Juče je ubijena Elma Godinjak Prusac. Prijavljivala je uhođenje. Sistem je uredno odradio svoj dio — papir je izdat. Metak je odradio svoj — poništio ga za 0,3 sekunde. Toliko u ovoj zemlji vrijedi pečat države kad se sudari s olovom.
Trideset i kusur godina jašu nas kao jeftine magarce na vašaru dok mi, onako mazohistički, popravljamo sedla. Dobro je, kažu stari, samo nek’ ne puca. To smo progutali iz umora, iz straha, iz potrebe da nešto ipak liči na život. Pristali smo na to da odsustvo rata zovemo mirom, a minimum biološkog opstanka proglasili maksimumom dostojanstva. Pristali smo na to da ne pitamo previše i ne gledamo preduboko, da nam se ne bi zavrtjelo u glavi od mraka koji smo naslijedili.
Samo što nikad nije ni prestalo pucati.
Nije počelo juče. Juče smo samo opet primijetili. Prije toga je prošla godina, i ona prije nje, i svaka unazad koliko pamćenje seže – ili bar onoliko koliko dozvolimo sebi da pamtimo prije nego što nam proradi nagon za samoodržanjem kroz amneziju. Ubijaju žene, muškarce, djecu – “u afektu”, “u porodičnim nesuglasicama”, “u obračunima”, i svaki put dobijemo istu formulu: kratka vijest, malo zgražavanja, pa nazad na redovni program.
Dobro je, samo nek’ ne puca. U ovoj zemlji nikad nije ni prestalo pucati. Jedina razlika je u tome što više nema snajperskih gnijezda na brdima – sad su nišani u spavaćim sobama, u policijskim stanicama koje “nemaju nadležnost” i u sudovima koji nasilje tretiraju kao nesporazum u braku.
Andrej Nikolaidis u romanu “Safari u Sarajevu” to kaže brutalno jasno: rat nije završen. Samo je promijenio formu. Svi smo na nišanu. Meta se mijenja, ali balistika pustoši ostaje ista. “Metak pogađa i kad promaši” — jer nas je sam pogled kroz nišan trajno obilježio. Više ne treba granata da ti mozak završi na asfaltu. Dovoljna je jedna ljubomorna poruka, jedna zabrana prilaska koju niko ne poštuje, jedna odluka da “sistem ne može ništa”. I eto nas na mjestu zločina. Elmin bivši suprug je pucao, oteo petogodišnje dijete i otišao na Baščaršiju na ćevape. Uhapšen je dok je jeo. Još jedan “porodični nesporazum” u zemlji gdje metak uvijek pronađe metu.
I ako je to već svima jasno — onda je jasno i ovo: Dosta je više ove jebene predstave.
Oni gore broje krvna zrnca, mandate, glasove i fotelje. Mi brojimo mrtve, one koji su pobjegli i one koji se još pitaju ima li smisla ostati. Dok se u regionu ponovo crtaju karte BiH — etničke, entitetske, distriktne, kantonalne, sve detaljnije, sve sitničavije — stvarnost crta svoju mapu. Krvlju. Po Dobrinji. Po stepeništima. Po porodičnim kućama. Njihove mape nemaju ucrtane stanove u kojima se puca iz neposredne blizine, nemaju označene kuće u kojima je nasilje već prijavljeno, evidentirano, arhivirano i — ignorisano. Njihove mape služe da nas podijele, dok nas meci spajaju u istoj, hladnoj statistici.
Dobro je, samo nek’ ne puca, postalo je najveća kletva. To više nije utjeha nego dozvola — da nas jašu, ponižavaju i ubijaju, a da sve to i dalje zovemo mirom. Dozvola da pristajemo na sve, da spuštamo prag normalnog dok ne ostane ništa osim golog preživljavanja. To je rečenica kojom smo sebi objasnili zašto šutimo, zašto trpimo i zašto svaki put iznova prihvatamo da “uvijek može gore” dovoljno dobro. Naša sposobnost da “idemo dalje” nakon svakog ubistva je upravo ono što omogućava jahačima da nikad ne sjašu. Puca se, i pucaće se, sve dok nam je jedini kriterij sreće to što metak ovaj put nije završio u našem zidu.
Izbor u ovoj državi je postao binaran: ili ćeš spakovati kofere i pobjeći koliko te noge nose, ili ćeš ostati da čekaš šta će te prije sustići — sistem, bolnica ili nečiji bolesni ego kojem niko ništa ne može.
Elma je upucana. Puca se. I šta ćemo sad? Ništa. Kartografi crtaju budućnost bez države, sudovi pišu rješenja koja su tekstualni ekvivalent pljuvanju u lice žrtvi, policija konstatuje “nasilje u porodici” kao da je riječ o vremenskoj nepogodi, a mediji svakih nekoliko mjeseci pišu isti tekst — samo promijene ime žrtve. Jer, dok god “ne puca” onako kako smo navikli devedesetih, mi smo, valjda, sretni ljudi.
Dobro nam je. Baš nam je dobro.
PS
Vrijeme je da to konačno nazovemo pravim imenom, prije nego što nas sve precizno nacrtaju. Ne na kartama. Na asfaltu.
