Kafanska anatomija poraza: O ljudima koji bježe iz sebe, a stižu samo do šanka

Sjedim za stolom, sama, u kafani koja kao da nije nigdje. Nalazi se u onom međuprostoru između sjećanja i zaborava. Cigareta u ruci, kafa hladna – ali u ovakvim prostorima vrijeme ionako ne teče linearno. Ispred mene je drveni sto, iznjedren od tišina i izgubljenih godina; kao da su se u njegove pukotine zavukle sudbine onih koje ni zemlja više ne pamti. Taj sto nije namještaj, on je arhiva neizgovorenih patnji. Iako dim cigarete truje tijelo, ovdje se osjećam življe. Kafane imaju tu jezivu moć – one su jedina mjesta koja te ne tjeraju da budeš “neko”. One ti dozvoljavaju da budeš duša koja je, umorna od vjerovanja u smisao, konačno odlučila samo da postoji.

I onda – On.

Ušao je polako, s kaputom koji je srastao s njegovim ramenima. Nije ga skinuo ni kad je sjeo. Noge su mu bile teške, kao da u cipelama nosi blato svih puteva kojima nije želio ići. Ispod oboda šešira, pogled mu je bio umoran, ne od starosti, već od previše gledanja u ono što se ne može promijeniti. Izgledao je kao čovjek koji posjeduje sve ključeve svijeta, ali su mu u međuvremenu zamijenili sve brave.

Naručio je rakiju. U tišini kafane, gdje razgovori nisu razmjena informacija već samo eho odavno potrošenih sudbina, takav potez je ritual. Rakija ovdje nije piće, ona je anestezija pred oluju koja ne prestaje, nego se samo ponekad primiri.

“Ko ste vi, mlada damo”, upitao je, povukavši dim tako duboko kao da pokušava ispuniti prazninu u grudima. I pored tog dima, oči su mu bile čiste, strašno čiste – kao rijeka koja je dovoljno duboka da u njoj vidiš i svoje i tuđe dno.

“Niko”, odgovorila sam. Nije to bio cinizam, već najiskrenija istina koju sam mogla ponuditi.

On je samo blago kimnuo. Znao je. U svijetu gdje se svi trude biti “nešto”, biti “niko” jedina je preostala sloboda. Popio je rakiju u jednom gutljaju. Sjedio je tu, u toj sablasnoj tišini, kao stari stražar koji čuva granicu između onoga što smo bili i onoga što smo postali.

“Sjećam se kad je kafana ovdje bila puna”, počeo je, više za sebe nego za mene: “Ovdje su dolazili oni koji su voljeli život toliko da su ga se bojali živjeti na svjetlu. Čekali su na sjaj koji dolazi samo noću, jer mrak ne laže. A sad? Sad je sve prazno. Ljudi nose lica kao maske, a niko više ne zna šta znači istinski krik, a kamoli smijeh. Ponekad, ako sretneš nekog, kaže ti: ‘Bježim, samo bježim’. A ja se pitam… kuda bježimo, kad smo već odavno pobjegli iz sebe?”.

Nisam imala odgovor. Niko ga nema. Mi, preživjeli u ovom modernom vakuumu, nosimo svjetlo koje ne znamo upaliti. Kafana više nije bila samo mjesto s kariranim stolnjacima iz socijalizma, postala je oltar istine koju se ne usuđujemo izgovoriti naglas: da smo svi stranci u sopstvenim životima.

“A vi, mlada damo”, pitao je opet, sad s blagim, skoro očinskim osmijehom koji je bolio više od prezira: “Koje su to borbe koje vi nosite, a koje pokušavate utopiti u toj hladnoj kafi?”.

Pomislila sam: to je to. Jedino pravo pitanje. Da li borbe ikada prestaju, ili se samo naviknemo na težinu oklopa pa umislimo da je on dio naše kože? Da li pobjeđujemo, ili samo postajemo vještiji u skrivanju rana?

Pogledala sam ga pravo u te bistre, potopljene oči i nasmiješila se. Bio je to osmijeh prkosa, signal preživjelima da su još tu, makar na jednoj nozi. Nasmijala sam se jer, kad sve ostalo nestane, smijeh je jedini most koji nam pomaže da pređemo preko provalije još jednog dana.

Kimnuo je, kao čovjek koji zna više nego što smije reći.

Nije postavljao pitanja — samo je konstatovao ono što je već pročitao u meni:

“Znači, rat još traje”.

“Šta”, upitala sam.

“Vaš rat.”

Nisam odgovorila.

Neke borbe nemaju ime. A neke odgovore čovjek ne duguje nikome.

I onda je opet nastupila tišina. Ne ona obična, kafanska, nego ona koja padne samo kad se prepozna istina koju niko nema snage izgovoriti.

On je polako povukao dim, ja sam otpila gutljaj hladne kafe – i shvatila da se ništa nije promijenilo. Rat o kojem je govorio nije bio u prošlosti.

Bio je za stolom.

Sjeo između nas.

I ostao.

Kafana je utihnula, kao da je shvatila ono što mi još nismo: da se čovjek ne vraća iz ratova koje vodi sam sa sobom.