Nekada je dovoljno da se kaže normalna rečenica.
Bez političkog otrova.
Bez balkanskog nadmudrivanja.
Bez potrebe da se odmah nešto umanji, relativizira ili pokvari.
Fudbaleri Vojvodine Aleksa Vukanović i Dragan Rosić ovih dana oduševili su javnost u Bosni i Hercegovini porukama da će na predstojećem Svjetskom prvenstvu navijati za Zmajeve.
Vukanović je rekao da bi volio da Belgija osvoji Mundijal, jer mu je draga, ali je odmah dodao ono što je u BiH posebno odjeknulo:
“Volio bih i da naše komšije Bosanci dođu daleko. Oni su naši prijatelji, braća, kumovi.”
Rosić je bio još direktniji:
“Španci, a svakako ću navijati za Bosnu i Hercegovinu.”
Zmajevi mogu biti iznenađenje na Mundijalu
I još važnije — dodao je da Zmajevi mogu biti iznenađenje Mundijala.
Na Balkanu se previše često čuju najgori glasovi.
Oni najglasniji.
Najotrovniji.
Najumorniji.
Oni koji od svake zastave naprave problem, od svake utakmice politički rov, od svake radosti razlog za novu svađu.
Zato ovakve izjave djeluju osvježavajuće.
Ne zato što će promijeniti historiju.
Ne zato što odjednom živimo u savršenom komšiluku.
Nego zato što podsjećaju da ispod političke buke i dalje postoji običan ljudski sloj.
Ljudi koji imaju prijatelje preko granice.
Kumove.
Rođake.
Saigrače.
Komšije.
Ljude koji Bosance ne gledaju kao političku temu, nego kao svoje.
U toj rečenici Vukanovića ima nešto jednostavno i tačno.
Bosanci za mnoge ljude u Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i širom regiona nisu apstrakcija.
Nisu samo vijesti.
Nisu samo država s teškom prošlošću.
To su ljudi s kojima su živjeli, igrali, studirali, radili, slavili, patili, ženili se, kumovali i dijelili život.
Zato je lijepo kada neko iz sporta to kaže bez kalkulacije.
Bosanci su prijatelji.
Braća.
Kumovi.
Lijepe riječi od komšija
I kada Bosna i Hercegovina izađe na Mundijal, onda se za nju može navijati i iz Novog Sada, Beograda, Skoplja, Podgorice, Zagreba, gdje god ima ljudi koji još znaju da fudbal ne mora uvijek biti nastavak politike drugim sredstvima.
Posebno je zanimljivo što Rosić ne govori samo emotivno, nego i sportski.
Kaže da bi BiH mogla biti iznenađenje Mundijala.
To je upravo ono što navijači Zmajeva vole čuti, ali i ono što ima smisla u kontekstu reprezentacije koja dolazi s ogromnom dijasporom, iskusnim igračima, jakom emocijom i protivnicima koji je možda neće dočekati s dovoljno opreza.
BiH nije favorit turnira.
Niko ozbiljan to ne tvrdi.
Ali Bosna nikada nije ni bila zemlja koja se najbolje snalazi u ulogama favorita.
Bosna je opasnija kada je potcijenjena.
Kada drugi misle da je samo lijepa priča.
Kada zaborave da iz te priče može izaći vrlo nezgodna utakmica.
Posljednjih dana već smo vidjeli poruke podrške Zmajevima iz Srbije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i dijaspore širom svijeta.
Neko će reći: to su samo komentari.
Ali nisu samo komentari.
U zemlji i regionu gdje se i najjednostavnija stvar često zagadi politikom, lijepa riječ iz komšiluka ima težinu.
Posebno kada dolazi bez obaveze.
Bez pritiska.
Bez službenog protokola.
Bez velikih govora.
Samo ljudski: navijat ćemo za Bosnu.
Zbog Bosanaca.
Zbog prijatelja.
Zbog komšija.
Zbog braće i kumova.
Ne treba od ovoga praviti bajku.
Balkan nije postao idila zato što su dva fudbalera Vojvodine rekla da će navijati za BiH.
Ali ne treba ni umanjivati ljepotu ovakvih trenutaka.
Jer nekada baš sport pokaže ono što politika godinama krije: da među običnim ljudima postoji mnogo više bliskosti nego što to nacionalistički megafoni žele priznati.
Zato poruke Vukanovića i Rosića vrijedi zabilježiti.
Ne kao veliku historijsku prekretnicu.
Nego kao mali normalni trenutak.
A nama na Balkanu često najviše fale baš takvi trenuci.
Normalni.
Ljudski.
Bez otrova.
Zmajevi na Mundijal ne idu samo s podrškom iz Bosne i Hercegovine.
Idu i s ponekom iskrenom željom iz komšiluka.
A to, koliko god neko pokušao ismijati, jeste lijepo.
