Jutro u Ankari. Stol postavljen kao da se odlučuje sudbina svijeta, a zapravo se odlučuje ko će prvi uzeti još jednu dolmu.
Recep Tayyip Erdoğan dočekuje goste sa osmijehom koji je vidio više diplomatskih susreta nego većina ljudi rodbinskih okupljanja.
Željka Cvijanović fokusirana na tanjir i državni interes u jednakim omjerima, razmišlja kako je fascinantno da se velike teme uvijek lakše otvaraju kada je hrana dobra. Negdje između drugog i trećeg zalogaja, postaje jasno da je stabilnost regiona direktno proporcionalna kvalitetu doručka.
S druge strane stola, Željko Komšić snima video. Ne zato što mora — nego zato što historija, očigledno, ne postoji ako nije objavljena na društvenim mrežama. Kadar pažljivo odmjeren: dovoljno blizak da izgleda prisno, dovoljno širok da se vidi da je sve pod kontrolom.
Razgovori su, naravno, “ugodni i prijateljski”.
Ključni diplomatski potez
To je onaj nivo razgovora gdje se svi slažu sa svima, a niko ne zna tačno oko čega. Riječi poput “saradnja”, “stabilnost” i “budućnost” prolaze kroz prostor kao lagani povjetarac — niko ih ne vidi, ali svi klimaju glavom kao da su upravo riješili nešto veliko.
U jednom trenutku dolazi i ključni diplomatski potez:
Poziv u Sarajevo.
Izgovoren sa toplinom, kao da se radi o pozivu na kafu, a ne o međunarodnim odnosima. Jer, realno, šta je diplomatija ako ne malo ozbiljnija verzija “navrati kad stigneš”?
Atmosfera ostaje savršeno izbalansirana.
Dovoljno ozbiljna da se zove državničkom.
Dovoljno opuštena da ne obavezuje ni na šta konkretno.
I dok se stol polako prazni, a izjave pune, ostaje jedan tihi zaključak koji se neće pojaviti u službenom saopštenju:
Ako se svi slažu, ako je sve “prijateljski” i ako je doručak bio odličan — onda je susret, bez sumnje, bio uspješan.
Šta je tačno postignuto?
To ćemo, kao i uvijek, saznati… kasnije.
Možda.
