas je pobijedila, sada dolazi Bosna, vrijeme je za osvetu Evropi.”
Osvetu?
Kome tačno?
Bosni zbog Turske?
Evropi zbog jedne prijateljske ili grupne utakmice?
To je onaj momenat kada fudbal prestane biti igra i postane jeftina ideološka projekcija.
Ne igraju u šesnaestini finala ni civilizacije, ni religije, ni historijske traume, ni Allah i Isus, ni Istok i Zapad.
Igraju SAD i Bosna i Hercegovina.
Dvije reprezentacije.
Dvadeset i dva igrača.
Jedna lopta.
Sve ostalo je višak koji ljudi unose u sport jer im ni sport više nije dovoljan bez politike, identiteta i potrebe da svaka utakmica postane mali kulturni rat.
BiH kao test američke ozbiljnosti
Zanimljivo je da ozbiljniji američki navijači to razumiju bolje od najglasnijih.
Njihovi komentari su mnogo realniji: SAD je favorit, ali BiH se ne smije potcijeniti. Ako Pulisic, McKennie i ostatak ekipe uđu opušteno, utakmica može postati neugodna. Ako BiH izdrži početni pritisak, stadion se može pretvoriti u nervozno mjesto za domaćina.
Za Bosnu je to upravo prostor u kojem voli igrati.
Ne kao favorit.
Ne kao ekipa koja mora objašnjavati svijetu zašto je tu.
Nego kao tim koji je već preživio grupu, pobijedio kada je morao i sada dolazi na najveću utakmicu svoje moderne historije.
Najveća pobjeda je što nas više ne ignorišu
Možda je najvažnije u svemu ovome da se o Bosni priča.
Američki navijači računaju, analiziraju, strahuju, tješe se, šale se i provociraju.
To znači da BiH više nije fusnota.
Postala je protivnik.
A to je velika promjena.
Prije nekoliko sedmica mnogi su Zmajeve gledali kao reprezentaciju koja će pokušati časno odigrati grupu.
Danas se američki navijači međusobno uvjeravaju da protiv BiH ne smije biti opuštanja.
To je, samo po sebi, priznanje.
A što se tiče “osvete Evropi”, neka ostane na internetu.
Na terenu neće igrati kontinenti.
Igrat će momci koji znaju da se historija ne piše velikim parolama, nego jednim dobrim pasom, jednim uklizavanjem, jednim golom i jednom utakmicom koju niko ne zaboravlja.
