Sergej Barbarez nije trebao biti ovdje.
Tako su govorili mnogi kada je preuzeo reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Nije imao klasični trenerski put. Nije godinama vodio klubove, skupljao bodove po drugoligaškim terenima, gradio CV i čekao da ga fudbalski sistem jednog dana nagradi.
Došao je direktno.
Previše emotivno, govorili su.
Previše rizično, govorili su.
A onda je odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo.
Protiv pravila, protiv navike
Barbarez je od početka bio anomalija.
Ne uklapa se u hladni profil modernog selektora koji sve objašnjava grafikonima, algoritmima i očekivanim golovima.
Kod njega je fudbal i dalje borba, inat, povjerenje i osjećaj da se reprezentacija ne vodi samo tablom, nego i srcem.
Naravno, to ima rizike.
Bosna nije uvijek izgledala lijepo.
Protiv Švicarske je platila cijenu crvenog kartona i kvaliteta protivnika.
Ali činjenica ostaje: ova reprezentacija još nije završila svoj Mundijal.
Pred njom je Katar.
Jedna utakmica.
Devedeset minuta.
Možda i najvažnijih devedeset minuta Barbarezove selektorske priče.
Ako uspije, sve se mijenja
Pobjeda protiv Katara mogla bi Bosnu i Hercegovinu odvesti u nokaut fazu.
A tada bi se ista ona priča koja je počela s nevjericom pretvorila u nešto sasvim drugo.
U priču o čovjeku koji nije smio uspjeti, ali jeste.
Možda Barbarez nije savršen selektor.
Možda ova Bosna još traži igru, ritam i identitet.
Ali velike priče rijetko počinju savršeno.
One počinju tvrdoglavo.
Počinju onda kada neko odbije prihvatiti da ne može.
I zato utakmica protiv Katara nije samo borba za prolaz.
To je test jedne ideje.
Ideje da Bosna i Hercegovina, čak i kada nije najorganizovanija, najbogatija ili najljepša za gledanje, još uvijek može pronaći način da preživi i prođe dalje.
Barbarez je do sada već uradio ono što mnogi nisu vjerovali da može.
Sada mu ostaje još jedan korak.
Najveći.
Ako ga napravi, više niko neće moći reći da je samo slučajno bio tu.
