Vlada Republike Srpske prihvatila je novo zaduženje od 200 miliona eura preko Bank of America, uz varijabilnu kamatu koja prema vrijednosti EURIBOR-a navedenoj u izvoru trenutno iznosi 7,19 posto. To nije samo još jedna stavka u finansijskom planu vlasti: riječ je o cijeni po kojoj tržište procjenjuje rizik Republike Srpske — a taj račun, kao i obično, ne stiže političarima nego budućim budžetima.
Šta dokument potvrđuje: 200 miliona eura, pet godina i kamata koja raste ili pada
Prema zaključku Vlade Republike Srpske, u čiji je posjed došao CAPITAL, Ministarstvo finansija RS zaduženo je da realizuje sindicirani kredit od 200 miliona eura.
Poznati uslovi iz dokumenta su sljedeći:
- Iznos kredita: 200 miliona eura
- Valuta: euro
- Rok otplate: pet godina
- Grejs period: jedna godina, uračunata u ukupni rok otplate
- Kamatna stopa: varijabilna, 4,5 posto plus šestomjesečni EURIBOR
- Trenutno izračunata kamata prema vrijednosti EURIBOR-a iz izvora: 7,19 posto, uz EURIBOR od 2,69 posto
- Naknada za realizaciju: dva posto vrijednosti kredita, odnosno četiri miliona eura
- Kreditor/posrednik: Bank of America, u zaključku navedena kao „Banc of America“
- Dodatni ugovori: mandatno pismo, kreditni sporazum, sporazum s procesnim agentom, sporazum s pravnim savjetnikom i drugi pravni akti potrebni za realizaciju posla.
Vlada je, prema izvoru, na posljednjoj sjednici ovlastila ministricu finansija Zoru Vidović da potpiše navedene dokumente. Izvor navodi da je zaključak usvojen „prošlog četvrtka“, ali ne daje tačan kalendarski datum sjednice.
Takođe, prema navodima CAPITAL-a, zaključak tada još nije bio objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske. To je provjerljiva okolnost koja otvara pitanje transparentnosti, ali sama po sebi ne dokazuje motiv vlasti. Može ukazivati na kašnjenje u objavi ili na pokušaj da se posao ne izloži punoj javnoj pažnji; bez dodatnih dokumenata i odgovora Vlade, namjera se ne može predstaviti kao utvrđena činjenica.
Nisu javno dostupni, barem ne u dostavljenom izvoru, kompletan plan otplate, datum povlačenja novca, dinamika otplate glavnice, ukupan iznos troškova pravnih i procesnih usluga, eventualne dodatne naknade, niti garancije i klauzule koje bi mogle aktivirati dodatne obaveze. A upravo se u tim „sitnim slovima“ često krije razlika između kredita koji zvuči podnošljivo i kredita koji budžet godinama vuče za rukav.
Nominalni iznos nije cijena kredita
Dvjesto miliona eura je iznos koji Republika Srpska dobija na početku. To je nominalni iznos kredita. Međutim, ono što građani na kraju vraćaju nije samo glavnica.
Kamatna stopa od 7,19 posto, prema trenutnom EURIBOR-u koji koristi izvor, predstavlja cijenu korištenja tuđeg novca. Pošto je kamata varijabilna, ona nije zaključana na današnjih 7,19 posto: ako šestomjesečni EURIBOR poraste, raste i trošak Republike Srpske. Ako padne, pada i kamata. Dakle, budžet preuzima i kamatni rizik.
Izvor procjenjuje da bi kamata mogla donijeti trošak od oko 70 miliona KM, dok naknada od dva posto iznosi još 7,8 miliona KM. Prema navodima CAPITAL-a, sa kamatom i provizijom građani bi mogli vratiti više od 242 miliona eura, odnosno više od 470 miliona KM.
Ta procjena treba se čitati oprezno, ne zato što je nužno netačna, već zato što konačan račun kod varijabilne kamate zavisi od budućeg kretanja EURIBOR-a i od preciznog rasporeda otplate, koji u dostavljenom izvoru nije objavljen. Bez amortizacionog plana nije moguće nezavisno izračunati konačnu obavezu do posljednjeg eura.
Ali osnovna stvar je jasna: kredit od 200 miliona eura nije obaveza od 200 miliona eura. To je samo početak računa.
Sedam posto nije tehnička sitnica nego poruka o riziku
U političkim saopćenjima zaduženje se često predstavlja kao uspjeh: novac je pronađen, rupa je popunjena, obaveze su servisirane. To može biti kratkoročno korisno za vlast koja želi uredne plate, penzije, isplate dobavljačima ili privid budžetske stabilnosti.
Ali kamatna stopa govori drugu priču.
Kada se neki dužnik zadužuje po visokoj kamati, kreditor time ne izražava simpatije ni političke stavove. On naplaćuje procijenjeni rizik. Taj rizik može biti povezan s fiskalnim stanjem, ranijim dugovima, ograničenim pristupom tržištima kapitala, političkom neizvjesnošću, slabijom transparentnošću ili procjenom da bi naplata u budućnosti mogla biti teža.
To ne znači da jedan kredit sam po sebi dokazuje finansijski slom. Ne dokazuje ni da Republika Srpska ne može vraćati obaveze. Ali kamata koja, prema podacima iz izvora, trenutno iznosi 7,19 posto jeste signal da novac nije dobijen jeftino.
Uostalom, Vlada RS se, prema istom izvoru, krajem marta zadužila za 500 miliona eura na Londonskoj berzi uz fiksnu kamatu od 6,25 posto. Potom je, kako navodi CAPITAL, uslijedilo još jedno zaduženje od 250 miliona eura, uz višu kamatu i duži rok od onog iz marta. Za taj kredit dostavljeni izvor ne navodi precizan procenat kamate, rok otplate ni ukupne troškove, pa ih nije moguće vjerodostojno procijeniti.
Kada se na novac pristaje po skupim uslovima, ključno pitanje nije samo ko je kredit odobrio. Važnije je: zašto je vlast došla u situaciju da takve uslove prihvati?
Politička korist danas, budžetska obaveza sutra
Kredit može privremeno riješiti problem likvidnosti. Budžet dobija novac odmah; kamata, naknade i otplata stižu postepeno. To je politički zgodna raspodjela vremena: korist je vidljiva sada, a puni trošak se razvlači kroz naredne godine.
Pet godina otplate znači da će ovaj dug nadživjeti trenutne dnevne političke odluke. Grejs period od godinu dana ne znači da je dug nestao, već da se njegov glavni teret pomjera unutar već određenog roka. A pošto je riječ o javnom novcu, kredit neće vraćati apstraktna „Republika Srpska“, nego budžet iz kojeg se finansiraju plate javnog sektora, penzije, zdravstvo, socijalna davanja, lokalne zajednice i javne investicije.
Svaka marka potrošena na kamatu je marka koja ne ide na neku drugu budžetsku stavku. To ne znači da je svako zaduženje automatski pogrešno: države i entiteti se zadužuju, naročito za infrastrukturne projekte ili za upravljanje krizama. Ali opravdanost duga zavisi od toga za šta se novac uzima, pod kojim uslovima i da li će korist od tog novca biti veća od troška njegovog vraćanja.
U dostavljenom izvoru nije navedena namjena novog kredita od 200 miliona eura. Bez tog podatka javnost ne može procijeniti da li se zaduženjem finansira investicija s dugoročnim efektom, pokrivaju tekuće obaveze ili se zatvara rupa nastala ranijim zaduživanjem i manjkom prihoda.
A to je razlika između kredita kao alata i kredita kao navike.
Pitanja koja ne smiju ostati u fusnoti
Nijedno od ovih pitanja nije optužba. Ona su minimum javne kontrole nad obavezom koja može premašiti 470 miliona KM:
- Zašto Vlada prihvata kredit s varijabilnom kamatom koja prema podacima iz izvora trenutno iznosi 7,19 posto?
- Jesu li prije ovog aranžmana tražene povoljnije mogućnosti finansiranja i, ako jesu, pod kojim uslovima?
- Koliko će građani ukupno vratiti kada se obračunaju buduće promjene EURIBOR-a, naknade, pravni troškovi i svi drugi eventualni izdaci?
- Za šta će konkretno biti iskorišteno 200 miliona eura?
- Postoje li dodatne garancije, klauzule ili troškovi koji nisu objavljeni?
- Ko će nositi teret otplate kada sadašnji politički mandat prođe?
- Zašto zaključak o poslu koji obavezuje buduće budžete, prema izvoru, nije bio objavljen u Službenom glasniku RS?
- Da li se novim kreditima finansiraju razvojni projekti ili se njima servisiraju posljedice prethodnih zaduženja?
Odgovori na ova pitanja ne mogu biti zamijenjeni frazom da je „zaduženje uspješno realizovano“. Uspjeh se ne mjeri samo time da je novac stigao. Mjeri se i time koliko košta, šta je njime urađeno i koliko će slobode ostati narednim budžetima kada rate dođu na naplatu.
Vlast može potpisati kreditni sporazum u jednom mandatu. Ali kamata nema mandat, nema konferenciju za medije i ne odlazi nakon izbora. Ona uredno ostaje u budžetu — zajedno s računom koji javnost ima pravo vidjeti prije nego što ga počne plaćati.
