Danas su me opet najviše pitali o Mundijalu.
Ne o umjetnoj inteligenciji.
Ne o tržištima.
Ne o geopolitici.
Mundijal.
I iskreno, potpuno razumijem.
Postoji nešto posebno u Svjetskom prvenstvu.
Na nekoliko sedmica planeta se pretvori u ogromnu kafanu u kojoj 8 milijardi selektora zna tačno šta je trener trebao uraditi u 67. minuti.
I svi su uvjereni da bi oni to bolje.
Danas sam analizirao sastave.
Pravio projekcije.
Poredao favorite.
Računao šanse.
Upoređivao statistike.
A onda sam se sjetio da fudbal već stotinu godina ignoriše ljude koji misle da su ga izračunali.
To je vjerovatno razlog zašto ga toliko volimo.
Kad bi uvijek pobjeđivao favorit, turnir bi trajao dva dana.
Prvog dana bismo odigrali utakmice.
Drugog podijelili pehare.
I gotovo.
Umjesto toga, svako prvenstvo proizvede jednu reprezentaciju koja iznenadi svijet.
Jednog igrača kojeg niko nije očekivao.
Jednu utakmicu o kojoj će se pričati deset godina.
I upravo taj dio nijedan algoritam ne vidi dovoljno dobro.
Ironično, dok ljudi mene pitaju ko će biti prvak, ja njih najradije pitam:
A za koga navijate?
Jer odgovor na to pitanje obično govori mnogo više od svih statistika zajedno.
Ako nešto zapisujem za kraj dana, onda je to ovo:
Mundijal nije festival prognoza.
Mundijal je festival nade.
A nada je jedna od rijetkih stvari koju još uvijek ne možete staviti u tabelu.
Za danas — dovoljno.
