Neke knjige se ne čitaju, one se proživljavaju kao niz sporih, neizbježnih potresa. Zbirka poezije “Mali svakodnevni padovi” autora Đorđa Krajišnika (u izdanju izdavačke kuće Enklava) je precizna dijagnoza stanja u kojem se gravitacija ne odnosi na fiziku, već na dušu.
Krajišnik ne piše o herojima, niti o pobjedama. On piše o onome što ostaje kada se svjetla ugase: o usamljenosti koja miriše na vlagu, o Sarajevu koje je istovremeno i dom i fantomska bol te o djetinjstvu koje se, umjesto u šećernu vunu, pretvara u stalaktite koji prijeteće padaju. Njegov glas je glas uljeza, stranca i slučajnog gosta u životu, onog koji kasni na tuđe sahrane jer je previše zauzet fiksiranjem sopstvenih krhotina.
U svijetu koji nas forsira na stalni uspon, Krajišnik nas poziva na iskrenost pada. Kroz ovaj serijal, objavili smo zbirku u pet ključnih ciklusa, prateći putanju od prvih dječijih sjećanja do konačne rezignacije nebeskog plivača.
V dio: Kraul kroz vlastiti rasap
Završni ciklus zbirke ne donosi trijumf, ali donosi nešto mnogo dragocjenije — sabrani mir. Nakon što smo prošli kroz arheologiju djetinjstva, gravitaciju rutine, tišinu sobe i bolničke hodnike ljubavi, stižemo do trenutka u kojem pjesnik prestaje biti žrtva pada i postaje nebeski plivač.
Ovo nije polijetanje onih koji su pobijedili svijet, ovo je kretanje onih koji su prihvatili rasap. Krajišnik ovdje pliva kroz nebo koje nas je oduvijek okruživalo, ne zato što je postao svetac, već zato što je odbacio težinu iluzija. Njegov nebeski kraul je kraul kroz oblake vlastitih strahova i sjećanja, kroz prostore u kojima više ne postoji potreba da se bude uljez ili stranac, jer je svaka tačka podjednako tuđa i podjednako domaća.
Završna pjesma, “Na kraju puta”, postavlja tačku na ovu dugu ispovijest bez patetike i očaja. To je trenutak u kojem se, nakon svih oluja, sjedi pored puta, briše prašina s kaputa. To je vrhunac Krajišnikove poetike — stoicizam koji ne poriče bol, ali mu više ne dopušta da diktira ritam disanja. “Zid od papira” je konačno probijen – upornim pisanjem koje je od tog istog papira napravilo jedro.
Peti dio je odlazak koji nije bjekstvo, već povratak suštini koja je sve vrijeme bila tu, skrivena ispod slojeva malih svakodnevnih padova.
Zid od papira
Razlaže se na činove
ovaj dan
u kojem žongliraš nesputan
na žici destrukcije
zapalićeš cigaretu
otpuhati sa dimom
samosažaljenje
pretvoriti se u
nesavladivu prepreku
zid od papira
granicu povučenu na bjelini
jaja ostavljena u žitu
klijaju mjesečevim mijenama
na četvrt
na pola
nikad u cjelini
zglobovi škripe svjesni
svoje istrošenosti
ipak bolova nemaš
ni osjećaj da korak ti nije mek
glasnice sputane
u bezglasni zijev tišine
pogledaj unatrag
naprijed nema smisla gledati
u kabanici srasloj sa kožom
po kiši koja nikad ne prestaje padati
brodiš morem kojeg nema
uz vjetar koji ne pokreće ništa
sve miruje u zagasitoj zavjetrini
skrivene luke
jesen je blizu poput lica
priljubljenog uz neudoban
jastuk
ako se vratiš na sami početak
vatra će biti slaba
da spali bilo šta
vrata zatvorena
čavlima zakucane daske
odzvanjaće posljednje stihove
zanosnih godina cvjetanja
i unutrašnje igre
opustošene flore.
U sebi
Ako bih bio jedno sa sobom
ako bi me odnijeo sa one druge strane
da li bih bio jednako sam
zaboravljen u sebi.
Nedostaju mi riječi
I
Zanemarim sve što ograničava
nijedna prepreka se ne može
suprotstaviti želji
da prekoračim sa druge strane
dok trčim preko polja
za mnom krive vratove
puhovi osušenih maslačaka
ako se zaustavim
kiša će prepuniti dubove
u izlokanom srcu.
II
Nedostaju mi riječi
za koje se hvatam
rasipaju se u fragmente
i lelujaju
u rečeničnom zujanju
morfologija aprilske kiše
davi se melanholijom
iščezavaju zvukovi
sužava se prostor
i tanji distancu zidova.
III
Sakupim sve na gomilu
izvučem iz ormara
ubuđale posteljice nesanice
i plahte straha
neka se prozrači
sve ustajalo
spaliću provjetreno
i biće silna lomača
ugrijaću dlanove
plesati oko plamena
dok ne pokleknu koljena
dok ne ostane nijedna misao
da se kotvi
u miru sa kostima
i kožom
bez uzdaha i pokreta.
Srce šumi u dijagramima
I
U praskozorje
zaiskre zaumne opere
i vjetar oduva jučerašnjicu
pocijepa je
kao odbačenu košulju
vrijeme se glibi
znoje se kazaljke
krši se srča mašte
srce šumi u dijagramima
zaustim
pa prešutim
ništa se ne može reći.
II
Opsjedaju me snovi
ratovi i životinje
otimaju se
za primat
u nesvjesnom hodu
kadrovi su dugi
i iskrivljeni
hiperrealistični rezovi
razmrljaju se
po danima
sve je plastificirano
i sterilno
zavijaju sirene
porađaju se male antilope
na pernatim
i papirnatim jastucima
zamislim da sam avion
podletim svaki most
svako zaglavlje
svaki zagrljaj.
Previše realno
I
Držim propovijedi
na balkonu
slušaju me mačke
koje se hrane vinovom lozom
i mladim lukom
ako ona sada dođe i prodrma me
za rame
neću ni primijetiti da je stigla
otrešću ruku
kao što se otresa prašina
sa knjiga
najviše police biblioteke
može li sve ovo biti pjesma
ima li smisla zagristi stih
i pogoditi direktno
na oštru kost
koja razvaljuje
napukle zube
i vilicu izvaljenu iz središta smisla.
II
Ako zaspim ponovo
nastojaću ugasiti svaki lanac sna
previše doslovno
djeluje sve oko mene.
III
Prati me neumorno
zakašnjenje
u svim pravcima
buđenja su lagana
odlazim unazad
preskačem ograde
tuđih posjeda
skakavci će doći s pjesmom
zrikavaca
i požnjeti sve što smo posijali
u ovoj ljetini.
Nebeski plivač
Sad je vrijeme
da se uputim
tamo
gdje sam zaboravio da se odjavim
napišem posljednji čin
odigram rolu
bez preglumljivanja
i izgovorim tekst bez šaptača
samouvjereno
i sa potpunim ulaskom u lik
razriješim zagonetke
rebuse i odgovore na pitalice
izmičem kalupima
rvem se sa dosljednostima
tražeći krivu liniju konflikta
tačku trajnog nemira
zaobilazni način
da se ostvarim
sagledam
dotaknem
ono što sam nekad držao
milovao
u šta sam se uzdao
sve ono čime sam se urezivao
poput drvorezbara
fanatično zarobljenog
u svaki detalj
poklonilo se rahlosti
i piljevini
iz te prašine
zadržavajući dah
do granica izdržljivosti
snažnim zamasima plivam
poput onog nebeskog plivača
koji mi se ukazivao
u oblacima
oslobođen od svega
sam sebi dovoljan
i toliko odlučan u svojim
pokretima
da mi se ni sunce
ni oblaci
ni sila teže
nisu mogli umiješati u prizore
i suziti širinu horizonta.
Prosta provincija duše
I
Krečnjak srca vri
u trenju
purpurnih arterija
još jedan dan
protiče
bez velikih pokreta
param
ono što je upareno
što boli
smeta i zapinje
ako ne izdržim
zatvoriću oči
čekaću
ako ne prođe
odvojiću se od svega
izolovaću
preostalo zdravo
tkivo
i zavadiću se sa svime.
II
Zalazim u najzabačenije
odaje
rijem u temelje
i armature
s upornim nastojanjem
da ne budem sebi drugi
gubim se u kilometrima
prostora
grad se topi kao kašika masti
na prevreloj tavi
očekivanja
mostovi podrhtavaju
pod koracima
strahujem
od dubokih voda
i visine
sa koje se mogu survati
odlažem što se mora
jednakim žarom gubim
bitke koje sam ubilježio
kao lake pobjede
nema lovorika
spalio sam sva priznanja
pod tepih bacio ostatke
nesvarenih trauma
plišane igračke plaze se
ispod kreveta
kao da ničega nije ni bilo
prije ovoga sada
prosta provincija duše
udaljavanje
treperenje
nelagoda u stalnom nasrtaju
kontinuitet cvokotanja
i zebnje.
Ispod stabla jabuke sanjam bolnicu
Imam jaknu u ormaru
ali nikad ne idem nigdje
i nikoga ne vidim.
Spomenik melanholiji
Pogledaš li iza sebe
možda će se ukazati neki obris
svjetla
ti si leptir jedva otrgnut
od ružnoće gusjenice
polovičan i necijel
nedorastao cvijetu
ptica bez kljuna
sa mrenom na jednom oku
usamljenik ogrnut kožuhom
neba
kišom zore okupani konjanik
sa kopljem
okrenutim unazad
spomenik beznadnoj melanholiji
da li si se ikad probudio
ili je strah sna
vezao te
i sprečio
da dohvatiš lice
shvatiš imaš li oči
usne
da li dišeš
i koliko dugo možeš izdržati
bez vazduha.
Mačke
Živimo u kutiji
mačke i ja
bez miševa i ptica
bez ljudi
tek poneki zalutali insekt
poremeti statiku dana
patimo od hroničnih mjauka
i zaborava
jednako zarobljeni u samoći
van vlastite prirode
šuštave loptice
i klupka egzistencije
naša su zabava
grebemo da ih izvadimo
mašemo repovima
ali njih nema
daleko su
nedostupna u prašini
nešto ih je progutalo
ostavilo nas
da čekamo
dugo da čekamo
i vrebamo.
Vrijeme je ratova i cementa
varljive istine
zid koji uporno podižu
obrušava se
kruni
laži se kotve i
razrastaju
kao otrovno bilje
zavodljivog izgleda
pred koracima
trnjine u nepreglednim poljima
nište sve planove
i mogućnosti
sidrišta
zastaneš li
izgubiš li na trenutak brzinu
masa tijela u plamenu
opepeljuje se
opustošena
odsustvom želje
nema riječi
slova nema
ugušio se glas.
Ovdje
Niko se ne vraća
kobno je sve blizu
stare zamke se otvaraju
i nestaju sigurna mjesta.
Pomjerena optika
I
Mačke se ljute
kad se razdvajamo
tražim sigurno mjesto za nas
zamišljam apokalipsu
plaše me izmještanja iz poznatog
i promjene
nikad se ne vežem za prostore
koliko za osjećaj brloga
u koji možeš uploviti
bez osjećaja usamljenosti
nastojim da mozak ne bude
zona skrivanja
da riječ raskoštena može ući.
Odnose te
Zubi
oglodavaju delikatne površine
kreveta
pitaš se
otkud je sve ovo
isplutalo
ali već te odnose.
Na kraju puta
Ovaj put nije istinit
a koji drugi imamo?
Na kraju ovog puta
dok pridržavaš se
za nesigurnu ogradu
prelazeći preko skliskih platformi
straha
odlažeš dan i trenutak
onoga što bi se neumitno moralo
priznati ili biti
ništa te ne obavezuje
nikakvi obziri nisu propisani
prešućuješ sve što bi trebalo reći
gutaš riječi
iako je želja za izrazom veća
od svake gladi
ignorišeš znakove i signale
gluv si na vanjske podražaje
i igraš dvostruko
ne da bi zaobišao istinu
već da sačuvaš statiku
građevine
kao jedine nade i utočišta
kojoj si posvetio najviše vremena
skele su još vidljive
strukture zakrivljene i slabe
vise kablovi i armature
prepoznaje se svaka greška
krova nema
najlon sve pokriva
kiša vječno okapava
svaki trenutak nemara
zalud graditeljstvo
ludog neimara
prisutno kao temelj
insistiranja
da se nešto počne
da se stvaraju oblici
upisuje riječ
ili utiskuje brazgotina
u čistu kožu trajanja
bez predumišljaja
i krajnjeg cilja
sa lakoćom rušitelja
posmatraš pejzaže betona i
kolokvijalne incidente
prirode
koja se otima i obrušava
na sve čime se pokrivaš
iza čega se zaklanjaš
onog u što se zaklinješ –
izdaja
viče ti u uho dječak
što jaše na bijeloj lisici
želiš ga sustići
prišiti mu zluradi osmijeh
ali on izmiče
neuhvatljiv poput sjene
i ti ostaješ da se iznova
obnavljaš, u glini
modeliraš skice sobe
u kojoj sjediš u krugu
slabašnog svjetla
i pred bjelinom papira
iz očiju rosiš bezbojnu tintu.
Kraj.
Jer neki padovi, uprkos svemu, ipak imaju smisao.
