Postoje albumi koji obilježe godinu, i postoje oni koji redefinišu samu prirodu ljudskog iskustva. “The Dark Side of the Moon” grupe Pink Floyd iz 1973. godine nije samo najprodavaniji art-rock album svih vremena; to je zvučni rendgen ljudske psihe. Roger Waters, David Gilmour, Richard Wright i Nick Mason uspjeli su u nemogućem – zarobili su apstraktne strahove modernog čovjeka, poput prolaznosti vremena, pohlepe i mentalnog pucanja, u ciklus pjesama koji teče kao jedna neprekidna misao. Pedeset godina kasnije, dok živimo u digitalnom haosu, ovaj album ne zvuči kao nostalgija, već kao najpreciznije upozorenje koje smo ikada dobili.

Vrijeme: Otkucaji koji nas proždiru

Album počinje i završava otkucajima srca, ali centralni filozofski stub je pjesma “Time”.

• Iluzija mladosti: Watersovi stihovi brutalno seciraju način na koji trošimo život čekajući da on “počne”, dok nam godine neprimjetno klize kroz prste. “Ticking away the moments that make up a dull day” – to je himna svakog ko se ikada probudio i shvatio da je propustio desetljeće čekajući na “pravi trenutak”.
• Zvučni alarm: Uvodni satovi koji zvone istovremeno nisu samo audio-trik; to je šok koji nas treba probuditi iz letargije. Pink Floyd nas podsjeća da je vrijeme jedini resurs koji se ne može kupiti, a da smo mi samo putnici na kratkoj relaciji.

Novac i pohlepa: Satira u 7/4 taktu

Pjesma “Money”, sa svojim prepoznatljivim zvukom kasa i cijepanja papira, donosi oštru društvenu kritiku.

• Cinična realnost: U svijetu koji se klanja profitu, Floydi ironično pjevaju o luksuzu, dok muzički podtekst sugeriše šizofreniju kapitalizma. Novac je prikazan kao sila koja kvari odnose, diktira ratove i postavlja zidove između ljudi.
• Aktuelnost: Danas, u eri digitalnih valuta i litijumskih ratova o kojima smo pisali, “Money” zvuči proročanski. Pohlepa nije nestala; samo je postala brža i nevidljivija.

Usamljenost i otuđenje: Veliki krik u prazninu

Možda najemotivniji dio albuma su pjesme “Us and Them” i neponovljivi vokalni let Clare Torry u “The Great Gig in the Sky”.

• Besmisao podjela: “Us and Them” je elegija o ratu i društvenoj izolaciji. Waters postavlja pitanje: ko povlači linije na mapi dok obični ljudi ginu? To je geopolitika svedena na ljudski nivo – bolna spoznaja da smo svi isti pred licem smrti.
• Krik smrti: Vokalna improvizacija u “Great Gig” je krik koji ne treba riječi. To je strah od kraja, ali i prihvatanje neizbježnog. Bez ijednog stihova, Floydi su rekli sve o ljudskoj smrtnosti.

Pomračenje uma: Gdje se krije mračna strana?

Finale albuma, “Brain Damage” i “Eclipse”, direktno su inspirisani tragičnom sudbinom njihovog osnivača Syda Barretta, ali su postali univerzalna metafora za mentalno zdravlje.

• Ludak na travi: “Mračna strana Mjeseca” nije astronomski pojam; to je onaj dio naše svijesti koji skrivamo od svijeta i od samih sebe. To je ludilo koje se rađa iz pritiska modernog društva.
• Sveukupnost: “Eclipse” zatvara krug. Sve što vidimo, sve što dotaknemo, sve što volimo – sve je pod suncem, ali sunce je pomračeno mjesecom. To je podsjetnik na krhkost razuma i na to da smo svi povezani istom sudbinom.

Zašto nam je još uvijek potreban?

U “Hronici budnih” cijenimo ovaj album jer je on antiteza klikbejtu. On zahtijeva da se ugase svjetla, stave slušalice i provede 43 minute u introspekciji. Pink Floyd nam nije dao odgovore, ali nam je dao savršenu zvučnu sliku naših pitanja. U svijetu koji stalno vrišti, The Dark Side of the Moon je dostojanstvena, mračna tišina koja nam govori istinu o nama samima.

Povezane priče

Pink Floyd – muzika koja nije samo zvuk, nego prostor, vrijeme i unutrašnje putovanje

4. December 2025

Black Sabbath: Kako je iz tvorničke nesreće nastao heavy metal

16. November 2025

Glas koji je dirnuo generacije — i tišina koja i danas odzvanja

19. November 2025