Neke knjige se ne čitaju, one se proživljavaju kao niz sporih, neizbježnih potresa. Zbirka poezije “Mali svakodnevni padov” autora Đorđa Krajišnika (u izdanju izdavačke kuće Enklava) je precizna dijagnoza stanja u kojem se gravitacija ne odnosi na fiziku, već na dušu.
Krajišnik ne piše o herojima, niti o pobjedama. On piše o onome što ostaje kada se svjetla ugase: o usamljenosti koja miriše na vlagu, o Sarajevu koje je istovremeno i dom i fantomska bol te o djetinjstvu koje se, umjesto u šećernu vunu, pretvara u stalaktite koji prijeteće padaju. Njegov glas je glas uljeza, stranca i slučajnog gosta u životu, onog koji kasni na tuđe sahrane jer je previše zauzet fiksiranjem sopstvenih krhotina.
U svijetu koji nas forsira na stalni uspon, Krajišnik nas poziva na iskrenost pada. Kroz ovaj serijal, objavljivaćemo zbirku u pet ključnih ciklusa, prateći putanju od prvih dječijih sjećanja do konačne rezignacije nebeskog plivača.
II dio: Gravitacija pada (Borba s vremenom i identitetom)
Ako je prvi čin Krajišnikove zbirke bio arheologija djetinjstva, drugi je geometrija bezizlaza. U ovom ciklusu, koji se proteže od naslovne pjesme “Gravitacija pada” do rezignirane spoznaje da “Bistrine nema”, autor nas uvodi u najgušći i najteži sloj svog poetskog svijeta. Ovdje prestaju sjećanja, a počinje borba s identitetom koji se osipa pod pritiskom vremena.
U svijetu “Malih svakodnevnih padova” vrijeme nije linearni tok koji vodi ka napretku, ono je kazaljka zaglavljena u mehanizmu rastopljenog časovnika. Krajišnik ovdje nastupa kao filozof koji ne nudi rješenja, već ispisuje istoriju naših bolesti. Njegova želja da trajno zakasni nije puka lijenost, već radikalni čin otpora protiv svijeta koji forsira prisutnost, učinkovitost i smisao.
Ovdje susrećemo čovjeka koji se kamuflira u sjenku osmijeha. Od banalnih razgovora nad sudoperom do katatoničnog kolora snova, Krajišnik secira svakodnevicu s preciznošću lovca koji više ne traži plijen, već samo mirnu tačku u kojoj će prestati treptati.
Pripremite se za najgušće stihove zbirke — one koji ne dopuštaju da ih prođete bez ogrebotina.
Gravitacija pada
Hladi se užareno ugljevlje želje
dotinjavaju posljednje
žarulje pokreta
tanji se nit svjetla
i svako skretanje je krivo
zalutati je lako
u šumi zamršenih simbola
u krošnjama nedorečenih
izgovora
sumnji svake rečenice
odsustvu melodije
i ritma
koji nagovještava pravac
i nudi sigurnost kretanja
događa se precvjetavanje
prezrenje pupoljaka
do granice nerađanja
poništavaju se brojevi
geometrija svakog zamaha
ruši prečku preskoka
i doskok te vodi
u zapinjanje za preskakalo
kako da skratiš domete
zauzdaš zalete i
ponudiš manje
od onoga što se očekuje
onoga čime te nude
i što ti traže
zastani koliko moraš
odmotaj traku
do mjesta pucanja
pokušaj prekalemiti pokidano
izvuci fragmente
koji ocrtavaju kružnice
sigurnosti
i zaputi se prema sebi
zamrsi korijenje
zagrljeno sa zemljom
kojim visiš sa mosta
preobalnih posrtanja
gravitacija pada
dotrajala ravnoteža
samozanosa
ako se ikada poželiš osamiti
izmisli za sebe šator
za jednu osobu
i malo neba
neka te ne zanosi vjetar
neka ne bude obilje cvjetanja
vrijeme okoštava
prizori se sagiblju u prošlost
septembar je zreo
poput čina odluke
samoubice.
Htio bih trajno zakasniti
I
Pitam se ima li smisla brojati dane
ako se rutina ritualno obnavlja
a kazaljke kružno muče površinu sata
htio bih trajno zakasniti
pronaći izglobljenje
van toka događaja i stvari
ako jednom sve zaustavi se
nestaće težine
i prestaće pokreti –
tražim sklonište
u kojem neću morati ni treptati.
II
Doći će strahovi
uzeti u zagrljaj
i poništiti svaku iluziju
bivanja autonomnim
biću prazan
kao spržena ljuštura
i biće sasušen svaki trag.
III
Igram se metaforama
onog drugog sebe
neukrotivi su divlji konji podzemlja
njište i propinju se
nezauzdani pokreti
repeticije
refreni
sve se uvijek vrati na istu tačku
mirovanje
zatim krompir sa piletinom
piletina sa zeljem
kasnovečernji pasulj
pokretne slike
i banalni razgovori
nad sudoperom
dobro je
dosada kao lijek
ozdravljenje
kao proces ulaska u bolest.
Iščekivanje
Ne spajaj ništa
daj mi onako kako se desilo
očistiću sve od velikih događaja
do obale plićaka kreveta
moja krv gamiže konvulzijama
kroz toplinu, istinita
iščekivanje
pad u buđenje.
Nema kraja
U obruču očekivanja
prestarilo je
sve ono što se nudilo
kao nada u sutra
u široka polja
i čisto nebo
kazaljka se zaglavila
u mehanizmu
rastopljenog časovnika
zaglibile stope
u živo blato rutine
sa ringišpila mladosti
otkačilo se iz ljuljačke
uskakanje u situacije
koje nemaju
drugu priliku
za koje ne postoji repriza
niti mogućnost
da se dopiše scenarij
ili promijeni
monološki slijed
poraza
iznenadni cunami
razdraganosti
koji povlači u dubinu
za sobom
sve čega se dohvatim
lica se mijenjaju
mišići i zglobovi
otkazuju poslušnost
padam u kome budnosti
prebudan da izađem iz sebe
preprisutan u svom dvojstvu
grčevito stisnut
sa maskama
koje su došle po mene
suton se obrušava na
umrlu zvijezdu
nedostaje mi posljednja puzla
u slagalici
nema kraja
ne razdanjuje se
ni početak.
U katatoničnom koloru
I
Prolazim ulicama
i otključavam prozore
tuđih života
u svakom koraku
kali se
jedan izgubljeni svijet
potonulo vrijeme u korovu
obrasta stvarnost
zamahovljenu izgubljenim
sjećanjima
praznina se širi lepezasto
i razapinje horizont
do pucanja
ako posegnem
uhvatiću se za ništa.
II
Sve što izgubim ostaje
zamrznuto u retrovizoru
jučerašnjeg
ne mogu se osvrnuti
nema stepeništa koje vodi
ka mrtvoj Euridiki
prošlosti su
obmanjujući plod
fikcije
užeglo sjeme kakofonije
što urasta pod nokte
žulja i doziva.
III
Ne poznajem sebe
novog
ponovo sanjam
u katatoničnom koloru
kad zatvorim vrata
mačke grebu iz nutrine
prija mi ta buka
zatim sve osvoji tišina
potapam se
u paperje sumraka.
Nestajuća sjenka
I
Padam u apatiju
i nesuvislost
osipa se smisao
zamagljuje artikulacija
i želja
poželim da sam kovač
da udaram po vrelom
željezu
znojim se nad vatrom
i sitno gledam kako se
odbijaju iskre
pri svakom udarcu
nadijevam im imena
znajući da čim zaiskre
prestaje im život
manuelna ponavljanja
prosta mehanika pokreta
odsustvo oblika
i dilema
mir
nemir
tišina.
II
Zamislim da letim na kiši
prazan se prostor
rašiva kao plašt
blaga depresija
zadovoljstvo bivanja izmještenim
iz svake težine
tražim načine kako
ublažiti nesanicu
i čekam da krenem
na sjever
transsibirian
pospani ruski voz
kroz stepu i led
kloparaju sati
preko pragova lucidnosti
u proljeće
cvat jorgovana
i cvijet bagrema
mirišu na ruševnu staru
kuću
okrenem li se
nestaće sjenka
neću moći izmjeriti koliko
dugačak sam
koliko daleko korakom
obujmiti mogu.
Strah od zaborava
I
Kada pokušam prizvati
neki osjećaj
ili neku sliku
suočim se sa zidovima
tek poneka linija
i nejasni končići
nagovještavaju
ispod površine
da postojao sam
i prije danas.
II
Pomislim na Berlin
dane beskrajnog hodanja
po pločnicima
vrtio sam se u krugovima
mapirao užase
i strahove
provincijskog odrastanja
upoređivao dvije stvarnosti
upadao u vrtloge seksusa
sve izgleda kao fikcija
poput nečeg što se
desilo drugom
gradove sam brisao iz memorije
kao što brišem
sve što stvara nelagodu
gradovi i jesu nelagoda
udaljavanje iz sigurnosti
iskreiranog gnijezda
poznatog
nosim u sebi cijele arhive
spoznaja
i proživljenog
ništa od toga
ne uspijevam izraziti
sve se
samoproždire
strah od zaborava
traženje pozlaćene niti teksta
koja nastaje iz sebe same
bez obrade
bez vraćanja.
Sve je u odsustvu plana
Grliš tijelo unutrašnjim stiskom
ne popuštaš
blagost svakog trenutka
zarobiš kao trajnu uspomenu
ali
ne vidiš ništa
šuma je mirna i zamračena
paprat i godovi
pretežu prema jugu
sve je u odsustvu plana
potreba je da se bude
osjeti
ne predugo
ne previše
samo onoliko
koliko je dovoljno
da se sagledaš u odsjaju
traga
koji se sluzavo
vuče
u očekivanoj radosti
i kraju
daleko od izvorišta
preblizu sebi
mahovinom i trulim lišćem
izdejstvuješ dozvolu
da se sakriješ
da napišeš i izgovoriš ono
što se sluti
što ne može imati svoje ime
ni broj
poniri u danas
u juče
u svako vrijeme
i mjesto
ka trenutku
koji poslije sada
neće postojati
a biće
neodoljivo blizak
neuhvatljiv i grubo otrgnut
od mogućnosti da se
ponovi
reprizira
i zamisli kao jedinstvo
cjelina
neokrnjena svijest
utapanja
i ponovnog izranjanja.
Bistrine nema
I
Zakasnio sam
da se probudim
nikakva voda
ma koliko njome trljao obraze
i čelo
ne dovodi do budnosti
bistrine nema
u ovaj dan
dok sunce se valja
po lokvama neba
sleđujem se
i otapam
da sam riba
izvrnuo bih se na leđa
u naftnoj mrlji
rasparao škrgama
opnu nemoći.
II
Ne nalazim pravu riječ
izražavam se šutnjom
crtam u bezvazdušju
dok ne uhvatim
ono što sam mislio zapisati.
III
Zavodi me noć
otvorenim prozorima
zgušnjava se čekanje
da krenem
u susret opsjenama
i dalekom predgrađu
gdje ništa ne mora biti
onako kako je obećano
i dalje čekam
da sazri
da se rascvjeta
da utrobu probije grana
svedržećeg stabla
razboj šizofrenije.
Nastavlja se…
Jer padovi nikad ne dolaze sami.
