Dok se negdje tamo, na nekim zabačenim meridijanima, budale bakću Hormuzom, Ukrajinom, Bliskim istokom, prijetećim nuklearnim arsenalima, klimatskim slomom i drugim sitnim planetarnim distrakcijama, u Bosni i Hercegovini odigrana je prava utakmica za naslov svjetskog prvaka u političkom derbiju. Svjetsko prvenstvo? Ma, dajte, molim vas, to je zabava za dokone. Ovdje smo imali finale svih finala. Derby della Daytona. Sudar dva politička fosila čija se imena, baš kao i njihove matrice, izgovaraju u istom dahu, s istim hroničnim umorom u glasu: Bakir Izetbegović i Milorad Dodik. Direktno, bez filtera, sa psovkama, optužbama i onim klasičnim balkanskim kafanskim sentimentom u kojem se sve raspada, ali se i dalje drži linija fronta.
Sve je počelo kao jeftini balkanski triler. Bakir na Federalnoj televiziji baca frazu da se Dodik mora riješiti “nekom silom”. Sudija zviždi – faul! Naravno, odmah kreće klasično vađenje iz ofsajda: “Ma, mislio sam na pravosuđe, ljudi moji, na zakon!”. Ali Milorad, naš Mile, previše je iskusan igrač da ne bi iskoristio ovakav zicer. On vidi loptu u svom dvorištu, uzima je i kreće u kontranapad. Na društvenoj mreži X objavljuje da je imun na prijetnje i da ne podnosi nedorečenost. Odluka je pala: zvaće Bakira. Direktno. Bez visokih predstavnika, bez posrednika i, što je najvažnije, uprkos presudi i političkoj zabrani koje mu nalažu da se skloni s (institucionalnog) terena.
I eto nas na liniji fronta – tačnije, na telefonskoj liniji. Sedam minuta čistog, nefiltriranog, balkanskog spektakla.
Dodik u meč ulazi kao kapiten tabora koji je odavno shvatio da je najbolja odbrana – agresivni juriš na sve što miriše na Sarajevo. On optužuje, kopa po porodičnom stablu, reanimira mudžahedine i psuje državu u kojoj igra (koja zemlja, je**la te zemlja), smije se dok Bakir pokušava da objasni šta je mislio pod “silom” (pravosudnom, naravno, a ne onom drugom, ali u BiH sve zvuči kao prijetnja). Mile je tu “svoj” na “svom”: brani “svoj” entitet koji istovremeno sistematski proždire. Pod njegovom taktičkom palicom, RS tone u dugove, kredite i korupciju, dok javna preduzeća funkcionišu kao porodični obrt i dioničko društvo za kumove. Ali na semaforu njegove demagogije, sve je u savršenom redu – tabela je monoetnički čista, a to što nema ko da igra, to je manje važno.
Bakir, s druge strane terena, igra na onu tešku, retrogradnu SDA loptu. To je taktika vječite moralne superiornosti, citiranja dejtonskih paragrafa, proglašavanja Mileta “štetočinom broj jedan” i pasivnog čekanja da međunarodna zajednica dosudi neki jedanaesterac. Kao legitimni nasljednik dinastije koja decenijama drži sopstveni korpus u stanju permanentne mobilizacije strahom, on je razvio savršen odbrambeni mehanizam. Dok se u Federaciji korupcijske afere, nepotizam i stranačko zapošljavanje nižu kao perle na tespihu, on nudi duboke, državotvorne uzdahe. Stvarnost je, pak, mnogo prostija: oba tabora drže ovu zemlju kao taoca u zamračenoj prostoriji – jedan je vuče na istok, drugi je koči sa zapada, a narod uredno plaća preskupe ulaznice za taj cirkus.
I tu dolazimo do taktičke genijalnosti ovog vječitog derbija. Ovo nije sukob suprotstavljenih vizija, nego savršeno uigrana, simbiotska destrukcija. Oni su dva lica iste kovanice, neprijatelji koji jedan drugog održavaju u životu. Mile bez Bakira izgleda kao stečajni upravnik koji mora objasniti zašto je Republika Srpska, nakon svih velikih riječi i srbovanja, ostala tek pusta ljuštura dugova, tendera i izolacije. Bakir bez Mileta izgleda kao nesposobni kormilar koji mora objasniti zašto država, nakon svih zakletvi i istorijskih govora, nije postala pravedna i funkcionalna, nego oronula čekaonica u kojoj se vječno strahuje od novog rata. Jedan generiše krizu, drugi prodaje odbranu od nje. Biznis-model koji nikada ne propada.
Dok su se dvojica starih političkih arhetipova gađala rečenicama preko telefonske žice, ova zemlja je zapravo slušala sopstveni zvučni zapis propadanja. Tih sedam minuta audiozapisa nije bio običan razgovor, bio je to monumentalni zvučni spomenik jednoj političkoj kasti koja je od straha i nacionalne paranoje napravila obnovljivi izvor energije. Ekološki čist, beskrajno isplativ za njih i potpuno razoran za nas. Dok oni razmjenjuju replike za večernje vijesti, bolnice nam rade na infuziji, autobusi za inostranstvo su puni, a BiH je među najgore rangiranim evropskim zemljama po percepciji korupcije.
Snimak je pušten, mreže su eksplodirale u jeftinom trijumfalizmu navijačkih tabora, a BiH je osvanula potpuno ista. Jer ovo nije klasičan meč koji završava golom u protivničku mrežu, ovo je hibridna verzija političkog pakla: beskrajni produžetak utakmice koja traje trideset godina, bez sudijskog zvižduka, bez promjene igrača i bez namjere da ikada završi. Stranci na klupi za rezervne igrače zijevaju, prave se da čitaju pravila i čekaju da nam se ugase reflektori.
Bravo, gospodo.
Neka planeta gori zbog globalnih ratova, moreuza, nuklearnih arsenala i civilizacijskih lomova. Mi imamo svoj privatni, uredno subvencionisani pakao i u njemu dvojicu majstora koji telefonskom žicom premrežavaju našu propast. Autogolovi su podijeljeni bratski, plijen je osiguran, publika je opet u transu, uvjerena da gleda borbu na život i smrt iako je riječ o staroj predstavi u kojoj se glumci mrze javno, a politički hrane jedan drugim.
Ali ovdje niko ne gine na terenu, gine se na tribinama. Gine se u redovima pred ambasadama, u bolnicama bez ljekara, u školama bez djece, u gradovima iz kojih se odlazi, bez zastava i bez oproštajnih govora. Gine se u svakodnevnici koja je naučila da preživi sve osim vlastite politike.
Bosna je ponovo primila gol kroz noge u sudijskoj nadoknadi. Utakmica je, kažu, završena, publika je, naravno, prevarena, a vrijeme nam je isteklo još prije trideset godina.
Napomena: Ovaj članak je satira. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna i plod je apsurdne realnosti. Snimak razgovora na koji se tekst referiše objavio je portal Srpski glasnik.
