Krvavi praznici su iza nas. Roštilji su očišćeni, cvijeće je uvenulo, a zastave sklonjene. Vratili smo se u redovan program. Neko se vratio u prazan stan, a neko se nije ni vratio. Između te dvije rečenice stala je još jedna bh. stvarnost u kojoj tragedije na trenutak potresu javnost, a zatim tonu pod slojeve novih vijesti, političkih prepucavanja i kolektivnog umora. Dok su se ispisivale praznične čestitke i planirali produženi vikendi, stvarnost je ispisivala obdukcijske nalaze.
U Sarajevu je ubijena Elma Godinjak-Prusac, žena koja je uradila sve što joj je sistem naložio – prijavljivala je uhođenje i tražila zaštitu. U Tuzli je Elvis Selimović ubio svog brata Eldina. Dva različita zločina, dvije različite pozadine, ali isti epilog – država stiže tek da konstatuje smrt. Kad se opasnost prepozna tek nakon što neko završi u crnoj hronici, pitanje više nije mogu li institucije reagovati, nego zašto uporno reaguju prekasno.
Sandi Dizdarević, vanredni profesor Kriminalističke psihologije i Kriminalističkog intervjua na Fakultetu prava i forenzike, godinama upozorava na isti obrazac: većina ovakvih ubistava dešava se u porodičnom domu nakon što sistem odradi formalne procedure. Žrtvu često smještaju u sigurnu kuću, a nasilnika ostavljaju na slobodi.
Problem više nije samo u pojedinačnim slučajevima nego u obrascu koji se uporno ponavlja: nasilje se evidentira, rizici postoje, institucije postupaju proceduralno, a tragedija se ipak desi. Upravo o tom raskoraku između formalne reakcije i stvarne prevencije godinama govori Dizdarević.
U slučaju ubistva Elme Godinjak-Prusac ponovo vidimo da je zločin počinjen u porodičnom domu, često nakon što sistem “odradi” svoje formalne procedure. Vi predlažete tihi alarm kao tehničko rješenje. Zašto vlasti radije biraju kompleksne projekte elektronskog nadzora koji će zaživjeti tek za pet godina, dok žrtve krvare danas? Da li je u pitanju neznanje ili svjesno bježanje od odgovornosti koja dolazi s brzim reakcijama?
Iz pijateta prema žrtvi i članovima porodice, ali i profesionalnih načela nisam u poziciji niti želim davati procjene i komentarisati konkretan slučaj ubistva, osobito iz razloga jer su istražne radnje u toku. Međutim, na temelju analogije ranijih slučajeva teškog ubistva žene, uistinu jedna od kriminalističkih i kriminoloških varijabli jeste upravo uža lokacija izvršenja krivičnog djela, a to je porodični dom. S obzirom na to da smo s ovom varijablom i ranije, kako kroz istraživanja tako i kroz praktične dimenzije raspolagali, analizirali i spoznavali, jedna od mjera koje sam kao član tima u ime dvije nevladine organizacije predlagao jeste obavezan pritvor, uz izmjene i dopune dijela pravne norme u procesnom dijelu zakona koji se odnosi i na zadržavanje do 72 sata. Razlozi za ovakve prijedloge, između ostalog, temeljili su se upravo na činjenici da su ubistva počinjena u porodičnom domu. S druge strane, fokus dotadašnjeg rada mnogih subjekata bio je usmjeren na sklanjanje žrtve u sigurnu kuću, čime se nastojala osigurati sigurnost žrtvi i djeci, ali istovremeno na takav način sistemski smo žrtvu dodatno viktimizirali i oduzimali i preostala prava, poput prava na slobodu kretanja, prava na rad, jer većina žrtava nije iz sigurne kuće mogla izlaziti i obavljati redovne poslove.
Psihološko hlađenje koje niko nije usvojio
Dok smo žrtvu sklanjali u sigurne kuće pod izgovorom njene i sigurnosti članova porodice, osumnjičenog smo ostavljali na slobodi, ne ograničavajući ga niti u jednom segmentu njegovog djelovanja. Takvim aktima je sistem motivisao i poticao počinitelje dok smo s druge strane vršili aktivnu sekundarnu viktimizaciju žrtve. Drugi razlog ogledao se u činjenici da je dio žrtava samovoljno napuštao sigurne kuće, povlačio svoje prijave i donosio odluke da se vrati u porodični dom. Mnogi su ovakav akt žrtava promatrali kao labilnost, a zapravo se radi o strahu i demotivisanosti upravo jer je sistem izdvajao žrtvu iz porodičnog doma i zatvarao u sigurne kuće. Nakon što su žrtve donosile takve odluke i vraćele se u svoj porodični dom, gotovo kod velike većine završavalo je teškim ubistvom. Kako bi se prestalo s tom praksom dodatnom viktimizacijom žrtve, izdvajanjem iz sredine, dodatnim etiketiranjem i oduzimanjem sloboda, kao ekspertska grupa predložili smo dvije procesne izmjene: prva se odnosila na 72 satno lišavanje slobode i zadržavanje u prostorijama za zadržavanje u policiji, prije nego što tužilac donese odluku da li će ići s prijedlogom za određivanje pritvora ili ne. Druga procesna izmjena i dopuna koju smo predlagali je bio obavezni pritvor. U oba slučaja, tačnije u prvom kroz 72, odnosno dodatna 48 sata (tužilačka i sudačka) zadržavanja počinitelj bi prošao nešto što se u nauci i praksi zove “psihološko hlađenje”, dok u drugom slučaju počinitelju bi određivanjem pritvora izdvojili iz porodične sredine, a omogućili sistemu i subjektima da nastave raditi sa žrtvom. Nažalost, niti jedna od ove dvije mjere nije usvojena.
Među mjerama koje ste predlagali nalazi se i elektronski nadzor osoba kojima je izrečena zabrana prilaska i uznemiravanja…
Međutim, i u tom prijedlogu ukazali smo na to da se ova tehnika može primjenjivati samo u korelaciji s tehničkom mjerom “tihog alarma”. Razloga je jako puno. I tada, kao i sada odgovorno tvrdim da elektronski nadzor osumnjičenog je odlična tehnička mjera, ali da zbog svoje složenosti, u smislu uspostave, nabavke opreme, decentralizacije policijskog sistema, kadroviranja i obuke policijskih službenika neće biti u mogućnosti da se provede odmah, pa ni u dogledno vrijeme. Iz tih razloga je i predložena dodatna tehnička mjera, a to je tihi alarm. Nabavka sistema dojavljivanja putem tihog alarma je veoma jednostavna, puno jeftinija nego elektronski nadzor i veoma jednostavna za korištenje. U posljednjih nekoliko dana, vidim i slušam komentare kako bi tihi alarm ponovo doveo do dodatne viktimizacije žrtve, dodatnim etiketiranjem žrtve. U potpunosti razumijem one koji imaju takva promišljanja i stavove. Ali, u ovom trenutku kada nakon izrečene mjere zabrane prilaska i uznemiravanja nemamo mogućnost da nadziremo kretanje osumnjičenog jer nije, a niti će po mom mišljenju uskoro biti uspostavljena mogućnost elektronskog nadzora, onda je tihi alarm samo jedna od mogućnosti da smanjimo rizik, ali i da policijski aparat reaguje na najbrži mogući način.
Da li je tihi alarm rješenje?
Mišljenja sam da nije, ali u situaciji kada je sistem sigurnosti doveden u stanje u kakvom se trenutno nalazi, kada su procjene rizika loše, kada se ne dopunjuju i kada postoje i druge brojne poteškoće, ne postoji mogućnost, nažalost, da neko garantuje nekom sigurnost, osim činjenice da možemo samo pokušavati smanjiti rizik.
Profesori koji nikad nisu saslušali osumnjičenog
Postoje veoma značajne razlike u pristupu sagledavanja i planiranje rješvanja problema. Politika koja donosi zakone, na jedan veoma prividan način imenuje “stručne komisije” sastavljene od podobnih “stručnjaka” od kojih je najmanje onih koji su direktno na terenu i suočavaju se s praktičnim problemima i operacionalizacijom. Time, zapravo ne možemo kazati da je u pitanju neznanje, jer i oni koji su dio tih “stručnih komisija” imaju znanje, ali se ta znanja temelje iskučivo na teorijskim. Da budem direktan, a da biste shvatili o čemu govorim, danas imamo jako puno profesora koji predaju recimo predmet Kriminalistički intervju, i zaista se radi o vrhunskim teoretičarima, ali koji nikada u svojoj karijeri nisu proveli niti jedno saslušanje svjedoka, ispitivanje osumnjičenog, planirali intervjue, planirali taktike i tehnike koje će primjenjivati, doživljavali poniženja i padove nakon višesatnog saslušavanja, ili uspone i satisfakcije kod “otvaranja”, odnosno dobijanja informacija i saznanja. Dok ne budemo pitali one koji se nalaze na prvim crtama, a to su policijski službenici koji rade na ovim referatima i analizirali gdje su propusti, gdje su nemogućnosti provođenja, onda ćemo donositi prijedloge koji će imati smisla. Dakle, nije u pitanje neznanje, već politika.
Slučaj iz Tuzle u kojem je brat ubio brata otvara pitanje ranijeg ponašanja i policijskih dosjea.Kako je moguće da u našem sistemu osoba sa istorijom nasilja ili devijantnog ponašanja (ako je postojala) hoda kao “tempirana bomba” dok ne dođe do fatalnog ishoda. Gdje tačno puca veza između policijskog saznanja o opasnoj osobi i tužilačko/sudske obrade koja bi tu osobu sklonila s ulice?
Policijski organi nemaju puno mogućnosti ako se radi o osobi koja je izdržala kaznu zatvora ili drugu vrstu sankcije, i nalazi se na slobodi a u odnosu na tu osobu nema saznanja da je počinila neko novo krivično djelo ili drugu vrstu protupravnog postupanja. U odnosu na takve osobe postoji zapravo jedna mogućnost koja se u policijskom postupanju naziva pojačani nadzor nad tim licem, ali u odnosu na to lice mora postojati informacija ili saznanja da predstavlja opasnost, da se ponaša devijantno, delikvnentno ili da kao takav predstavlja opasnost po sebe, po okolinu, po druge. Međutim, praktično je jako teško pa čak i nemoguće sve osobe držati pod stalnim nadzorom, i to ne samo zbog drugih policijskih poslova, nedostatka policijskih službenika, već i nepostojanja pravnog osnova. Stalni nadzor bi se mogao protumačiti i kao oblik posebne istražne radnje, a u odnosu na takve radnje mora biti ispunjeno nekoliko veoma bitnih pravnih normi. Klasičan primjer nemogućnosti stalnog nadzora evidentan je bio u slučaju dvostrukog ubistva kojeg je počinio Edin Gačić. Naime, nakon izlaska sa izdržavanja kazne zatvora, policijski sistem kao i drugi subjektu su bili upozoreni na to da će lice zbog svog stanja ponoviti isto ili slično krivično djelo. Policijski aparat je određeno vrijeme vršio nadzor tog lica, da bi u određenom trenutku iz mnogo razloga nadzor bio onemogućen, i na kraju smo vidjeli šta se desilo.
Kada se ovakvi slučajevi dese uprkos prijavama i mjerama, da li uopšte postoji mehanizam da neko iz institucija snosi profesionalnu odgovornost – ili smo napravili sistem u kojem greške nemaju nosioca, nego se razvode kroz procedure?
Mi veoma često čujemo i gledamo da neko traži odgovornost nekoga za nešto ili neki propust. Međutim, da li zaista postoji propust i da li bi profesori koje intervjuirate, ili eksperti koji vam daju izjave trebali da procjenjuju ima li nečije odgovornosti. Mišljenja sam da ne treba. Odgovornost utvrđuje nadležni sud, a da li u odnosu na nekoga postoji neka vrsta propusta provodi nadležno tužilaštvo ili interni organ. Ponekad je neko krivično djelo, osobito kada se govori o ubistvima jako teško spriječiti, jer ne raspolažete relevantnim informacijama, saznanjima, pa time ni ne možete napraviti adekvatne i kvalitetne procjene. S druge strane, možete li vi kao profesionalac danas pokriti određenu oblast iz čitave teritorije. Mišljenja sam da ne možete. Nemojte i ne treba očekivati da nedovoljan broj policajaca radi nezamislivo. Da budem vrlo direktan, ne branim, niti mi je namjera da branim eventualne propuste i nestručnost policijskih službenika, o tome sam govorio i pisao na desetine naučnih radova i intervjua, ali nisu policijski službenici jedini subjekti u koje trebamo uperiti prst i tražiti odgovornost. Prije policijskog postupanja postoji čitav spektar subjekata koji su zakazali, koji su devalvirali svoj integritet, svoju stručnost. Generalno, kao društvo smo suočeni s posljedicama uništenog sistema vrijednosti i danas živimo i suočavamo se s njima. Nažalost, cijena je previsoka. Ono što bi se na kraju moglo ponoviti po ko zna koji puta jeste da živimo “neznanje u akciji”.
Tamo gdje prestaje procedura, a počinje obdukcija
Između procjena rizika, proceduralnih ograničenja i političkih obećanja ostaje činjenica da nasilje ne funkcioniše po administrativnim rokovima. Ono se ne prilagođava sporosti institucija, nedostatku kadra niti višegodišnjim planovima implementacije. Dok sistem analizira, formira komisije i raspravlja o modelima nadzora, tragedije se dešavaju u realnom vremenu.
Možda je upravo to i najteži zaključak ovog razgovora: problem više nije u tome što upozorenja ne postoje. Struka godinama govori gdje sistem puca. Suština je što država gotovo uvijek stiže tek poslije nasilja — da evidentira, arhivira i konstatuje ono što je već nepovratno završeno.
