Međunarodno tijelo koje nadgleda provedbu mira u Bosni i Hercegovini nije uspjelo postići dogovor o novom visokom predstavniku.
Christian Schmidt je ranije podnio ostavku, a razgovori o njegovom nasljedniku, prema Reutersu, nastavljaju se bez postignutog konsenzusa.
U normalnoj državi to bi bila diplomatska vijest.
U Bosni i Hercegovini to je mnogo više.
Jer OHR nije obična kancelarija.
Visoki predstavnik nije običan strani diplomata.
A pitanje njegovog nasljednika nije samo kadrovska križaljka međunarodne zajednice.
To je pitanje koliko je Dejtonski poredak još uvijek pod međunarodnom zaštitom i koliko su velike sile spremne držati ruku na kočnici u zemlji koja se već trideset godina vozi nizbrdo i tvrdi da je sve pod kontrolom.
Amerika želi ograničeniji mandat
Prema Reutersu, Sjedinjene Američke Države podržavaju italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, uz poruku da je era američki vođenog “nation-buildinga” prošla i da bi novi visoki predstavnik trebao imati ograničeniji mandat.
Ta rečenica zvuči moderno.
Zvuči racionalno.
Zvuči kao umor velike sile od beskonačnog popravljanja tuđih političkih kvarova.
Ali u Bosni i Hercegovini takve rečenice nikada ne zvuče samo administrativno.
One odmah otvaraju pitanje: ograničeniji mandat prema kome?
Prema građanima koji žele normalniju državu?
Ili prema političarima koji bi najradije da OHR ostane samo natpis na vratima, bez stvarne moći?
Jer ako visoki predstavnik ostane bez ozbiljnih instrumenata, onda više nije kočnica.
Postaje posmatrač.
A Bosna i Hercegovina već ima dovoljno posmatrača.
Ono što joj hronično nedostaje su odgovorni akteri.
Zašto nema konsenzusa
PIC je sastavljen od ključnih međunarodnih aktera koji imaju ulogu u nadzoru Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ali ni međunarodna zajednica nije više ono što je bila 1996. godine.
Svijet se promijenio.
Rusija je suspendovala učešće u radu ovog tijela.
Amerika mijenja prioritete.
Evropska unija voli stabilnost, ali često ne voli odlučnost.
A Bosna i Hercegovina je u međuvremenu postala dosadna kriza.
Nije dovoljno velika da stalno bude na naslovnicama.
Nije dovoljno mirna da je se pusti.
Nije dovoljno funkcionalna da sama riješi probleme.
I tako ostaje u međuprostoru: previše važna da propadne, premalo važna da se njom ozbiljno bave svaki dan.
To je najgora diplomatska zona.
Zemlja u kojoj svi znaju da postoji rizik, ali niko ne želi platiti političku cijenu ozbiljnog rješenja.
OHR kao poniženje i kao zaštita
OHR je paradoks Bosne i Hercegovine.
S jedne strane, njegovo postojanje je ponižavajuće.
Tri decenije nakon rata, zemlja koja i dalje treba međunarodnog supervizora ne može tvrditi da je potpuno politički odrasla.
To je istina.
Ali druga istina je još neugodnija: domaći politički sistem nije pokazao da može sam čuvati ustavni poredak.
Blokade, secesionističke prijetnje, negiranje državnih nadležnosti, krize oko imovine, institucija i zakona — sve to nije fantazija OHR-a.
To je svakodnevni politički materijal Bosne i Hercegovine.
Zato ukidanje ili slabljenje OHR-a ne bi automatski značilo više suvereniteta.
Moglo bi značiti manje zaštite.
A suverenitet bez sposobnosti države da provede vlastite odluke nije suverenitet.
To je dekoracija.
Separatizam čeka slabost
Mnogi diplomati i analitičari, prema Reutersu, smatraju da institucija visokog predstavnika treba ostati dok god separatističke politike blokiraju funkcionisanje države i prijete njenom integritetu.
To je ključ.
OHR nije problem zato što postoji.
OHR postoji zato što problem nije riješen.
Naravno, domaći političari vole okrenuti stvar.
Jedni ga koriste kao izgovor za vlastitu nesposobnost.
Drugi ga predstavljaju kao okupacionu silu.
Treći ga prizivaju samo kada im odgovara.
Ali ispod tih dnevnih igara stoji ozbiljna činjenica: u Bosni i Hercegovini postoje politike koje ne žele funkcionalnu državu.
One žele dovoljno države da iz nje crpe novac, ali ne dovoljno države da ih ograniči.
Žele institucije kada im daju pozicije.
Ne žele ih kada im traže odgovornost.
U takvoj zemlji visoki predstavnik nije idealno rješenje.
Ali njegovo odsustvo može biti pozivnica za testiranje granica.
Bosna opet zavisi od tuđe pažnje
Najtužniji dio ove priče je poznat.
Bosna i Hercegovina opet čeka.
Čeka PIC.
Čeka Ameriku.
Čeka EU.
Čeka novog visokog predstavnika.
Čeka da neko izvana odluči koliko će biti tvrda ili meka kočnica.
To je politički poraz domaćih elita.
Ne građana.
Ne običnih ljudi.
Nego onih koji trideset godina žive od države koju ne znaju ili ne žele učiniti normalnom.
Građani su za to vrijeme naučili preživljavati.
Političari su naučili blokirati.
Međunarodna zajednica je naučila odgađati.
I tu smo.
U zemlji u kojoj se svaka institucionalna promjena čita kao mogući sigurnosni rizik.
Najgori scenario nije odmah haos, nego polagano klizanje
Ne treba dramatizovati kao da će neizbor novog visokog predstavnika sutra izazvati lom.
Neće.
Ali to ne znači da je nevažno.
Bosna i Hercegovina rijetko puca odjednom.
Ona češće klizi.
Malo se spusti kriterij.
Malo se pomjeri crvena linija.
Malo se relativizuje blokada.
Malo se kaže da “ne treba reagovati preoštro”.
Malo se čeka.
Malo se pregovara.
I onda se jednog dana svi čude kako je sistem došao do ruba.
Zato je pitanje novog visokog predstavnika važno.
Ne zbog jedne osobe.
Nego zbog poruke.
Hoće li međunarodna zajednica poslati osobu s jasnim mandatom i stvarnom političkom težinom?
Ili će poslati diplomatu čiji je glavni zadatak da ne smeta previše onima koji već godinama smetaju državi?
Bosni ne treba tutor, nego funkcionalna država
Idealno rješenje nije vječni OHR.
Idealno rješenje je Bosna i Hercegovina u kojoj OHR više nije potreban.
Ali do toga se ne dolazi tako što se zaštitni mehanizmi ugase, a problemi ostave da rastu.
Do toga se dolazi jačanjem institucija, vladavine prava, državne imovine, Ustavnog suda, sigurnosnog sistema i političke odgovornosti.
Drugim riječima, dosadnim stvarima koje ne stanu u nacionalistički slogan.
Dok se to ne desi, svaka priča o brzom slabljenju OHR-a zvuči više kao poklon onima koji žele slabiju državu nego kao korak prema zrelosti.
Bosna ne treba tutora.
Ali još manje treba da je se ostavi samu s političarima koji su dokazali da krizu ne vide kao problem, nego kao metod rada.
PIC nije izabrao Schmidtovog nasljednika.
Razgovori će se nastaviti.
A Bosna će, kao i obično, čekati da vidi da li svijet još zna razliku između stabilnosti i umora.
Jer ponekad najveća opasnost nije da neko odluči pogrešno.
Nego da svi odgode odluku dovoljno dugo da pogrešno postane stvarnost.
