Neke knjige se ne čitaju, one se proživljavaju kao niz sporih, neizbježnih potresa. Zbirka poezije “Mali svakodnevni padovi” autora Đorđa Krajišnika (u izdanju izdavačke kuće Enklava) je precizna dijagnoza stanja u kojem se gravitacija ne odnosi na fiziku, već na dušu.
Krajišnik ne piše o herojima, niti o pobjedama. On piše o onome što ostaje kada se svjetla ugase: o usamljenosti koja miriše na vlagu, o Sarajevu koje je istovremeno i dom i fantomska bol te o djetinjstvu koje se, umjesto u šećernu vunu, pretvara u stalaktite koji prijeteće padaju. Njegov glas je glas uljeza, stranca i slučajnog gosta u životu, onog koji kasni na tuđe sahrane jer je previše zauzet fiksiranjem sopstvenih krhotina.
U svijetu koji nas forsira na stalni uspon, Krajišnik nas poziva na iskrenost pada. Kroz ovaj serijal, objavljivaćemo zbirku u pet ključnih ciklusa, prateći putanju od prvih dječijih sjećanja do konačne rezignacije nebeskog plivača.
III dio: Na mačijem jeziku (Posljednje stvarno mjesto)
U trećem ciklusu zbirke “Mali svakodnevni padovi” Đorđe Krajišnik nas uvodi u prostor radikalne samoće. Ovo više nije Sarajevo sa svojim mirisima, niti rutina koja guši, ovo je soba kao posljednje stvarno mjesto, ostrvo bez izlaza na kojem pjesnik uči da diše bez eha tuđih glasova.
Centralna tačka, ne samo ovog ciklusa već i cijele zbirke, jeste spoznaja da na mačijem jeziku ne postoji riječ za čovjeka. To nije samo poetična dosjetka, to je ontološki rez. Životinje ovdje nisu simboli, one su ravnopravni saputnici u egzilu koji ne traže objašnjenja, definicije ni opravdanja. Mačka ne vidi pisca, novinara ili uljeza, ona vidi prisustvo. U toj tišini, Krajišnik pronalazi najdublju ranjivost, ali i neobičnu vrstu mira.
Ovdje je pjesnik najtiši. On više ne juriša na vjetrenjače vremena, već se bavi mrtvim jezicima ljubavi i sestrama nesvjesticama. To je hronika bivanja samim, ali ne nužno i usamljenim — ili barem usamljenim na način koji je podnošljiv jer se dijeli sa sjenkama i šapama. Ciklus nas vodi kroz mrak tunela i nagrižene stubove neba, da bi se završio krhkim, gotovo šaptavim savezom: “Držimo se zajedno”. To je pakt protiv ništavila, sklopljen u sobi u kojoj su vrata zabravljena za sve, osim za one koji razumiju drhtaj blage hladnoće.
Opet me nema
Sva su mi lica u prolazu ista
iz sivila će zalepetati
užarene kokoši jutra
raskvašen jastuk
razmrljana posteljina
i plafon
što se cinično smiju
svemu što dolazi
posljednji su svjedoci
burleske
u zaumnom
zakrivljenju
odlazim
u velikoj nervozi
dolasci me čine ranjivim
i izmučenim
opet me nema
neznanac u
otješnjaloj koži.
Kroz beznadno vrijeme
Zakoni od željeza –
teški, hladni
kroz beznadno vrijeme
nepodnošljivo je dosadno
A-prim B-prim C-prim.
Pustiću da prođe
Čekam da se
rasanim
pustiću da prođe
neću se vraćati
zastajati
gubeći se
u sebi
ni uzimati dah
da zaronim iznova
mogu zamišljati da se
obnavlja
poništava
ono što prošlo je
i ono što
ne može biti.
Na mačijem jeziku ne postoji riječ za čovjeka
Između ovdje i ondje
postoji debeo zid
i neprobojna tišina guta te
u silovitim naletima
pozivaš upomoć
a eho se odbija
iz zatamnjenih uglova
ova soba je strašna
posljednje stvarno mjesto
ostrvo bez izlaza
opet će doći noć
i svako će ostati sa svojom
ulogom
usamljen na sceni
bez aplauza
ubijaš se ravnodušnošću
i odsustvom želje
da se bude
u bilo kakvom toku
teško ti padaju pokreti
i susreti
banalnost mehaničkih radnji
opija kao smisao
da se ništa ne mora
bio bi pas
što bezglavo trči na kiši
i laje na sve što
pokreće vjetar.
II
Čuvaš mnoštvo započetih krnjataka
napisanog
ne vidiš nikakav smisao
i razlog
da se nešto ostvari kao tekst
progone te slova
i kljucaju uz prvu jutarnju kafu
snovi su previše realistični
kao da je sav sadržaj dana
prosut kroz lijevak dosade
pomjeraš prvo jedan
potom drugi kapak
da osjetiš da li si uopšte izašao
iz košuljice posteljine
brojiš ogrebotine i ožiljke
potom ih sabiraš sa mladežima
koji se kote
kako sazrijeva starost kože
ako sve stane
u ovih nekoliko koraka
potvrđuje se
da sve je u repeticiji i nestajanju
nekad bržem
nekad sporijem
ali neumitnom
knjige su bodeži za oči
plešu trepavice
na mačijem jeziku
ne postoji riječ
za čovjeka.
III
Sumnjaš da je moguće
izmisliti neki novi način
da se bude u skladu
sa sobom
vrijeme ispada poput
trešanja iz pocijepane
kese
i rasipa se po trotoaru
vozovi su stali
trule pragovi
zgušnjava se mrak tunela
i nagrizaju podzemne vode
ionako porozne
stubove neba
zaglavljeni su dani
so kože
izbiće u velikim
grumenima
poput kamenja
prepuklog
od čekanja.
Iza ogledala
I
Zanoćio sam u kadi
punoj maslinovog ulja
neprekinuta nit masnoće
klizi preko dlanova
sve što pokušam uhvatiti
ispada i migolji se
neko na ulici doziva
onog što proboli su ga ekserima
rituali miropomazanja
svete tajne pričešća i izdaje –
zažmurim i brojim
od jedan do sto
da prođe
da zamrzne se
da prestane.
II
Kuda idu sjećanja
iz koje jame izviruju
i promašuju oblik tijela
na suprotnoj strani –
gledam koloniju mrava
ostrvljuje se
na tek osušenu glistu
sve zakasni
sve se otopi
sve pojede neko usputan.
Neoblikovana vizija ega
Jedino stvarna je misao
svjetlucavo odsustvo riječi
ostani unutra
čim otvoriš vrata
da saopštiš istinu
sam sebe izdaješ
pod nepomičnim oblacima
vjetar nosi grad
svjetla i ponori
neoblikovana vizija ega.
Studen
Ogoljen do kore
do koštice i korijena
ne mogu srcem
utišati razjapljenu studen
što se
kroz prozore
ispod pragova
uvlači pod postelju.
Dvoglavo čudovište
I
Vrijeme nas steže kao mengele
nasilno i puno zamki
spojeno znojem
i bjelančevinama
nasukano na postelji –
dvoglavo čudovište.
II
Nisam taj čovjek
zamijenila si me sa nekim
a sad me pusti
da krenem
u tjeskobi daj mi
prostora.
Kao posljednji lovac
Toliko toga se događa –
odumire divljenje
skriva se
iza zavjesa
svijeta
a ti
kao posljednji lovac
tražiš oblike u haosu
za zabavu, za zaborav
za ništa
žene trče
kao sjenke u sumraku
razlijevaju se ulicama
skrivene u hukovima smijeha
svaka staza koju slijede
ostaje nejasna –
posmatraš ih
i loviš
loviš, ne razumiješ.
Držimo se zajedno
Zatvori vrata sobe
zabravi svaki osjećaj
pripadanja
tu si da ne odeš
da zapišeš povijest
naših bolesti.
Nastavlja se…
Jer padovi nikad ne dolaze sami.
