Foto Mehmed Baždarević
Jedni završe u statistikama. Drugi u albumima sa sličicama. A ima i onih koji ostanu negdje između — u vazduhu grada, u onom mangupskom sloju između Grbavice i Koševa, gdje se čuje huk tribina, miriše mokra trava i gdje se psuje i voli na isti način.
Mehmed Baždarević je od onih koje ne možeš svesti na broj utakmica, golova ili godina. Pripada generaciji koja nije igrala fudbal da bi ga prepričavala, nego da bi ga istinski živjela — kao pitanje časti, kao inat, kao nešto što se nosi u grudima, a ne na dresu. Generaciji koja je znala da se poslije derbija sjedne za isti sto, ali i da se zbog jednog pogleda na terenu ne spava noćima.
Mešina priča počinje tamo gdje mnoge sarajevske priče i počinju — između dva svijeta. Rođen u Višegradu da se ispoštuju korijeni, odrastao na Hrasnom Brdu koje je, u nekom čudnom ritmu tog vremena, proizvodilo fudbalere kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao da je asfalt znao nešto što mi danas više ne znamo. Ima u tom sarajevskom vazduhu, negdje između magle i dima iz ćevabdžinica, neka čudna formula koja je, iz neke tihe gradske hemije, rađala fudbalsku aristokratiju duha. Formula koja nije marila za milione, jer ih nije ni bilo, ali je zauzvrat tražila sve: inat, inteligenciju, ulični bezobrazluk i onu tvrdu, beskompromisnu disciplinu mahale.
Hrasno Brdo.
Ta mitska livada bila je prva i jedina prava škola. Između kuće koju su roditelji podigli šezdesetih i te livade koja je bila važnija od svakog stadiona, formiran je svijet u kojem nisi imao puno, ali si imao sve što je bitno. Tu su lopta, ulica i društvo bili dovoljni da od dječaka naprave igrača — ili da ga slome. Tu se igralo dok ne padne mrak, borilo za kiflu i sok, a kopačke su bile luksuz koji se posuđivao. Prije reflektora, prije transfera, prije svega što danas zovemo karijerom, postojao je samo taj mali krug: utakmica koju moraš dobiti i ljudi pred kojima ne smiješ pasti.
I možda se baš tu krije odgovor na pitanje koje danas zvuči gotovo nevjerovatno — kako je moguće da na tako malom prostoru nastane toliko fudbalske pameti?
Rođeni ste u mjestu pored Višegrada, iako je Vaša porodica već živjela u Sarajevu, a odrastali ste na Hrasnom Brdu, kraju koji je dao nevjerovatan broj fudbalera. Šta je to u tom komšiluku, u toj ulici, na tom Hrasnom – u vazduhu ili na asfaltu – što je pravilo ljude koji su kasnije nosili ne samo Želju nego i reprezentaciju Jugoslavije?
– Rođen sam u jednom mjestu pored Višegrada, iako su moji živjeli u Sarajevu, jer su roditelji željeli da budem rođen u njihovom kraju. Odrastao sam na Hrasnom Brdu, gdje su otac i majka još šezdesetih napravili kuću. U tu kuću sam, praktično, došao kao beba. Hrasno je oduvijek bilo Željin kraj i na tako malom prostoru stasalo je nevjerovatno mnogo profesionalnih fudbalera. Možda ih je na tom jednom kvadratnom kilometru bilo više nego igdje na svijetu. Dovoljno je nabrojati, iako je to uvijek nezahvalno, jer ćeš nekoga sigurno preskočiti, Osima, Jelušića, Šerbu, Ćulića, Čapljića… Ja sam, recimo, od Ivice Osima živio nekih osamsto metara.
Ako je Hrasno Brdo bilo ta baza iz koje su izlazili igrači, gdje je za Vas zapravo počela igra — prije Želje, prije treninga i sistema? Kako izgleda ta “prva škola“ o kojoj danas svi pričaju, a koje kao da više nema?
– Naša karijera počela je bukvalno na livadi. Zvala se Livada i najvažnije je bilo na njoj odigrati utakmicu. Igralo se pet na pet i tu su mnogi počeli, kao što su Ivica Osim, Vlado Čapljić, Ćurić… Bili smo spremni jer nas je fudbalski odgojila ulica, a tu je bila borba. Borili smo se za kiflu, da imaš sok poslije, jer su nam stariji kupovali piće ako odigramo dobro. Tu sam stekao kvalitete koji su mi trebali kad sam prvi put došao na testove u Željezničar. Poslije samo jednog treninga, s devet godina, odmah sam potpisao ugovor.
Kad te ulica odgoji, a ne trener
Danas djeca više ne igraju fudbal na ulici, a kod nas nekada nisi mogao doći na red jer su svi bili vani. Na ulici si morao biti tehnički spreman, ali i mangup, namazan i vispren. To je ulična škola – igraš sa starijima, u cipelama, u jakoj konkurenciji. Danas se plaća da djeca idu na treninge, a tada su ljudi iz kluba dolazili da te traže.
Iz te ulične borbe za kiflu i sok brzo ste prešli na prave tribine. Zanimljiv je taj rascjep u Vašem domu – majka koja krišom šije navijačku zastavu i otac koji, uprkos tome što Vas vodi na utakmice, fudbalu ne vjeruje jer mu je škola svetinja.
– Kad sam imao 13 godina, otac me počeo voditi na Koševo. Kad je Željo igrao šampionsku ligu, imao sam jednu od najvećih zastava, nisam je mogao ni nositi koliko je bila velika. Bio sam ultranavijač, išao sam sa starijima i rođacima u Beograd, Ljubljanu, Zagreb…
Mama mi je sašila tu zastavu i krila to od oca, iako nas je on vodio na utakmice. Nije bio veliki navijač, jer mu je bilo najvažnije da idemo u školu. Nije previše vjerovao u fudbal. Moj brat je takođe bio veliki talenat, neki kažu možda čak i veći od mene, ali nije bio disciplinovan. Bio je vagabundo i njegova karijera je završena vrlo brzo, sa 16 godina.
Dok je Vaš brat odabrao put vagabunda, Vi ste sa samo 16 godina ušli u svlačionicu Milana Ribara. Kako je izgledao taj sudar dječaka koji još mora da završi školu i profesionalnog fudbala u kojem ste već sa 18 godina imali mnogo internacionalnog iskustva?
– Počeo sam da igram kod Milana Ribara sa 16 godina. Vjerovatno bih i ranije, ali u to vrijeme morao si imati specijalnu medicinsku dozvolu da bi nastupao za prvi tim. Moji roditelji nisu željeli da igram tako rano, jer su smatrali da ne bih mogao završiti školu.
Debitovao sam kod Sulejmana Repca, koji je tada bio trener. Poslije dolazi Ivica Osim, mlad trener, kojem je to bilo prvo iskustvo. Ja sam u tom trenutku već bio tu, jer sam sa Željom bio prvak u juniorskoj konkurenciji, a paralelno sam prošao i pionirsku i juniorsku reprezentaciju. Sa 16 godina bili smo viceprvaci Evrope, a sa 18 prvaci Evrope u Austriji. Tako da sam već tada imao mnogo međunarodnog iskustva, a od 16. godine sam trenirao s profesionalnom ekipom.
Vratimo se na te sokove koji su bili nagrada za dobru igru. Šta danas uopšte može imati tu snagu da pokrene igrača? Ima li savremeni fudbal neku svoju “kiflu i sok” ili se to nepovratno promijenilo?
– Druga su vremena. Vjerovatno postoji način motivisanja koji sam i sam kao trener morao tražiti i otkrivati, ali mislim da su u moje vrijeme motivi bili puno jači. Pogotovo kada je riječ o kopačkama. Kad sam igrao prvu profesionalnu utakmicu, nisam ih imao, pa su mi ih posudili u klubu. Imao sam sreću da sam rano postao reprezentativac, pa bismo tu dobijali po jedan par novih kopački, što je tada bio luksuz.
Motivacija je tada bila svuda. Morao si se izboriti za sve — da te ocijene dobro drugovi, navijači, komšije. I to da imaš svoje kopačke bila je motivacija. Inače si morao posuđivati, pa ti daju broj manje, prsti ti se skupe, ali igraš. Iz te muke se rađala inspiracija. Danas igrači imaju druge izvore motivacije. Meni novac nikad nije bio osnova. Moj motor je bio da igram velike utakmice, za Želju, za reprezentaciju, kvalifikacije, evropska i svjetska prvenstva. I da uvijek budem bolji. Da sam želio novac, otišao bih iz Želje.
I s takvim tijesnim kopačkama, u oskudici koja bi danas mnoge zaustavila, Vi ste ostvarivali rezultate o kojima se i danas priča. Šta je to u Vama bilo jače od tih žuljeva i neimaštine?
– Osim toga, imao sam talenat.
Vaš talenat je bilo nemoguće sakriti. Od nastavnika i profesora fizičkog do stručnjaka širom tadašnje Jugoslavije, svi su se slagali u jednom: pojavio se jedan od najvećih talenata u zemlji od dvadesetak miliona ljudi. Ipak, kod kuće ste vodili drugačiju bitku?
– Dolazim iz radničke porodice. Nije bilo mama ni tata koji će nešto gurati. Naprotiv, otac mi je znao braniti da idem na trening. Tek kad sam odigrao prvu profesionalnu utakmicu, shvatio je da sam ozbiljan igrač. I sve to — evropska prvenstva, titula prvaka Evrope — dugo je kod njega bilo u nekoj rezervi. S druge strane, majka je vjerovala. Krišom je kupovala dresove, jer ih tada nismo dobijali, morali smo svoje nositi na trening dok smo bili mlađi. Kasnije, kad sam ušao u profesionalnu priču, bilo je drugačije, imali smo više opreme.
Kruži ta gotovo nevjerovatna priča iz vremena kada ste proglašeni najboljim igračem – da Vas otac, uprkos tom priznanju, te noći nije htio pustiti u kuću jer ste zakasnili? Je li to istina?
– Jeste. Bili smo na Igmanu na proglašenju najboljeg igrača Jugoslavije. Ja sam bio prvi, Mirsad Baljić drugi, a Radović treći. Ipak, brat i ja smo malo zakasnili kući. Zvonim na vrata, a majka ne smije da otvori. Kod oca je jedanaest sati značilo fajront i tu nije bilo pregovora, bio ti najbolji u državi ili ne. Morali smo čekati da on zaspi, pa nas je majka krišom pustila. Na prstima smo se uvukli u kuću. To je tako bilo.
Često kažete da dres Želje ne može nositi svako jer on ima specifičnu, gotovo fizičku težinu. Šta je to u tom plavom dresu što od igrača traži sve, čak i onda kada noge više ne slušaju, a tijelo bi najradije odustalo?
– I dan-danas mislim da je Željin dres veliki. Zašto je on težak? Zato što su ga nosili istinski velikani – Pašić, Smajlović, Osim, Katalinski… To je dres koji obavezuje. Težak je i zato što znamo koliko je zahtjevna sarajevska publika, kako naša, tako i ona s druge strane, na Koševu. Željo je oduvijek imao armiju navijača i u njemu su igrali samo najbolji, bio je prvak, igrao je šampionsku ligu, pravio rezultate.
Težina plavog dresa
Taj dres ne samo da je težak, on nevjerovatno vrijedi. Kad nešto postigneš u Želji, siguran si da si napravio veliku stvar ne samo u BiH nego i šire. I kad bih se vratio, želio bih da ga ponovo učinim takvim, jer je za mene sve ovo što danas vidim – nedovoljno.
Danas se derbi često živi kao čisti sukob, ali me zanima — je li u Vaše vrijeme postojala ta granica gdje rivalstvo ostaje na terenu, a van njega ostaješ čovjek i jaran? Jeste li mogli nakon utakmice sjesti s onima “s druge strane” kao ljudi ili je to ipak bilo nemoguće?
– U moj kafić dolazili su igrači Sarajeva, Želje, estradni umjetnici… Derbi je bio opsadno stanje među navijačima, ali među nama ne. I mi smo znali da se pobijemo, nismo ni mi bili djeca iz obdaništa, bili smo jalijaši odrasli na ulici, ali smo se poslije svakog derbija častili – ko izgubi, taj plaća.
Fudbaleri Sarajeva su dolazili kod moje majke, ona je pravila dobru kljukušu i burek — Kapetanović, Pašić, Radeljaš… Sa Safetom Sušićem sam izlazio, išli smo zajedno u Korale. Rivalstvo je bilo na terenu, a kad se završi utakmica, idemo zajedno — Safet, Pašić, Faruk, Janjuš… — na dernek. Igrao sam protiv igrača Sarajeva od 14. pa sve do 25. godine.
Čini se da se s godinama promijenio i sam DNK fudbala, ali i onoga što se dešava oko terena. Kako iz Vaše perspektive izgleda taj sudar epoha – one u kojoj ste Vi stasavali i ove današnje, gdje su stadioni postali poprišta visokog rizika, a ne mjesta istinskog rivalstva?
– Kao kad uporedite automobile nekad i danas — tada su igrači bili jači, čvršći, danas možda brži. Što se same igre tiče, po mom mišljenju, nema tu nekih velikih promjena. U naše vrijeme igralo se puno prljavije i bezobraznije, dok su fizički zahtjevi ostali slični. Danas su uslovi bolji, a zbog pravila se igra aktivnije i duže unutar tih devedeset minuta. I danas ima kvaliteta, ali ne previše za jedan takav derbi koji puno više vrijedi.
Nažalost, sad je to i manja država. Čini mi se da je neposredno poslije rata bilo bolje, a danas me je strah derbija. Žao mi je, jer izuzetno volim i Sarajevo i Želju, taj derbi je imao jačinu i veličinu poznatu na širim prostorima. Da se pitam, išao bih odmah da razgovaram s navijačima. Rekao bih im: “Daj da navijamo, psujemo, ali kad završi utakmica – hajmo popiti piće. Da se šprdamo jer smo vas dobili ili da budemo pokisli jer smo izgubili”. Ne smije niko biti ubijen zbog jedne utakmice, devedeset minuta.
Ne živim u prošlosti, ali ovo što se danas radi, da djecu maltene stavljamo u kavez i dižemo 1.200 policajaca za derbi, neshvatljivo je. Prvo što bih uradio uoči utakmice jeste da osiguram da gostujući navijači mogu popiti sok i pojesti sendvič, da ih naši dočekaju. Neka grmi, ori, neka vrijeđaju, ali da ulaze u fizičke sukobe, bacaju kamenje, udaraju, za mene je to van pameti.
Ivica Osim Vam je dao nadimak Okac. Šta je to Švabo vidio u Vašoj igri sa sedamnaest godina?
– Osim je volio da daje nadimke. Kod mene je vidio način na koji gledam igru. Govorio je: vidiš unaprijed, vidiš stvari koje drugi ne vide. Zato sam postao Okac. Edin Ćurić je, recimo, bio Hegel. Bio je inteligentan čovjek, matematičar, i mislim da ga niko ne može cijeniti i voljeti kao ja. Kod njega sam imao privilegiju koju su rijetki imali – mogao sam mu uvijek reći šta mislim, i ono što mu se sviđa i ono što ne. On je to od mene tražio, cijenio je tu vrstu iskrenosti. Bio je izuzetno vispren i pametan. Znali smo sjediti po cijelu noć i pričati. Ja sam tada bio vrlo mlad, a i on je bio na svom početku.
Često se kaže da je Ivica Osim imao tu pedagošku crtu – da je prvo klesao čovjeka, pa tek onda fudbalera.
– Ja sam u to vrijeme već bio čovjek. Sa osamnaest godina sam bio poznat, igrao evropska prvenstva i bio reprezentativac, tako da su oni ljudi koji su radili s nama u pionirima i juniorima od nas već napravili prave ratnike. To je bila škola Milana Ribara, a Osim je došao kao šlag na tortu. Mi smo imali čvrst temelj, a on je radio nadgradnju. Švabo je imao taj nevjerovatan dar da od igrača koji je bio na ivici, na samoj margini, napravi vrhunskog profesionalca. S druge strane, ja sam sa sedamnaest godina već bio jedan od najtalentovanijih u Jugoslaviji – meni je trebalo samo dati teren i pustiti me da igram. On je to prepoznao i kanalisao moj talenat, ali su karakter i ta ulična disciplina bili tu i prije njega.
Ima li nade da se Željo ikada vrati svojoj suštinskoj izvrsnosti i onoj staroj slavi, ili je osuđen na puko preživljavanje od danas do sutra?
– Mislim da će to biti sve teže. Uvijek je dobro imati igrače iz svijeta, ali Željo treba igrače i iz svog pogona. Poslije Edina Džeke, i one izuzetno dobre generacije u kojoj su bili Adžem ili Stanić, takvih je igrača sve manje. Pravi klub koji želi da sačuva identitet mora svake godine izbaciti tri ili četiri momka iz vlastite škole. Ne kažem da će svi oni postati svjetske zvijezde, ali moraju biti temelj. Željo mora imati akademiju na evropskom nivou, školu koja će stvarati buduće ljude, pa tek onda šampione. To sam već rekao – da se vratim, to bi bio moj apsolutni prioritet. Bez vlastite proizvodnje talenata i jasne strategije u omladinskom pogonu, ne možemo pričati o povratku na staze stare slave.
Pomenuli ste da ste mogli otići iz Želje, ali niste...
– Prvo nisam mogao, a kasnije mi jednostavno nisu dali. U tom periodu su činili sve da me zadrže, čak i kroz pritiske. Imao sam potpisane ugovore sa Hajdukom, Crvenom zvezdom i Partizanom, a poslije toga je na stolu bio i Inter iz Milana. Međutim, ljudi u klubu su smatrali da brane Želju, ali su meni učinili veliku nepravdu. S dvadeset i četiri godine mogao sam biti u Interu iz Milana, koji je u tom trenutku bio prvak i jedna od najboljih ekipa u Evropi. Svima su dozvolili da odu, čak je i Osim otišao, meni nisu. Rekli su da sam njihov identitet.
S jedne strane, osjećao sam potrebu da zaradim, jer ja od Želje nisam imao ništa. Ali s druge, danas kada pogledam, ponosan sam na to što sam cijeli život bio u Želji. Imam tu dušu koja je obojena plavom.
Nekada se klub borio da zadrži igrača po svaku cijenu, dok se danas čini da je jedini cilj što brža prodaja. Kako gledate na taj gubitak strpljenja, ali i na činjenicu da ste Vi, kao svjetska klasa, ostali u Želji za uslove koji danas zvuče gotovo nevjerovatno?
– Druga su vremena, teško ih je porediti, ali suština je ista: ako želiš ozbiljan rezultat, moraš čuvati kostur ekipe barem tri ili četiri godine. Danas klubovi prodaju igrače prebrzo i, što je najgore, vrlo jeftino. Naši momci vrijede mnogo više nego što se za njih dobija, ali klubovi nemaju snagu da stvore uslove da ne moraju prodavati igrače i to po svaku cijenu.
Kada danas gledate te mlade momke koji sa 18 godina odlaze za milionske iznose, sjetite li se onoga što je Vama Željo ponudio da Vas zadrži?
– Trebao sam dobiti mnogo toga, ali sam na kraju dobio samo fasadnu ciglu da obložim kuću.
Uz tu fasadnu ciglu, dobili ste i kultni kafić Desetka. Ipak, ta priča nema sretan kraj. Šta se zapravo desilo s prostorom koji je godinama bio neformalni centar sarajevskog sportskog i estradnog života?
– Dobio sam taj kafić, ali su mi ga na kraju i uzeli. Žao mi je što je Željo tu ispao nekorektan. Ja sam u Želji igrao za jedan kafić koji su mi uzeli i nije mi žao što su ga uzeli, nego što je u tom kafiću bila sva moja fudbalska istorija, a i Željina. Tu sam se družio s Mirzom Delibašićem i Davorinom Popovićem. Halid Bešlić i Šerif Konjević bi, čim snime novu pjesmu, dolazili kod mene da je prvi put zajedno preslušamo. Tu su sjedili Nazif Gljiva, fudbaleri Sarajeva i Želje… Svi su bili na jednom mjestu.
Kako, zašto, šta su Vam rekli?
– Nisu ništa. Kad je moj otac poslije rata otišao do kafića s namjerom da ga renovira, rekli su mu da to više nije Mešino, da su ga dali nekome.
Postoje priče o Grenoblu, o Tunisu, o pozajmicama iz devedesetih… Čini se da ste decenijama bili neformalni, ali najpouzdaniji sponzor kluba, plaćajući sve — od turneja za djecu do osnovnog preživljavanja Želje. Šta je to u Vama što Vas je natjeralo da budete tu i finansijski, onda kada su svi drugi samo okretali glavu?
– Želji sam pomagao na sve načine, pa i finansijski, kad god je trebalo. Dok sam bio trener u Tunisu, Francuskoj i Austriji, dovodio sam ekipu na pripreme i turneje, plaćao sve samo da klub može da funkcioniše na evropskom nivou. Dovodio sam našu djecu na turnire u Grenoble, pokrivao sve troškove… Čak sam Želji posuđivao novac devedeset i neke, u onim najtežim godinama kada se spašavao. To sam činio zato što sam želio.
Kad god se spomenu sredina osamdesetih i ta mitska 1990. godina, navijači osjete onaj čuveni žal za propuštenim. Jedni pamte Videoton kao najveću klupsku tragediju, drugi Vašu suspenziju i sve što je uslijedilo u reprezentaciji. Kako s ove distance gledate na te momente — jesu li to bili samo nesretni sportski događaji ili, kako ste i sami znali reći, sudbinski lomovi koji su obilježili cijelu jednu generaciju?
– To je fudbalska i životna tragedija jedne generacije, jednog kluba. Ali fudbal je takav, jednostavno to se tako doživljava. Vjerovatno dok smo živi nećemo oprostiti sebi, niti navijači nama, što nismo otišli u finale, jer sam ubijeđen da bismo u finalu pobijedili Real Madrid. U fudbalu se nekad dese stvari na koje nemaš odgovor ni što, ni kako, uprkos svemu što činiš da ih spriječiš. Ipak, ponosni smo na taj period jer nas je voljela cijela Jugoslavija, igrali smo atraktivan i dobar fudbal. I to je možda i najjači pečat Željine škole.
Crveni karton koji je kaznio Jugoslaviju
Što se reprezentacije tiče, znao sam da ću napraviti glupost. Dešavale su se neke stvari, htjeli su mi uzeti desetku sa leđa, a ja sam uvijek govorio ono što mislim. Poslije toga, crveni karton i kazna. Mislim da je tada kažnjena Jugoslavija, jer je za isključenje, crveni karton i pljuvanje, ako je bilo sve tako, kazna po pravilniku FIFA četiri do šest utakmica, a ne godinu. To su željeli, pogotovo Italijani, po svaku cijenu da kazne Jugoslaviju. Ubijeđen sam da su Italijani i FIFA po svaku cijenu željeli da oslabe Jugoslaviju. Prije mene su kaznili Bobana na godinu jer je udario policajca – kakve veze ima taj incident sa Svjetskim prvenstvom? Vjerovatno je to bila ideja jer je Jugoslavija bila moćna i s našom generacijom Jugoslavija je mogla biti svjetski prvak, ali to se desilo. S druge strane, nisu me previše ni branili, a ja sam u toj reprezentaciji bio važan šaraf. Sušić je jednom prilikom rekao: “Kad sam saznao da nam neće biti Meše, znao sam da to neće biti ista priča” i bilo mi je drago što je jedan igrač kao što je Sušić to rekao. Isto je rekao i Savićević. Na kraju sam uspio dobiti spor protiv FIFA, ali tada je već bilo kasno, prvenstvo je počelo. Vratio sam se kasnije u reprezentaciju, otišli smo na Evropsko prvenstvo, ali tamo smo nažalost samo prošetali. U Jugoslaviji se počelo dešavati ono što se desilo. Tu je bio kraj.
Da li je jugoslovenski fudbal tih godina zaista bio ispred Evrope po kvalitetu igre, ili danas na to gledamo kroz nostalgiju?
– Sigurno da je bio ispred. Pa pogledajte ko je tada vodio Evropu – treneri iz Jugoslavije su sjedili na klupama Reala, Barcelone, Atletika, Bayerna, PSG-a, Strasbourga, Stuttgarta… Problem je bio što smo dugo bili posmatrani kao komunistička zemlja, pa se to počelo mijenjati tek krajem osamdesetih. Jugoslovenska reprezentacija je imala jasan projekat: trebali smo biti prvaci svijeta ’92, a do ’98. godine potpuno dominirati svjetskim fudbalom. Imali smo generaciju sa Savićevićem, Stojkovićem, Bobanom, Šukerom, Bokšićem, Jarnijem, Mijatovićem, Katancom… Ja sam bio između dvije generacije, stariji poput Sušića su odlazili, a mlađi dolazili. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. bili smo među tri-četiri najbolje ekipe. Onda dolazi Evropsko prvenstvo 1992. na koje nismo otišli zbog rata, a zamijenila nas je Danska koju smo u kvalifikacijama deklasirali. To je prvenstvo na kojem smo, po mom mišljenju, mogli otići do kraja. Dominirali smo i klupski. Ja sam sa Željom pobjeđivao prvaka Francuske sa 4:0. Zvezda je postala prvak Evrope, Dinamo je bio u Kupu UEFA, Sarajevo je pobijedilo Hamburg, Rijeka Real Madrid… A Safet Sušić? Zabije tri gola Argentini, tadašnjem prvaku svijeta.
Jugoslavija je bila država koja je proizvodila gigante, a ne samo igrače. Da li smo iz tog vremena uspjeli zadržati one standarde koje ste nam vi iz tog vremena ostavili?
– Nadam se da smo nekome postavili standarde. Volio bih kad bi bilo tako, ali bojim se da tih naših sportskih standarda nema, niko ne uči, niti želi da nauči. Šta smo sve od Ivice Osima mogli naučiti? Pa od Sušića, Halilhodžića… To nije bilo samo pitanje igre nego i odnosa prema fudbalu. Gdje su oni, zašto ih nema?
Odlazak u Francusku bio je kruna karijere, profesionalni san svakog igrača s ovih prostora. Dočekali su Vas sjajni uslovi, ugovor o kakvom se ovdje samo maštalo i fudbal na vrhunskom nivou.
– Kad sam otišao u Francusku, bio je to potpuno drugi svijet. Uslovi i novac bili su na jednom potpuno drugom nivou. Potpisao sam ugovor, ali sam se vrlo brzo počeo preispitivati. Mislio sam se odmah vratiti. Falio mi je onaj miris Grbavice, taj neki osjećaj koji ne možeš objasniti — i onaj huk s tribina. Nakon tri mjeseca sam rekao vratiću se na Grbavicu, vratiću pare. Željo je nešto što se ne može objasniti riječima ni porukama — to se nosi u sebi, to je duša.
Dolazak u Francusku bio je ogroman profesionalni iskorak, ali ste se našli u specifičnoj situaciji – potpisali ste za prvoligaša koji je baš u tom trenutku ispao iz lige. Kako ste se Hadžibegić i Vi prilagodili?
– Lako. Fudbalskim jezikom smo govorili. Faruk i ja smo bili u top formi kad smo došli. Kad smo potpisali za Sochaux, on je još bio prvoligaš, ali je ispao pred sam kraj prvenstva. Ugovor je bio tu, morali smo ići, ali smo na kraju odigrali pet fantastičnih sezona. Bili smo dva-tri puta treći, nekoliko godina borili se za vrh u jednom malom klubu i napravili izuzetne rezultate.
U Sochauxu sam ostao devet i po godina, odigrao 350 utakmica i mislim da taj broj govori sve. Faruk je takođe ostavio neizbrisiv trag. Francuski fudbal nam je odgovarao jer je bio sličan našem, atraktivan. Mislim da je u tom periodu to bila najjača liga na svijetu, jer su svi igrači bili izuzetno plaćeni i svi najbolji su dolazili upravo u Francusku.
U čemu je bila najveća razlika između francuskog i našeg fudbala — u glavi ili u samoj igri?
– Razlikovalo se u svemu. Naš stadion na Grbavici je bio specifičan, i to ne samo zbog publike. To je bila tvoja kuća. A tamo si stalno imao osjećaj da igraš na strani — čak i kad igraš “kući”, dok ne prođe vrijeme i dok ne postaneš stvarno domaći. Nama su trebale dvije godine da to osjetimo. Mi smo tu adaptaciju brzo prošli jer smo igrali u ozbiljnom klubu, ali smo došli u zemlju koja je tada bila fudbalska sila, aktuelni prvak Evrope. Igrali smo protiv asova kao što su Platini i Giresse… To je bila velika sila koja je već tada trasirala put da kasnije postane višestruki prvak svijeta.
Dobitnik ste Šestoaprilske nagrade, proglašavani ste najboljim fudbalerom BiH i Jugoslavije, iza Vas je 17 sezona trenerskog rada u francuskoj prvoj ligi. S takvim rezimeom, prirodno se nameće pitanje – da li je ikada stigao onaj pravi, ozbiljan poziv da sjednete na klupu Željezničara?
– Radio sam 17 sezona u Francuskoj, u prvoj ligi. U tom periodu me gospodin Misimović jednom pozvao, ali tada nisam bio siguran da li će me klub pustiti. Međutim, otkad sam slobodan, nikada nisam dobio ozbiljan poziv niti vodio konkretan razgovor. I vjerovatno me neće ni zvati, jer stvari vidim drugačije. Vidim Želju velikog. Mene ne interesuje stadion od 15 hiljada gledalaca, nego od 30 hiljada, i da klub ima svoj moderni centar. Nisam toliko moćan da to sam priuštim Želji, ali bih volio da mogu. Vidim Želju s akademijom kakvu nema niko, jer je ovaj klub kroz istoriju postizao najveće rezultate upravo zahvaljujući svojoj školi i svojoj djeci. Zato je taj dres izuzetno težak – mnogi dođu, pokleknu pod njim i samo prođu.
U ovom klubu moraju se praviti igrači, moraju se djeca stvarati. Ja bih mnoge stvari učinio u jednom pravcu koje danas možda ne odgovaraju ovim ljudima. Ne bih se povijao nekima koji nemaju mjesto tu, ni političarima ni upravi, ali da bih slušao struku, sigurno bih.
Jednom ste rekli da fudbal mora imati dušu. U vremenu statistike i sve većeg “sistema”, ima li još mjesta za igrače koji razmišljaju i prave igru — za tu desetku koja misli, a ne samo trči? Postoji li danas igrač u kojem vidite onaj svoj stari bezobrazluk i slobodu?
– Svi smo željeli da igramo što brže i što jednostavnije, pa su se s vremenom počeli stvarati igrači po nekom kalupu — da su brzi, fizički dominantni, metar osamdeset osam. Dok su zemlje poput Španije, Portugala, Francuske, pa i Hrvatske, nastavile da insistiraju na tehničko-taktičkoj spremi i inteligentnim igračima koji razmišljaju, drugi su, poput Engleza ili Italijana, upali u šablone. Talenata je na našim prostorima uvijek bilo i biće, ali je sve manje tih pravih desetki i tehničkih lidera. I ne mislim tu samo na desetke, nego i na osmice – igrače koji su tu da kreiraju igru, da misle. Problem je u stvaranju. Ima zemalja koje to nikada nisu prestale raditi.
Vječnost u plavom
Jer Željo se, baš kao i Sarajevo, ne voli porukama ni brojevima. Voli se onim što ostane kad sve drugo prođe — a Meši je ostalo samo jedno: plava duša, na onoj istoj livadi s koje je sve i počelo. Tamo gdje se san dječaka iz mahale o sretnom djetinjstvu i mladosti zauvijek prepliće s onim drugim, još većim — snom o velikom Želji koji ostaje za vječnost.
Fajront.
