U Bosni i Hercegovini postoje politički sukobi koji su stvarni.
I postoje oni drugi — televizijski.
Ovi drugi su najisplativiji.
Jer već 20 i kusur godina gledamo istu predstavu: Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović u javnosti glume istorijski sudar civilizacija, a u praksi redovno dokazuju da jedni bez drugih ne mogu politički disati. Dominacija etnonacionalnih stranaka decenijama je obilježila gotovo sve nivoe vlasti u BiH, a Reuters je još 2018. konstatovao da su najveće srpske, bošnjačke i hrvatske nacionalne stranke ponovo učvrstile kontrolu nad složenim sistemom vlasti u zemlji.
Ne hrane se rješenjima. Hrane se prijetnjom
Osnovni mehanizam je prost.
Dodik svoje biračko tijelo godinama mobilizira pričom da je Republika Srpska stalno ugrožena iz Sarajeva i da iza svakog političkog procesa stoji neka “muslimanska” prijetnja držanju RS-a pod kontrolom. Reuters ga je 2018. opisao kao srpskog nacionalistu koji se protivi Bosni kao državi, a i kasnije je međunarodno izvještavanje njegovu politiku povezivalo s potezima koji potkopavaju daytonski okvir i destabilizuju zemlju.
S druge strane, SDA i Bakir Izetbegović decenijama politički preživljavaju i rastu na obrnutom refleksu: svaki Dodikov udar na državu, svaka secesionistička izjava i svaka nova kriza služe kao dokaz da je bošnjačko biračko tijelo opet pozvano da se sabije pod zastavu “odbrane države”. To nije savez u formalnom smislu. To je mnogo korisnija stvar: međusobna politička proizvodnja straha. Ovo je djelimično i zaključak iz obrasca koji se vidi kroz godine koaliranja i pregovora: kada jedni pojačaju prijetnju, drugi dobiju razlog da pojačaju mobilizaciju.
A Čović? On je vjerovatno najhladniji od sve trojice. Njegova politika godinama demonstrira staru balkansku vještinu sjedenja na dvije stolice, s tim da je u BiH to često više ličilo na sjedenje na tri budžeta i četiri pregovaračka formata. Javna retorika varira, ali politička matematika ostaje ista: HDZ BiH je više puta pokazao da mu je partnerstvo sa SNSD-om sasvim prihvatljivo kada treba dijeliti moć, a sam Čović je još 2025. otvoreno rekao: “SNSD nam je partner.”
Kad se ugase kamere, nacionalisti postaju pragmatičari
Najbolji dokaz da se ne radi o vječnim neprijateljima nego o međusobno korisnim akterima jeste ono što se dešava nakon izbora i iza zatvorenih vrata.
U augustu 2019. lideri SNSD-a, SDA i HDZ-a BiH potpisali su sporazum o uspostavi vlasti na državnom nivou. Drugim riječima: kada treba raspodijeliti poluge sistema, priča o nepremostivim civilizacijskim razlikama odjednom postane mnogo fleksibilnija.
I Mostar je školski primjer iste logike. Taj grad nije imao lokalne izbore od 2008. godine upravo zato što SDA i HDZ BiH godinama nisu mogli postići dogovor o izbornim pravilima. Onda su ga 2020. ipak postigli: Bakir Izetbegović i Dragan Čović potpisali su sporazum koji je otvorio put izborima nakon 12 godina političke blokade. Reuters i Radio Slobodna Evropa zabilježili su i dug period bez izbora i kasniji potpis sporazuma.
To je, zapravo, suština cijele priče: kada im blokada donosi korist, sistem stoji. Kada im dogovor donosi korist, sistem se pokrene. Nije riječ o ideološkoj dosljednosti. Riječ je o preciznoj upotrebi krize kao političkog resursa. To je inferencija zasnovana na ponavljanju istog obrasca u više slučajeva: dugi zastoji, pa nagli dogovori kad dođe trenutak raspodjele uticaja.
“Sukobi” koji traju taman koliko i press konferencija
Zato je uvijek korisno gledati ne ono što govore, nego s kim sjede.
Kad se danas govori o novim sastancima SNSD-a i HDZ-a BiH, teško je ozbiljno vjerovati u priču o dubokom raskolu. I najnoviji sastanak delegacija u Banjoj Luci dolazi odmah nakon perioda javnih varnica, što samo dodatno učvršćuje utisak da je riječ o još jednoj epizodi dobro poznate političke dramaturgije: malo uvreda za publiku, malo sastanaka za sistem.
Isto važi i za povremene “kafe” i razgovore između Čovića i Izetbegovića. Kada je 2025. govorio o susretu s Izetbegovićem, Čović ga je opisao kao “ugodan”, a istovremeno ponovio da mu je SNSD partner. Ta rečenica možda bolje od svih političkih eseja objašnjava bh. nacionalizam: javno se svađaš s jednim, privatno razgovaraš s drugim, a suštinski opstaješ zahvaljujući obojici.
Savršeni zatvoreni krug
U tom krugu Dodik treba Bakira da bi mogao govoriti: evo, dolazi unitarnost, dolaze muslimani, dolazi Sarajevo.
Bakiru treba Dodik da bi mogao reći: evo, država je ugrožena, evo nove prijetnje, evo novog razloga da se okupe “branitelji”.
Čoviću trebaju obojica: jedan da dokazuje hrvatsku ugroženost, drugi da potvrđuje da bez HDZ-a “nema stabilnosti”.
I tako ukrug.
Godinama.
Dok država stoji u mjestu, a političke elite se smjenjuju u ulozi vatrogasca i piromana na istoj vatri.
Nije problem što se svađaju. Problem je što im se to isplati
Najveća iluzija bh. politike nije da su ove stranke različite.
Nego da njihov opstanak zavisi od pobjede nad protivnikom.
Ne zavisi.
Zavisi od njegovog preživljavanja.
Jer bez Dodika, SDA ostaje bez najjačeg strašila.
Bez SDA, Dodik ostaje bez najjače prijetnje.
Bez obojice, Čović ostaje bez svoje omiljene pozicije jezička na vagi.
I tu je vjerovatno najtačniji opis posljednjih 20-30 godina bh. politike:
Nisu oni jedni drugima suprotnost.
Oni su jedni drugima infrastruktura.
