Nekada smo čekali nastavke.
Danas čekamo remakeove.
Posljednjih godina gaming industrija kao da je otkrila zlatni rudnik nostalgije. Resident Evil, Silent Hill, Dead Space, Mafia, Gothic, Age of Mythology, Metal Gear Solid…
A sada se na velika vrata vraća i Assassin's Creed IV: Black Flag, jedna od najvoljenijih igara u historiji Ubisofta.
Na prvi pogled, razlog je jednostavan.
Remake donosi sigurnu zaradu.
Ali možda postoji i dublje objašnjenje.
Industrija igra na naše uspomene
Današnji igrači više nisu djeca.
Generacija koja je odrastala uz PlayStation 2, prve Xbox konzole i rani Steam danas ima trideset ili četrdeset godina, posao, porodicu i novac koji tada nije imala.
Gaming kompanije to odlično znaju.
One ne prodaju samo novu grafiku.
Prodaju osjećaj.
Prodaju povratak u vrijeme kada su ljetni raspusti trajali beskonačno, a najveći problem bio kako završiti još jednu misiju prije večere.
Jesmo li ostali bez novih ideja?
Naravno, i dalje nastaju sjajne nove igre.
Ali broj remakeova i remastera postao je toliko velik da se sve češće postavlja pitanje da li industrija igra na sigurno umjesto da rizikuje s novim svjetovima i pričama.
Lakše je obnoviti dokazani klasik nego stvoriti novu legendu.
To možda ima ekonomsku logiku.
Ali postavlja pitanje kakvu budućnost gradimo ako se stalno vraćamo prošlosti.
Možda ne kupujemo igru. Kupujemo verziju sebe koju smo nekada bili.
Kada neko ponovo zaigra Gothic ili Black Flag, ne vraća se samo u staru igru.
Vraća se u svoju sobu iz djetinjstva.
Na stari monitor.
Na prijatelje s kojima je dijelio prve LAN partije.
Na vrijeme kada je svijet bio sporiji.
Možda je zato nostalgija postala najskuplja valuta gaming industrije.
Jer pikseli stare.
Grafika zastarijeva.
Ali uspomene gotovo uvijek izgledaju u 4K rezoluciji.
I zato remakeovi nisu samo povratak starih igara.
Oni su pokušaj da na nekoliko sati ponovo budemo ljudi kakvi smo nekada bili.
