Foto Nila Štambuk Svrdlin
Srele smo se u Trebinju, gradu koji još vjeruje da je sunce dovoljno da objasni sve. I možda baš zato razgovor s Nilom Štambuk Svrdlin mora početi tu, u tom svjetlu koje više nije dovoljno da objasni bilo šta, a kamoli sve.
U gradu gdje se i tišina mjeri sjenkom platana i težinom Dučićeve mramorne tišine, martovsko popodne reže oštrinom koja ne popušta. Dok hladan kamen šuti kao stari, nikad oduženi dug, Trebinje samo simulira mir. Ispod te površine, grad zapravo čeka glas koji će progovoriti izvan zadatog reda i mramorne discipline.
Sjele smo uz Trebišnjicu, dovoljno blizu vode da čuješ kako vrijeme prolazi, ali bez ikakve potrebe da ga zaustaviš. Konobar je ostavio kafu bez pitanja, kao da zna da se ovdje ionako ne naručuje ono što se zaista treba reći. Rijeka je tekla mirno, bez potrebe da išta naglasi.
Dok Dučićev svijet još drži formu, Nilin je već odavno prešao na sadržaj koji se ne može uljepšati. Kod nje čovjek nije figura u pejzažu, nego bojište, a pisanje tek zapis onoga što se na tom terenu dešava. Naš susret nije bio protokolaran — dogodio se na sudaru ontologije praznine i brutalnosti svakodnevice. U pauzama između rečenica nije bilo nelagode, nego nešto preciznije: svijest da jezik ovdje nema luksuz da bude višak. Dučić pjeva o carstvima i zvijezdama. Nila nas spušta u ždrijelo Boga, podsjećajući nas na to da su hramovi koje podižemo možda naši, ali bogovi u njima odavno tuđi, hladni i neprisutni.
I dok iznad nas lišće platana šušti kao da bilježi ono što ne izgovaramo, a sunce polako klizi nz kamen, postaje jasno da ovaj razgovor ne pripada gradu koji vidimo, nego onom koji se skriva ispod — u pukotinama, u tišini, u onome što se ne izgovara naglas.
Ona nije lirska utjeha Trebinja. Ona je njegov geler. I možda prvi put neko u ovom gradu ne pokušava da popravi svjetlo — nego da precizno pokaže gdje je puklo.
U tvojoj poeziji nema pokušaja da se svijet sastavi — više kao da ga mjeriš u njegovom raspadu. Je li pisanje za tebe način da preživiš taj raspad ili način da ga potvrdiš?
– Sve su to naša bojišta sopstva. Na tom bojištu, pisanje je očevidac, a mi akteri. Ko uspije obuzdat svoje sopstvo i zaštititi druge od anomalija istog – preživi, ko ne – postaje plijen sopstvenog poprišta. Na tom bojištu često se desi da kao štit paradoksalno gradimo Jerihon sopstva koji je katalizator raspada, a pisanje je tu da bilježi reakciju i efekat. No, sreća je što je taj katalizator tek eho na pulsu svemira i tek karika u cirkulaciji energije svijeta koji se, uprkos svemu, sastavi kodom kosmičkog balansa.
Iz tog unutrašnjeg bojišta kod tebe kao da stalno izlaze slike koje nisu mekane ni “lirske”, nego metalne, hladne, gotovo industrijske — šine, singerice, žrtvenici, barutna so. Odakle ta potreba da emociju provučeš kroz mašinu?
– Čovjek je taj koji je odbacio alate neba, a ne pjesnici. A i mi smo ljudi. Zemlja ima svoje alate. Nekada su ljudi tim alatima pripitomljavali tlo, a sad pripitomljavaju ljude. U riznici dragocjenosti, sloboda je najskuplja stvar na svijetu. Na putu do nje, sigurno će vas “hefnuti” neka singerica ili okrznuti neki zemaljski čekić. S druge strane, porok je najjeftinija stvar na svijetu – zato ga svi kupuju budzašto, a ipak se obere u vrhu riznice.
Kad već spominješ singericu kao nešto što nas na tom putu može “hefnuti”, ta slika kod tebe često vuče i prema djetinjstvu — malom, zarđalom, ali upornom. Je li poezija za tebe pokušaj da se zakrpi ono što je u ratnoj i postratnoj krađi nepovratno rastrgnuto?
– Ništa nije nepovratno rastrgnuto, osim crne rupe, a ni nju još baš nismo spoznali. Sve što se dojmi kao nepovratno rastrgnuto spada u sferu vidljivog. Sve što daje smisao pripada sferi nevidljivog. Umjetnost baš kao i svjetlost ima moć da prelazi te granice i da se baš kao i foton odupre ništavilu na rubu svake provalije.
Dok još vjerujemo u čuda…
Za doživljajno rastrgnuto pisanje je sedativ i neumorna reanimacija korijena, pa čak i uvele biljke, jer kad bismo prestali vjerovati čudima, prestali bismo vjerovati u umjetnost i svjetlost. Ja o takvom besmislu ne razmišljam, iako moj spisalački alat može biti estetika ružnog.
Ako je sve što daje smisao u toj nevidljivoj sferi o kojoj govoriš, onda se i vjera kod tebe pomjera izvan onoga što smo naučili da zovemo svetim. U jednom trenutku kažeš: “Tek Hram je naš, a Bog tuđi”. Da li je taj “tuđi Bog” zapravo onaj kojeg smo sami oblikovali po svojoj mjeri, dok prava vječnost ostaje negdje izvan tog konstrukta?
– Ljudi su sebi izgradili više hramova nego što su u životu molitvi pročitali. Mislim da moderni čovjek nije ni svjestan da više života provede u prelesti vjere nego u vjeri, ma kako tu vjeru zvali. Sve je to stvar kvasanja sopstva. Da smo više pazili druge nego sebe same, ne bismo bili izloženi doslovnim i figurativnim UV zračenjima raznih oblika. Ionako, svjetlost nad nama ima posljednju riječ.
Iz tog odnosa prema svjetlosti i vjeri kod tebe se otvara i pitanje vremena. “Sarkofag na šinama” nosi i kretanje i smrt u istoj slici. Je li vrijeme za tebe nešto što vodi negdje — ili samo transport raspada?
– Taj naslov je susret s iznenadnom smrću, peron na kome prihvatate da se ovozemaljski oblik vratio u vječnost. Svak voli let bez presjedanja i nikome nije prijatno proći transverzalom metamorfoze ovozemaljskog u isključivost vječnosti duhovnim postojanjem.
Prelaz koji opisuješ nosi i jedan specifičan jezik — kod tebe se stalno vraćaju sakralni motivi: nafora, pričešće, oltar… Da li je to jedini vokabular koji još ima težinu da opiše savremenu prazninu?
– Sve zavisi od trenutka emocije iz koje se piše, nekad se prirodno nametnu sakralne riječi, nekad bankarske, nekad industrijske… Svijet je postao veliko naratološko antipolje sa širokim asortimanom ponude za književnike.
Ako je svijet već, kako kažeš, postao naratološko antipolje sa tolikim asortimanom izraza, onda ni forma ne može ostati ista. Promocija tvoje knjige nije bila književno veče, nego igrokaz, performans. Zašto ti papir nije bio dovoljan? Da li tvoja poezija traži tijelo i glas da bi se “Sarkofag na šinama” pokrenuo s mrtve tačke?
– Papir je apsolutno dovoljan, djelo treba da govori o sebi. Zato umjesto priče o priči, ja biram priču. Kad dođem kao publika na poetsko veče, želim čuti poeziju – ne priču o poeziji, tako sam razmišljala i kad sam pravila promociju “Sarkofaga”.
Kako izgleda proces u kojem Igor (Svrdlin) režira tvoj unutrašnji mrak? Koliko je teško (ili oslobađajuće) dopustiti nekom drugom da tvoje intimne stihove postavi na scenu i da im vizuelni identitet?
– Niko nikom ne može režirati svjetlo ili mrak, svako od nas je odgovoran za svoju režiju. Igor je mnogo bolji pisac od mene, mnogo bolji poznavalac pozorišta. Pisac sa piscem priča, on je pratio moju zamisao od početka do kraja i kazališno je riješio. Pjesma “Kopenhagen” bez njegovog režijskog rješenja ne bi samostalnom izvedbom postigla takav efekat na sceni bez njegove zamisli – a ispala je mikropredstava u predstavi. Naravno, tu je zaslužna i moja ekipa Darko Kurtović, Leona i Jefimija Ot, bez kojih ovaj performans ne bi imao pun oblik izražaja.
Ta kolektivna energija koju pominješ — scena, ljudi, izvedba — nužno se vraća i u prostor iz kojeg sve to dolazi. Trebinje se često doživljava kroz Dučića i jednu specifičnu, sunčanu estetiku. Ti donosiš mrak, barut i “mrtvo proljeće”. Kako tvoj grad reaguje na poeziju koja ne slavi ljepotu krša, nego kopa po njegovim pukotinama?
– Dučić je Trebinjac, ja sam Mostarka. Ne bih se poredila s njim, on je velikan, ja sam incognito. Međutim, kad se dotaknemo sunčane estetike, Dučić kaže:
“Suncima tvojim opijen,
sjajem nebeskih ravnica,
ne znah za tvoju zamku, sen,
dno tvojih gnusnih tamnica.
I kad se otkri putanja,
Sva sunca gde su zapala,
Na moru tvoga ćutanja
Kao dažd noć je kapala.”
Širimo mit o suncu ko kugu
Vjerujem da mnogo pjesnika ima pjesmu o svom kraju, moja o Hercegovini je još u fioci, a u toj fioci sunčana estetika glasi otprilike ovako:
“Širimo mit o suncu ko kugu
ima na jugu
čarobna fabrika slobode
Asklepijev kaducej
za prsa od terakote
i mala kućna sunca
s vestalskih neba
za ponijet
kao amajliju”.
Iz tog kontrasta između Dučićeve svjetlosti i tvog “mrtvog proljeća”, čini se da kod tebe nema prostora za klasičnu katarzu. Postoji li u tvojoj “Perikrečiji” uopšte izlaz — ili je smisao pisanja u tome da se precizno zabilježi trenutak dok smo još “pijesak i propust rajskih rijeka”?
– “Perikrečija” jeste zabilježen trenutak koji, nažalost, predugo traje. No, smatram da ipak nosi katarzu. Svjesnost o padu je već prvi korak ka ustajanju, zar ne?
Ako je vječnost u nama zaista samo meta za odstrjel, čime se puni tvoj magacin za preživljavanje kad odložiš olovku? Šta ostaje kad se nebo konačno “otkopča”?
– Čovjek je odgovoran za svoju vječnost kao i za to da li će od sebe napravit metu ili tračak svjetla. Niko čovjeka ne može spremiti za odstrjel do on sam. Čovjek je sam sebi najveći dželat. S ove strane kad se raskopča nebo – meni se čini beskrajna plavet. Ne znam kako izgledamo mi kad se s one strane raskopča nebo… Svjetlost ima posljednju riječ.
Bez objašnjenja, samo svjetlost
Sjele smo uz rijeku koja teče mirno jer nema šta da dokazuje, a odlazimo od nje sa sviješću da se vječnost ne gradi, nego zaslužuje svakim preciznim rezom kroz sopstvo. Nila nije lirska utjeha Trebinja. Ona je podsjetnik na to da se pod tim svjetlom ne krije samo mrak nego i mogućnost beskrajne plaveti. Svjetlost ima posljednju riječ, ali je na nama da odlučimo hoćemo li biti njena meta ili njen odsjaj. U gradu koji i dalje vjeruje suncu, ovaj razgovor ostaje kao trag onog drugog, nevidljivog sjaja koji se ne gasi kad se nebo raskopča.
