U političkom koordinatnom sistemu Bosne i Hercegovine, historija se ne ponavlja kao farsa, već kao permanentni operativni zastoj.
Ponovo se nalazimo u prepoznatljivom ciklusu u kojem domaća politička elita simulira suverenitet i glumi da posjeduje jasan plan za budućnost, dok istovremeno sa napetošću uperenom ka Briselu i Vašingtonu čeka ime čovjeka izvana koji će preuzeti kormilo.
Najnovije diplomatske depeše koje prenosi European Western Balkans potvrđuju da je unutar ključnih centara moći nastupio potpuni sistemski šum.
Iako se u diplomatskim kuloarima špekulisalo o različitim imenima, Peter Sørensen nikada nije zvanično predložen za novog visokog predstavnika, dok je konsenzus oko ranije spominjanih kandidata poput Antonija Zanardija Landija i Renéa Troccaza u potpunosti izostao.
Ovaj zastoj nije samo personalno pitanje; to je dijagnoza duboke krize unutar samog postdejtonskog okvira.
Između fiktivnog suvereniteta i permanentnog tutorstva
Bosna i Hercegovina već tri decenije funkcioniše unutar hibridnog režima u kojem se konstantno prepliću demokratske institucije i vanjski upravljački mehanizam.
Domaći akteri su razvili savršenu simbiozu sa ovim sistemom: u javnosti se promoviše narativ o potrebi za punim suverenitetom i odlaskom stranih faktora, dok se u pozadini računa na to da će međunarodni nadzor povući nepopularne poteze ili poslužiti kao dežurni krivac za unutrašnje blokade.
Kada se mehanizmi donošenja odluka unutar države pregreju i blokiraju, svi pogledi se automatski usmjeravaju ka uredu sa bonskim ovlaštenjima.
Taj stalni hod po žici između fiktivnog suvereniteta i protektorata stvorio je političku kulturu u kojoj se odgovornost ne preuzima, već se konstantno delegira na višu instancu.
Briselska neodlučnost i zamor materijala
Zastoj u nominaciji i izboru novog kormilara ove institucije ogoljava i dublje podjele unutar same međunarodne zajednice.
Nekada jedinstven i monolitan blok, danas je suočen sa sopstvenim “latency” problemom.
Nedostatak dogovora oko imena poput Landija ili Troccaza pokazuje da različiti evropski centri moći imaju konfliktne vizije o tome kako bi ovaj oblik kontrole trebao izgledati u narednoj fazi.
Dok jedni zagovaraju agresivniji pristup i korištenje izvršnih ovlaštenja za sječu političkih čvorova, drugi preferiraju pasivniju, savjetodavnu ulogu koja bi BiH postepeno prepustila njenim sopstvenim, trulim mehanizmima.
Rezultat ove neodlučnosti je vakuum u kojem postdejtonski okvir gubi snagu autoriteta, a domaći lideri dobijaju prostor za dodatno manipulisanje nestabilnošću.
Vječna tranzicija bez krajnjeg koda
Za nas na Antiportalu, BiH ostaje fascinantna studija o državi koja je zarobljena u “sandbox” okruženju — stalno se testiraju nove zakrpe i privremeni ugovori, ali se nikada ne pušta finalna, stabilna verzija sistema.
Dok god se unutrašnji politički faktori oslanjaju na vanjski upravljački mehanizam kao na sigurnosni ventil, Bosna i Hercegovina neće moći razviti sopstveni imuni sistem.
Čekanje novog diplomatskog arbitra samo produžava agoniju tranzicije, dok građani ostaju taoci simulacije države u kojoj se stvarni planovi za budućnost nikada ne pišu unutar njenih sopstvenih institucija.
Na kraju, pitanje nije ko će biti novi visoki predstavnik, već da li će ova zemlja ikada dobiti priliku da padne ili prohoda na sopstvenim nogama.
