Međunarodni sajam knjige u Sarajevu. Skenderija miriše na korice, ljepilo, kafu iz plastike. Prvog dana mirisala je i na adrenalin. I na znoj. Negdje između jedne knjige o smislu i druge o uspjehu neka dvojica odlučila su da književnu idilu prekinu pravom, starinskom marisanom. Niko ne zna zašto. Nije bitno. Bitno je da se desilo – baš tu, pored izdavača koji prodaju priče o ljubavi, smrti, Bogu i prolaznosti. Neko je vikao, neko je bježao, neko snimao za Instagram. U gradu koji decenijama krvari zbog velikih narativa, bilo je skoro pa osvježavajuće vidjeti kako šake lete tamo gdje bi trebale da lete samo metafore. Što bi Boris rekao: “Teško je ostati normalan kad znaš da svijetom upravljaju poremećeni ljudi s nuklearnim naoružanjem”.
Sajam bruji onim niskofrekventnim tonom koji ti se uvlači pod kožu. Između štandova pulsira ona poznata balkanska mješavina: ozbiljni čitaoci, slučajni prolaznici, lovci na popuste i “internetualci” – oni što pažljivo namještaju kadar, krive vratove i slikaju se s naslovima koje neće kupiti, ali će ispasti na društvenim mrežama. Ljudi se sudaraju kao da traže izlaz iz vlastitih biografija. Djeca listaju slikovnice, odrasli krivudaju između štandova u potrazi za nečim što ne znaju da traže – ali će znati kad vide. Neko lista naslove kao da provjerava ima li još nade za njega. Neko samo traži kafu, neko pita za popust, neko za toalet, a neko, uprkos svemu, još pita za knjigu.
U tim kolonama šetam, malo umorna od knjiškog vazduha – onog gustog koktela celuloze i prašine koji zapravo nije ništa zdraviji od duhanskog dima, samo je drugačije štetan, uvlači kao neka intelektualna astma.
Štand Imprimatura ne iskače vrišteći, ne zove te blještavim reklamama, ne nudi one očajničke ponude “tri za deset” koje knjigu ponižavaju na nivo paštete. Izgleda kao neka tiha tvrdoglavost u prostoru koji je naučio da sve mora biti agresivno i glasno da bi uopšte postojalo.
Između tri razgovora
Borisa Maksimovića, tog “krijumčara smisla” na ovim prostorima, prepoznajem po onome što se ne vidi odmah. Ne po knjigama – njih je ovdje previše, nego po tom blagom zastoju u pokretu, po onom pogledu koji je istovremeno prisutan i negdje duboko u ofsajdu. Ruke su mu pune tuđih rečenica, u glavi kao da paralelno vodi još tri iscrpljujuća razgovora: jedan s autorom koji kasni s rukopisom, jedan s distributerom koji kasni s isporukom i onaj najteži – sa samim sobom, koji kasni s pisanjem već godinama.
“Je l’ sad najgori trenutak”, pitam.
Pogleda me, pa oko sebe — ljudi, knjige, kesice, pitanja koja lebde u vazduhu. Nasmije se. Onako kako se smiju ljudi koji znaju da je to zapravo šala bez pretjerivanja.
“Nije najgori. Najgori tek dolazi.”
I tu mi negdje pukne slika. Prestaje žamor, a ostaje teška odgovornost onog Imprimatura s početka priče.
Danas, u eri književne hiperprodukcije, svi pišu, ali Imprimatur objavljuje tek mali postotak onoga što stigne na tvoj sto. Šta je to “ono nešto” što jedan rukopis mora da posjeduje da bi dobio tvoj pečat?
– Problem sa izdavaštvom je što postoje i književni i vanknjiževni parametri. I vrlo često uopšte nije problem u onim književnim. Dešava se, i to ne tako rijetko, da nam stigne nešto što nam se iskreno sviđa, ali mi naprosto znamo da se to nešto neće prodavati. Kako znamo? Zato što smo izdali pet ili deset naslova koji manje-više odgovaraju tom tipu i znamo kako smo prošli. I kad kažem da se neće prodavati, ne mislim da se neće prodavati u stotinama i hiljadama primjeraka, premaleno smo mi tržište za takve tiraže. Ne, neće se prodati ni u 20-30 primjeraka. Ponavljam, ne zato što je tekst loš, već zato što je, na primjer, riječ o zbirci priča ili pjesama nekog novog autora. To je prvi problem, jer novi autori, sem porodice i prijatelja, nemaju publiku iza sebe koja će na vijest o objavljivanju knjige otići u knjižaru da uzme svoj primjerak. No, recimo da smo taj problem odlučili ignorisati i objavili knjigu jer iskreno vjerujemo u nju i onda ti kao izdavač imaš zadatak da tom autoru obezbijediš čitalačku publiku. Radiš sve što možeš, pokušavaš da ugovoriš medijska gostovanja, plaćaš reklame i na kraju s tim ciljem dođeš na neki sajam i pokušavaš da ljude zainteresuješ za ovu zbirku. Onda se suočimo s drugim problemom, ta zbirka, koliko god nama bila dobra, nije konceptualno zaokružena, obrađuje čitav niz međusobno nepovezanih tema, možda čak i stilom na koji ljudi nisu navikli i ti onda nekom potencijalno zainteresovanom čitaocu na sajmu na pitanje o čemu se u toj knjizi radi ne možeš u par rečenica dati neki smislen odgovor već moraš ili okolišati ili ispričati čitav esej, a to nekad ljude naprosto odbije. Kao za inat, često se potrefi da i autor nije baš sklon kontaktu sa čitalačkom publikom ili javnošću uopšte, jer je njemu ili njoj bitnije da se ta knjiga napiše i objavi nego da dođe do drugih ljudi, pa se onda i ti kao izdavač nađeš u neobranom grožđu. Mnoge stvari čovjeku postanu jasne tek kad dođe na sajam i počne intenzivno, devet-deset sati dnevno tokom sedam, osam ili čak i devet dana, kao što je slučaj u Beogradu, da priča sa čitaocima i preporučuje knjige. Tad vidiš koliko se naše perspektive razlikuju i koliko je mukotrpnu izgraditi čitalačku publiku, jer je to proces koji traje godinama i za njega je vrlo često potrebno ne samo mnogo pameti, iskustva i znanja već i mnogo sreće.
Dakle, kvalitet teksta je samo jedan od parametara koji određuju da li će neki naslov proći kod čitalačke publike. Postoje neki zakoni tržišta koje čovjek može da ignoriše, ali na svoju štetu i sve do određenog trenutka. To je kao da pokušavaš da skočiš sa zgrade i pritom ignorišeš zakon gravitacije. Mi smo baš puno puta skočili i ugruvali se, jer smo vrlo neiskusni ušli u posao, pa smo lekcije o poslu morali učiti na svojoj koži i na teži način, ali nekad naprosto tako mora.
A Imprimatur se, uprkos svemu, nametnuo kao jedno od rijetkih mjesta gdje regionalna književnost diše bez ideoloških i geografskih granica. Da li je to bila tvoja svjesna kulturna strategija – pokušaj da kroz knjige ponovo iscrtaš mapu zajedničkog kulturnog prostora – ili je to prosto prirodna posljedica tvog čitalačkog ukusa koji ne prepoznaje granice tamo gdje jezik i emocija ostaju isti?
– Od početka smo radili na tome da naše knjige budu prisutne u cijelom regionu, jer nam je nekako i nelogično da ne budu dostupne tamo gdje se mogu razumjeti i čitati. Nažalost, distribucija je čak i u okviru jedne zemlje jako kompleksan posao, da ne govorim o tome kako je kad pokušavaš da pokriješ više zemalja. Vjerujem da bi najkraći odgovor bio – ima svega. Meni je lično stalo da iscrtam tu mapu zajedničkog kulturnog prostora, ali kad živiš u zemlji u kojoj je svakog dana sve manje i manje ljudi, naprosto ti se nameće imperativ da budeš prisutniji i u okolnim zemljama.
I tu dolazimo do kontradikcije. S jedne strane, “krijumčariš smisao” preko granica. S druge, moraš da razmišljaš i o tome ko će tu knjigu uopšte kupiti. Kao izdavač, moraš da misliš o dopadljivosti. Kao pisac, moraš da je zaboraviš. Kako balansiraš u tom procjepu između “dopadljivosti” koja plaća račune i “istine” koja često boli i odbija?
– Tekst može biti istovremeno i dopadljiv i beskompromisan, jedno ne mora da isključuje drugo. Kao što i spoznaja neke istine može biti bolna na prvu, ali je u svojoj suštini oslobađajuća. Istina, na kraju krajeva, ne mora biti izrečena tako da nanosi bol. Često se misli da se nešto prodaje dobro zato što je loše ili da nešto ne ide zato što je previše dobro, ali to su lažne dileme. I kvalitetna književnost može vrlo dobro da se prodaje kao što i gomila loše prolazi nezapaženo, ali nam neki primjeri možda bodu oči, pa se uvijek na njih pozivamo.
Knjiga između želje i opstanka
Sem toga, balansiranje nije samo između dva estetska kriterijuma, više je to između onoga što ti se sviđa i onoga za šta znaš da može da prođe kod čitalačke publike, a to zavisi i od nekih drugih parametara. Mi, naravno, uvijek težimo da knjiga zadovoljava i jedan i drugi kriterijum, divno je kad te nešto oduševi i pritom znaš da to nešto ima potencijal da oduševi hiljade drugih ljudi, ali nije uvijek baš tako jednostavno.
Napisao si putopis “Hadžiluk plemenitom snu”. Sad si izdavač. Šta je danas najteži hadžiluk u izdavaštvu: pronaći autore koji imaju šta da kažu, a ne samo želju da budu viđeni, odgojiti čitaoce koji traže dubinu uprkos tiraniji brzine, ili održati smisao i estetiku u sistemu koji kulturu tretira kao nepotreban trošak, a knjigu kao puku robu široke potrošnje? Gdje se u tom trouglu nalazi tvoj najveći lični mir, a gdje tvoj najveći izdavački nemir?
– Sve te stvari koje si navela su ozbiljan problem i sve one u sebi sadre čitav niz drugih, manjih ili većih problema. Problem je takođe i to što imaš na raspolaganju samo ograničenu količinu vremena i energije i moraš pažljivo birati u koje bitke možeš da se upuštaš. Previše je problema, premalo je ljudi i institucija spremnih da se bace na rješavanje ovih problema i onda nekad naprosto moraš da se pomiriš s nekim stvarima, koliko god ti teško padalo. Najveći lični mir mi je što znam da smo neke sjajne autore uspjeli da izguramo i učinimo ih poznatim nekoj široj publici. Nagrade kojima su ovjenčani naši autori dovoljno govore. Nemir me hvata kad pogledam u kojem pravcu ovaj svijet ide. Da bi čovjek negdje stigao mora prvo znati gdje želi da stigne, potreban mu je makar nekakav grubi plan, a taj plan je vrlo je teško napraviti kad vidiš koliko je sve oko nas krhko. Teško je ostati koliko-toliko normalan kad znaš da svijetom upravljaju poremećeni ljudi s nuklearnim naoružanjem.
Poremećeni svijet i nuklearno oružje nekako ne pripadaju sajmu knjiga. Kao ni ona dvojica s početka koji su odlučili da književnost riješe šakama. Takve stvari obično bolje klize uz rakiju. Ili se barem lakše podnose uz nju. Ovdje, među knjigama, ostaje ti samo da ih pokušaš razumjeti. Zato ga vraćam na ono od čega je sve počelo.
Kažeš da je čitava književnost zapravo putopis – kroz sebe i kroz svijet. Ako je to tako, koji su to unutrašnji gradovi kroz koje si prolazio posljednjih godina, a čije mape još kriješ od čitalaca?
– Kad je riječ o stvarnim gradovima, u mislima se nekako stalno vraćam u Kopehnagen, gdje sam tokom ljeta 2011. proveo nešto manje od mjesec. Nikad me nisu nešto pretjerano privlačili sjeverni gradovi ni države, ali bukvalno sanjam da se vratim u Kopenhagen i u tu ulicu gdje sam stanovao. Što se tiče unutrašnjih gradova – a ovdje prije svega mislim na lični odnos prema urbanim prostorima – kako vrijeme prolazi, sve više sam opčinjen socijalističkom arhitekturom. Ne mislim tu samo na spomenike kao nečemu na šta se zapadnjaci prvo zakače. Mislim prije svega na obične ili ne tako obične stambene zgrade. Prije dvije godine tokom beogradskog Sajma knjiga našli smo smještaj u Bloku 63. Uvijek sam te novobeogradske blokove percipirao kao gomilu betona sve dok nisam ušao dublje u njih i zapanjio se koliko tamo ima zelenila i koliko je to sve projektovano na jedan ljudski način. Jugoslavija, kao i ostale zemlje socijalističkog istoka, dala je sebi zadatak da obezbijedi krov nad glavom što je moguće većem broju ljudi. Iz današnje perspektive to djeluje nadrealno. Kao neka utopija za koju odbijamo prihvatiti da se stvarno desila.
Nadrealno je danas graditi stanove za ljude, a možda je još nadrealnije graditi im skloništa od rečenica. Šta se u tvom ličnom putopisu promijenilo onog trenutka kada si prestao biti samo putnik koji bilježi svijet i postao izdavač koji gradi skloništa za tuđe priče — da li je to bio put ka većoj slobodi ili tvoj najteži hadžiluk do sada?
– Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put napisao neki putopis. Otkako sam pokrenuo izdavačku kuću skoro da više ne uspijevam da pišem. Na svom Instagram profilu povremeno napišem neku književnu preporuku, ali i to se svelo na par postova godišnje. Ljudi često nisu svjesni koliko je truda potrebno da bi se knjige našle na policama knjižara i nekad je naprosto nadrealno kakve prepreke tu mogu da se dese, a pisanje, kakvog god da bilo, traži određen prostor za refleksiju, traži mir i tišinu. Te uslove nije baš lako stvoriti kad imaš malu firmu i malo dijete. Da ne govorim o tome da je za putopis potrebno prije svega da negdje odeš.
Danas nemaš vremena ni za odlazak, ni za pisanje. Ali nekad – jesi. U “Hadžiluku plemenitom snu” pišeš vrlo intimno i lirski, gotovo kao da mapiraš sopstvenu ranjivost preko evropskih puteva. Koliko je ta knjiga bila katarzična za tvoj tadašnji identitet?
– U trenutku kad sam odlučio da je objavim, počeo sam da radim na svom prvom “pravom poslu”. Radio sam kao lektor u jednim dnevnim novinama, a ti vrlo dobro znaš kako je to. Radno vrijeme mi je tada bilo jako nezgodno, nisam imao u punom smislu te riječi ni jutro, ni veče, a kamoli dan, radio sam često i subotu i nedjelju, ukratko, shvatio sam da je jedan dio života u kojem sam mogao bez pretjerane brige da odem negdje kad god mi iskoči zgodna prilika naprosto gotov. Tada sam poželio da do tog trenutka napisane putopise doradim i uobličim u neku smislenu cjelinu. Za mene je ta knjiga u tom trenutku značila simbolično stavljanje tačke na jednu životnu etapu. Znao sam, naravno, da će putovanja biti i dalje, ali ne na taj način. Pisanje mi je pomoglo da shvatim neke stvari o samom sebi. Na primjer, koliko se čovjek promijeni u roku od šest godina. Prvi tekstovi u knjizi su nastali 2008. godine, a zadnji 2013. (Prvo izdanje knjige je objavljeno početkom 2014. godine.) Kad sam tokom rada na uobličavanju knjige čitao one prve tekstove u nekim stvarima se jednostavno više nisam prepoznavao, njih kao da je pisao neki drugi ja. Drugi veliki utisak mi je bio koliko me je oblikovalo odrastanje u jednom poratnom vremenu u kojem ti je trebala viza gdje god da kreneš. Bilo je to jako frustrirajuće, često i vrlo ponižavajuće i drago mi što ove nove generacije odrastaju u bar malo većoj slobodi nego što smo je mi imali.
Put koji se sam otvorio
Nisam tada imao pojma kuda će sve knjiga da me odvede, nisam imao pojma da će iz nje praktično da se rodi izdavačka kuća, nisam imao pojma koliko ću nevjerovatnih ljudi upoznati zahvaljujući njoj i kad iz ove perspektive razmišljam o tome ne mogu da ne osjetim zahvalnost za sve što se desilo.
Kako danas gledaš na te tekstove? Da li u tom mlađem Borisu prepoznaješ stranca čije bi rečenice danas tvoja urednička ruka skratila, ili u njima pronalaziš slobodu koju si, možda, u međuvremenu žrtvovao za ozbiljnost izdavačkog poziva?
– Uh, ovo je dobro i nezgodno pitanje. U najkraćem, i jedno i drugo. Nekad mi se desi da naletim na nešto što sam tada napisao i oblije me znoj kad vidim nešto što bih danas izbacio bez trunke razmišljanja. Kad sam objavio knjigu, imao sam dvadeset i šest godina. To se osjeti i u dobrom i u lošem smislu. U drugim pak trenucima pogledam nešto i osjetim neko oduševljenje životom, neko čuđenje pred širinom svijeta za koje nisam siguran da ga i danas osjećam. Vrijeme nas neumitno mrvi i troši i vrlo je neobično kad s neke veće distance pogledaš kakav si bio prije deset, petnaest ili više godina.
Rekao si da više nisi siguran osjećaš li ono čuđenje pred širinom svijeta. A šta je sa snagom književnosti da to čuđenje vrati? Može li književnost još biti onaj čekić koji razbija zaleđeno more u nama, kako je to želio Kafka, ili joj je u ovom vijeku preostala samo uloga tihog, gotovo nemoćnog svjedoka koji bilježi poraze? Vjeruješ li da jedna knjiga i dalje ima snagu da preusmjeri nečiji životni put, ili je ona danas tek estetski zaklon od stvarnosti?
– Mislim da to knjige rade na svakodnevnom nivou i u ovom slučaju se zaista ne bih predavao defetizmu. Istina, svako od književnosti traži nešto drugo, neko smisao, neko eskapizam, ja smatram da su tu sve pozicije legitimne, nekome je sopstvene muke naprosto preko glave i onda nema ni trunke želje da još i kroz književnost istražuje tuđe. Ljude ne treba mrcvariti. No, mnogi upravo kroz književnost uspijevaju da nađu ili bar naslute rješenje za neke stvari koje ih muče. Kao kad osjećaš da te nešto mori, a ni sam nisi siguran šta je to tačno, razdiru te kontradiktorna osjećanja. I onda naletiš na neku rečenicu koja kao da o tebi govori i koja savršeno rasplete taj čvor i odjednom sam sebi postaneš jasniji.
Pričaš odrugima, a šta je s tobom? Kako balansiraš između Borisa koji mora da plaća fakture, sređuje ugovore i rješava logističke lavirinte, i onog Borisa koji i dalje želi da sjedne i piše o snovima u tri ujutru?
– Pravo da ti kažem, iako je nekad bilo drugačije, došao sam u tu životnu fazu kad u tri ujutro želim samo da spavam jer za par sati moram da ustanem i vodim dijete u vrtić. E sad, to što se počesto desi da radim u gluvo doba to je više posljedica toga da jedino noću imam mira i tišine, pa neke stvari mogu da pozavršavam, ali trudim se koliko mogu da to smanjim, jer san ništa ne može da zamijeni.
I tu mi negdje pukne slika. Opet.
Njegov odgovor o spavanju u tri ujutru nije poraz. To je možda najpoštenija definicija današnjeg izdavaštva na Balkanu: pokušavaš drugima sačuvati prostor za knjige, a sam jedva sačuvaš prostor za san. Onaj Kafka sa svojim čekićem bi ovdje, među štandovima, vjerovatno samo tiho sjeo i zapalio cigaretu. I to ne zato što je odustao, nego zato što bi i njemu bilo jasno da se led danas više ne lomi manifestima, nego sitnim, upornim preživljavanjem.
Sajam i dalje bruji onim niskofrekventnim tonom. “Internetualci” su završili svoje storije i otišli, a oni koji još traže nadu i dalje listaju naslove. Dok ga gledam kako se ponovo gubi u onom svom ofsajdu, shvatam da on možda više ne piše putopise, ali je sam postao jedan. Najteži i najplemenitiji hadžiluk koji sam do sada vidjela.
Napuštam Skenderiju. Intelektualna astma me i dalje guši, ali bar znam gdje se krije inhalator. U tri ujutru, dok Boris bude spavao, neko će otvoriti jednu od tih knjiga i, uprkos poremećenom svijetu i njegovom nuklearnom arsenalu, na trenutak postati sam sebi jasniji.
I možda je to, za sada, dovoljno.
