Postoje brojevi koji ne trebaju puno objašnjenja.
-21,8%.
To je projektovani pad stanovništva Bosne i Hercegovine od 2025. do 2050. godine, prema podacima UN World Population Prospects 2024. U prevodu: ako se sadašnji trendovi nastave, BiH bi do sredine stoljeća mogla izgubiti oko 685.000 stanovnika.
To nije samo demografija.
To je presuda sistemu.
Jer zemlja ne propada tek onda kada nestane s mape. Zemlja počinje propadati onda kada mladi prestanu planirati život u njoj, kada porodice računaju budućnost u eurima i kilometrima od granice, kada sela ostaju bez djece, gradovi bez radnika, škole bez odjeljenja, bolnice bez ljekara, firme bez zanatlija, a država bez ikakvog plana osim da se još jedan izborni ciklus nekako preživi.
Bosna i Hercegovina nije na vrhu ove liste zato što je prokleta.
Nego zato što je iscrpljena.
Ovo nije “bijela kuga”. Ovo je politički i ekonomski bijeg
Najlakše je ovakve podatke objasniti starom frazom: natalitet opada, ljudi imaju manje djece, Evropa stari.
To je tačno, ali nije dovoljno.
Da je problem samo natalitet, onda bi priča bila jednostavnija. Ali BiH nije samo zemlja u kojoj se rađa manje djece. BiH je zemlja iz koje se masovno odlazi.
Odlaze mladi.
Odlaze obrazovani.
Odlaze medicinari, vozači, majstori, inžinjeri, konobari, programeri, radnici, profesori, porodice s malom djecom, ljudi koji više nemaju snage čekati da država jednom postane normalna.
I onda se politička elita pravi iznenađena.
Kao da je neko slučajno otišao.
Kao da čovjek slučajno spakuje život u gepek.
Kao da se slučajno odrekne jezika, porodice, mahale, groblja, navika, prijatelja i svega poznatog.
Ljudi ne odlaze zato što im je dosadno.
Ljudi odlaze jer im je jasno da sistem ne nudi budućnost nego čekanje.
BiH je prva na listi poraza
Na listi najvećih projektovanih padova do 2050. nalaze se uglavnom zemlje istočne i jugoistočne Evrope: Moldavija, Litvanija, Bugarska, Albanija, Latvija, Ukrajina, Bjelorusija, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, Crna Gora, Rumunija. To nije slučajno. To je karta postkomunističkog, postsocijalističkog i postratnog umora.
Ali BiH je na vrhu.
I to je ono što boli.
Jer BiH nije velika zemlja koja može izgubiti stotine hiljada ljudi i nastaviti se ponašati kao da je riječ o statističkoj korekciji. Kada mala zemlja izgubi skoro petinu stanovništva, to nije “pad”. To je promjena identiteta.
To znači manje djece.
Manje radnika.
Manje poreskih obveznika.
Više starih.
Više praznih kuća.
Više zatvorenih škola.
Više sela koja postaju geografska uspomena.
Više gradova koji žive od dijaspore, kafe i sjećanja.
Demografija je najpošteniji rezultat politike
Političari mogu lagati o ekonomiji.
Mogu pričati o rekordnim prihodima, stabilnosti, evropskom putu, reformama, investicijama, infrastrukturnim projektima, patriotizmu, ugroženosti, nacionalnom interesu i “historijskim uspjesima”.
Ali demografija je brutalno poštena.
Ona pita samo jedno:
Da li ljudi žele živjeti ovdje?
Ako odgovor postaje “ne”, sve ostalo je propaganda.
Možeš imati zastave, himne, govore, stranke, parlamente, kantone, entitete, ministre, direktore, komisije, savjetnike, javne nabavke i nacionalne tribine.
Ali ako nemaš ljude, nemaš državu.
I zato je ovo najopasniji podatak za BiH: ne zato što govori koliko nas ima danas, nego zato što govori koliko ljudi ne vidi razlog da ovdje ostane sutra.
Patriotizam ne plaća kiriju
Najveća uvreda u BiH je kada oni koji su zemlju pretvorili u prostor čekanja počnu građanima držati lekcije o patriotizmu.
Patriotizam ne plaća kiriju.
Patriotizam ne liječi dijete.
Patriotizam ne zaustavlja mobing na poslu.
Patriotizam ne skida stranačku knjižicu s konkursa.
Patriotizam ne povećava platu.
Patriotizam ne vraća ljekara u dom zdravlja.
Patriotizam ne otvara vrtić.
Patriotizam ne smanjuje cijene hrane.
Patriotizam ne popravlja pravosuđe.
Patriotizam ne može biti zamjena za normalan život.
Ljudi ne napuštaju BiH zato što je ne vole. Mnogi je napuštaju baš zato što ih je umorilo da je vole više nego što ona štiti njih.
Šta znači izgubiti 685.000 ljudi?
To nije broj.
To su čitavi gradovi koji nikada neće nastati.
To su djeca koja se neće roditi ovdje.
To su razredi koji neće biti formirani.
To su kuće koje će ostati zaključane.
To su firme koje neće naći radnike.
To su roditelji koji će stariti uz video poziv.
To su aerodromski rastanci.
To su prazne nedjelje.
To su sela u kojima se čuje samo pas i zvono crkve ili ezan bez dječije graje oko škole.
To su majke koje kažu: “Neka si ti meni dobro, sine”, a zapravo znaju da je dobro zato što je daleko.
To je demografska rana koja se ne vidi odmah, ali mijenja sve.
Evropa stari, ali BiH se prazni
Da, stari i Japan. Stari i Italija. Stari i Južna Koreja. I oni su na listi velikih padova. Ali razlika je ogromna.
Japan može stariti kao bogata, tehnološki razvijena država s ogromnim institucijama, kapitalom i industrijskom bazom.
Italija može imati demografski problem, ali ima infrastrukturu, bogatstvo, tržište, institucije i globalnu privlačnost.
Južna Koreja ima ekstremno nizak natalitet, ali ima industrijsku i tehnološku moć.
BiH nema taj luksuz.
BiH stari prije nego što je postala stabilna.
Prazni se prije nego što se razvila.
Gubi ljude prije nego što je izgradila sistem sposoban da podnese gubitak ljudi.
To je razlika između demografske krize bogatih i demografske krize siromašnih. Bogati se boje ko će im održavati sistem. Siromašni se boje hoće li sistem uopće ostati.
Ovo je pitanje sigurnosti, ekonomije i opstanka
Demografija nije “mekana tema”.
To je tvrda sigurnosna, ekonomska i politička tema.
Ako nema radnika, nema ekonomije.
Ako nema djece, nema škola.
Ako nema poreskih obveznika, nema penzija.
Ako nema ljekara, nema zdravstva.
Ako nema stanovništva u pograničnim i ruralnim krajevima, nema ni stvarne teritorijalne vitalnosti.
Ako se država svede na administraciju, penzionere i dijasporu, onda ona ne živi punim plućima. Ona se održava na doznakama i nostalgiji.
EBRD je već upozorio da su starenje i smanjenje radno sposobnog stanovništva ozbiljan teret za rast u emerging Europe regionu, jer sve manje radnika mora nositi sve veći sistem.
To nije budućnost.
To je račun koji već dolazi na naplatu.
Najstrašnije: niko ozbiljno ne paniči
Ovo je podatak zbog kojeg bi svaka normalna zemlja sazvala vanrednu sjednicu, ne za jedan dan političkog performansa, nego za nacionalni plan od 20 godina.
Stanovanje.
Plate.
Vrtići.
Zdravstvo.
Škole.
Porezi.
Radnička prava.
Povratak dijaspore.
Podrška porodicama.
Borba protiv korupcije.
Depolitizacija zapošljavanja.
Regionalni razvoj.
Uređeni gradovi.
Dostojanstven život.
Ali kod nas?
Kod nas će se i ovo pretvoriti u još jednu tabelu na društvenim mrežama.
Jedni će reći da je kriva “ona druga politika”.
Drugi će reći da je kriv “mentalitet”.
Treći će reći da je kriv Zapad.
Četvrti će reći da narod neće da rađa.
Peti će reći da je sve propaganda.
A za to vrijeme avion polijeće.
Autobus ide.
Dijete uči njemački.
Majka plače tiho.
Otac kaže: “Samo ti idi.”
I država nastavlja da se pravi da je živa jer ima institucije.
Zaključak
Bosna i Hercegovina neće nestati u jednom dramatičnom trenutku.
Neće biti sirene.
Neće biti posljednjeg dana.
Neće se mapa izbrisati preko noći.
Nestajanje ovdje izgleda mnogo tiše.
Jedna porodica ode.
Jedno dijete se rodi u Austriji.
Jedna kuća ostane prazna.
Jedna škola zatvori odjeljenje.
Jedan doktor potpiše ugovor u Njemačkoj.
Jedan majstor ode u Sloveniju.
Jedan mladi par zaključi da neće čekati.
Jedna majka nauči koristiti video poziv.
Jedan grad izgubi ritam.
Jedna država izgubi budućnost, komad po komad.
Zato je ova tabela toliko važna.
Ne zato što predviđa sudbinu.
Nego zato što pokazuje smjer.
A smjer je jasan: BiH ne gubi samo stanovništvo.
BiH gubi ljude koji bi je mogli popraviti.
I zato je možda najtačnija rečenica najjednostavnija:
Ovo nije demografska kriza. Ovo je odlazak živog dokaza da sistem nije uspio.
