Danas se informacija brže troši nego što se doživljava. Između prizora rata i mačke koja pleše gubi se granica između važnog i nebitnog. Arhive rastu, pažnja nestaje, a politika, svjesna te naše slabosti, ljude svodi na pripadnost, strah i upotrebljive neprijatelje — jer podijeljeno društvo je lakše držati u stanju pasivnosti.
Nihad Kreševljaković već decenijama živi na toj granici. Kroz MESS, Modul Memorije i Sarajevo gradi prostor u kojem razgovor ne odustaje od složenosti. U društvu koje navija umjesto da razgovara, on uporno brani pažnju – onu vrstu pažnje koja ne prolazi kroz ekran, već kroz zajedničko prisustvo u istoj prostoriji, pred istom pričom. Jer teatar, kako kaže, ne traži od nas da prvo pripadamo – poziva nas da prvo gledamo, slušamo i pokušamo razumjeti. Bez potrebe da nekoga odmah svrstamo u kategoriju prijatelja ili neprijatelja. Na tom tragu, odbija udobne simetrije i lažne kompromise. Suočava nas s opasnim gubitkom sposobnosti da nas tuđa nesreća stvarno pogodi, podsjećajući na to da Sarajevo ne smije završiti kao suvenir vlastite prošlosti.
Zato ovaj razgovor ne treba čitati kao priču o teatru, nego kao pokušaj da se kroz teatar, sjećanje i Sarajevo vidi šta je ostalo od naše sposobnosti da razgovaramo, pamtimo i prepoznamo tuđu bol prije nego što je pretvorimo u nečiju tuđu stvar.
MESS je oduvijek išao protiv struje — provokativan, hrabar, internacionalan. Kroz MESS i Modul Memorije decenijama insistiraš na dijalogu o traumi, odgovornosti i ljudskosti. Istovremeno, živimo u društvu koje ne uspijeva postići konsenzus ni o najelementarnijim stvarima. Kako je moguće da razgovor funkcioniše na pozorišnoj sceni, a ne i u društvu?
Iako nisam sklon generaliziranju, vjerujem da je to zbog toga što umjetnost, pa i pozorište, za razliku od politike i svakodnevnog života, ne traži od nas da prvo pripadamo. Ono nas poziva da prvo gledamo, slušamo i pokušamo razumjeti. Kroz umjetnost je moguće susresti se s nečijom boli, čak i kada ona nije samo naša. Daje nam mogućnost da uđemo u iskustvo drugog čovjeka bez potrebe da ga odmah svrstamo u kategoriju prijatelja ili neprijatelja. Društvo, nažalost, često funkcionira obrnuto, te prečesto prije nego što i saslušamo nečiji argument, prvo registriramo to ko nešto kaže ili kojoj grupi pripada. Na neki način izgledamo kao društvo navijačkih skupina bez puno interesa za mišljenje onih koji “nisu naši”.
Slatka laž uvijek pobjeđuje tešku istinu
Ipak, ne bih rekao da su umjetnost i pozorište neki prostor izvan društva. I tu postoje sve naše podjele. Razlika je, bar bi trebalo tako biti, u tome što umjetnost ima tu sposobnost da zadrži složenost za razliku od npr. politike, pa i svakodnevnice. Politika, posebno ona koja počiva na strahu, često nema interes za složenost jer masa je sklonija jednostavnim porukama i crno-bijelim slikama. Nije lahko mobilizirati ljude kompleksnim stavovima. Za to je potrebna direktnost, pa slobodno mogu reći da je tu i površnost poželjna. Poželjna je kao i laž jer uvjerili smo se do sada puno puta da ljudi više vole slatku laž političara o tome kako će im nekim čudom biti bolje već sutra, nego istina o mogućnosti promjene za koju su potrebne decenije ozbiljnog i posvećenog rada, pa i promjene svijesti.
Uglavnom, mislim da je uloga kulture upravo u tome da čuva taj prostor razgovora podsjećajući na ključnu važnost komunikacije, ne samo za društvo već za svaki oblik odnosa.
Modul Memorije nastao je kao svojevrsna gerilska odbrana od nestajanja istorije i zaborava. Danas imamo suprotan problem – nikada nismo imali više arhiva, snimaka, fotografija i dokaza. Sve je zabilježeno, a ipak pamtimo sve manje. Kako smo došli do tog paradoksa?
Kada je nastajao Modul Memorije, najveći strah bio je da će svjedočenja o onome kroz šta smo prošli nestati, da će se zaboraviti, da se neće sačuvati ili prenijeti na nove generacije. Danas živimo u vremenu u kojem je problem drugačiji: nije da nemamo tragove prošlosti, nego više to da ne znamo šta sa njima radimo i na koji način da ta znanja upotrijebimo. Informacija sama po sebi nije sjećanje. Fotografija nije sjećanje kao što ni arhiv nije sjećanje. Sjećanje nastaje u onom trenutku društvene odluke da se nečemu da značenje. To je ono čemu danas treba biti posvećen. Odvojiti suštinski važne stvari od pukih informacija.
Općenito, danas kada živimo u vremenu nevjerovatne količine informacija, učini mi se da je proporcionalno nebitnosti nekih od tih informacija potražnja za njima veća. Pored toga, i kada govorimo o ozbiljnim temama, svakodnevna izloženost velikoj količini slika i svjedočanstava tragedije može dovesti i do svojevrsne emocionalne paralize. Također, kada se sve lansira kao hitno i bitno i to može dovesti do toga da na kraju ništa više ne bude dovoljno važno. Količina natpisa u medijima poput “skandalozno” i ta opća skandalizacija zaista nerijetko relativizira suštinske događaje i teme. Mislim da to otupljuje čovjeka u smislu naših emocija i da nas čini ravnodušnijim. Prije je npr. neka fotografija, knjiga, film ili izjava bila predmet razgovora. Danas često postaje samo još jedan sadržaj koji nestane nakon nekoliko sekundi. Pored toga, kada govorimo o sjećanju, važno je imati i zajedničke oblike rituala kao i prostore u kojima se sjećanje pretvara u zajedničko iskustvo. Potrebu za tim osjetimo i kada gledamo reakciju naših ljudi i ovdje i širom svijeta dok pjevaju Halidove ljiljane…
Kad ubijanje djece postane vijest u nizu
Ukratko, jasno je da danas zaborav ne dolazi kroz odsustvo informacija, već kroz odsustvo pažnje da se te informacije istinski dožive. Ta naša slabost jasna je i onim koji ne žele da se sjećamo ili da suosjećamo, te time manipuliraju.
Zanimljiv mi je i primjer s genocidom u Palestini. Svakodnevna brutalnost koju ta agresija karakterizira čini se da ima za cilj navići nas na to da je i ubijanje djece normalno! To su preozbiljne stvari za banalnost koja danas karakterizira ljude, lidere, pa i institucije koje dominiraju svijetom.
Teatar mora biti prostor empatije, ali danas u 30 sekundi na telefonu vidimo rat, glad, poplavu, smrt, mačku koja pleše i recept za pitu. Sve postaje isti sadržaj. Da li je problem nedostatak informacija ili slom sposobnosti da nas nešto zaista dotakne? Može li teatar još proizvesti katarzu?
Svakodnevno pratim što se događa u Palestini i svijetu, ali pogledam i mačku koja pleše. Kao što rekoh, nije stvar u konzumiranju informacija, a pogotovo ne u nedostatku informacija. Nikada ih nismo imali više, ali informacija bez konteksta često proizvodi osjećaj nemoći, a ne empatiju. Čovjek zadeveran svakodnevnicom jednostavno nije sposoban da svakodnevno primi količinu patnje kojoj smo danas izloženi. Kada slike nasilja i tragedije postanu samo dio beskonačnog toka sadržaja, logično je da na to počnemo reagirati kao na bilo koju drugu vijest. Mnogi žele da se prave kao da ono što se događa u Palestini nije priča s naše planete. Razvod nekog holivudskog glumca tako postane kompetitivna informacija s genocidom. Lansiranje informacija nekad ima za cilj i da odvrati našu pažnju s bitnog. Vidjeli smo kako to izgleda i kada su, dosta uspješno, skrenuli temu s Epštajnovih listi. Oni koji se bave time nesumnjivo su u stanju i mogućnosti pokretati i ratove, organizirati terorističke napade i sve samo da skrenu našu pažnju. Jako su vješti u tome. Ljudi su danas zaboravili da je napad na Irak opravdan posjedovanjem buradi s kemijskim oružjem za koje su kasnije samo rekli da toga nije bilo. S pravom računaju na našu kratku pamet.
Ali da se vratim na pitanje teatra i umjetnosti. Ima jedna posebna vrijednost jer pozorište nas prisiljava na prisustvo. Ne možemo ga samo “skrolati” niti zaustaviti jednim pokretom prsta. U pozorištu neko ljudsko iskustvo dijeli isti prostor s nama, u realnom vremenu i to ga čini posebno važnim. Bez obzira na sve to, ne mislim da je katarza nestala kao mogućnost. Neke naznake opće katarze se mogu povremeno i osjetiti u reakciji širom svijeta na aktualno stanje na istom tom svijetu. Jasno je da nam je katarza neophodna, ali istinska katarza po pravilu ne dolazi iz šoka jer on brzo prođe. Ona dolazi iz razumijevanja u trenutku kada u drugom čovjeku prepoznamo nešto univerzalno. Za katarzu su potrebni znanje i svijest.
Iako se ne zanosim time da umjetnost može promijeniti svijet, ona ipak može promijeniti način na koji gledamo čovjeka u tom svijetu. Napomenuo bih ipak da ni oni koje smatramo umjetnicima često nisu imuni na površnost kao i sve ono što krasi npr. političare, ali i da svi političari nisu onakvim kakvim ih najčešće opisujemo. Npr. Jose Mujica, pokojni predsjednik Urugvaja, za mene je čovjek koji je umjetničkom sofisticiranošću vodio politiku i svakako da je inspirativan poput velikih umjetničkih djela.
Godinama se ulažu milioni u suočavanje s prošlošću, a narativi u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu danas su možda udaljeniji nego poslije rata. Šta smo pogrešno razumjeli? Da li je teže braniti sjećanje od zaborava ili od onih koji ga koriste kao političko oružje?
Mislim da smo dugo vjerovali da će samo iznošenje činjenica automatski proizvesti razumijevanje. Ali činjenice ovdje, nažalost, ne mijenjaju društva kao ni poglede mnogih. U normalnom okruženju, činjenice bi morale biti praćene spremnošću da se prihvati odgovornost i da se prizna iskustvo drugog čovjeka. Toga ovdje, nažalost, još uvijek nema. Da ne govorim o tome da mi živimo i dalje u društvu gdje naš najveći problem nije ni odvratno negiranje, već još besmislenije i odvratnije slavljenje ratnih zločinaca.
Sjećanje umjesto da bude prostor moralne odgovornosti, ona se zloupotrebljava za političku mobilizaciju. Politički narativi iz devedesetih, posebno u Beogradu, ali i u Zagrebu su resurs kojeg se tamošnje politike ne žele odreći. Njihovim trabantima u Bosni to je nerijetko i jedino što imaju s obzirom na korupciju i kriminal u kome su ogrezli. Takva politika njima decenijama daje legitimitet, hraneći strahove i održavajući te političke strukture koje bez podjela i laži teško da bi mogle opstati. Zato je danas možda teže braniti sjećanje od njegove zloupotrebe jer zloupotrijebljeno sjećanje proizvodi novu nepravdu dok se poziva na staru.
Od Cvetkovića i Mačeka do novih faktura
Ne umanjujući pogreške koje su činjene u onome što bih nazvao probosanskom politikom, a koju njeni neprijatelji radije nazivaju bošnjačkom, svjesno zaobilazim da je stavljam u istu ravan. Čak bih i njenu izopačenost, tj. loše strane pripisao onim koji su ratovali protiv ove zemlje oružjem devedesetih, a danas to nastavljaju perfidnom antibosanskom politikom kroz razne spletke. Decenijama se nadamo da će se ti neprijatelji Bosne urazumiti, ali oni ne odustaju. Tu njihovu političku infantilnost trebamo prestati tolerisati jer je oni doživljavaju kao slabost. Kada govorimo o prošlosti, da bi uopće taj razgovor bio moguć, neophodno je početi od činjenice da je BiH bila napadnuta i da su Tuđman i Milošević željeli nastaviti tamo gdje su stali Cvetković i Maček. Dok se ne odreknu te ideje, ne vidim potrebu da ikad “Sarajevo” stavljam u isti koš sa Beogradom i Zagrebom. Mislim da je pogrešno početi od teze da su svi krivi podjednako jer je to najopasnija laž koja generira sve ostale laži. Nije Bosna razlog za raspad Jugoslavije, niti je to bila naša politika, a oni koji su do tog raspada doveli sada bi da to fakturišu i nama. To je najblaže rečeno bezobrazluk.
Živimo u društvima u kojima je kritička masa skoro potpuno nestala, zamijenjena apatijom ili masovnim egzodusom mladih i obrazovanih ljudi. Nacionalne elite su uspješno internalizovale strah kao primarnu valutu vladanja. Kako smo od ljudi koji su pod opsadom organizovali koncerte, predstave, školske časove i oblike građanskog otpora došli do društva koje danas uglavnom šuti pred korupcijom, nepravdom i urušavanjem javnog dobra? Šta nam je to mir uradio s kičmom?
Mislim da nije korisno romantizirati ratni period i reći da su ljudi tada bili hrabriji, a danas nisu. Ljudi pod opsadom nisu bili samo heroji već ljudi koji su pokušavali živjeti u nenormalnim okolnostima. Ali istina jeste da je postojala snažna svijest da je odbrana ljudskosti jednako važna kao i fizički opstanak.
Možda je jedan od paradoksa mira to što nam je dao slobodu, ali nam nije uvijek dao osjećaj odgovornosti. U ratu je neprijatelj bio vidljiv. U miru su problemi često složeniji: korupcija, nepotizam, urušavanje institucija, gubitak povjerenja. Za njih nema jednog datuma, jedne uniforme ni jedne jasne linije fronta.
Strah je, s druge strane ,oduvijek bio efektan politički alat. Kada ljude stalno uvjeravate da je drugi čovjek prijetnja bilo da je druga nacija, druga vjera ili druga ideja, onda ih je lakše držati u stanju pasivnosti. Podijeljeno društvo teško se organizira oko zajedničkih interesa. Ali nije samo do ljudi. Dio odgovornosti je i na institucijama koje su decenijama slabile javni prostor, obeshrabrivale kritičko mišljenje i stvarale osjećaj da se ništa ne može promijeniti.
Nismo mi u miru izgubili kičmu, ali iz različitih razloga postepeno smo zanemarivali njenu važnost i to svaki put kada bismo prihvatili neku malu nepravdu jer se činila manjom od prethodne.
Posljednjih trideset i kusur godina ljudi se teško okupljaju oko zajedničkih društvenih ciljeva, ali lako oko nacionalnih, identitetskih ili simboličkih tema. Ima li prostora za novu političku ideju koja prevazilazi nacionalne torove ili je etnički ključ postao naša trajna sudbina?
Ne vjerujem da je etnički ključ naša sudbina, ali je i on još uvijek efikasan politički alat za održavanje osrednjosti kao standarda. Normalno je da ljudi imaju identitete. Oni su prirodan dio čovjekovog života, ali kod nas identitet se nastoje predstaviti kao jedina politička vrijednost, definirajući čovjeka samo kroz pripadnost, a ne kroz ono što radi, kako živi i kakvo društvo želi graditi. Drugim riječima, i kao totalna neznalica možete biti poželjni ako ste dovoljno “naši”.
Pripadnost nije problem. Isključivost jeste
Vjerujem da ovdje postoji potreba za drugačijom političkom idejom, ali ona ne može biti zasnovana samo na negiranju postojećih identiteta. Ljudi se ne trebaju osloboditi svojih osjećaja pripadnosti tako što će ih neko proglasiti nevažnim. Potrebna je ideja koja neće tražiti od ljudi da zaborave ko su, nego da shvate da ih neke druge stvari povezuju jednako snažno: zajednički interesi, dostojanstven život, pravda, obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, javni prostor.
Najveća slabost građanskih inicijativa jeste što se obraćaju samo onim koji dijele njihove stavove. Njihova isključivost se malo razlikuje od one kod etnopolitičara. Pravi izazov je pronaći način da se razgovara s ljudima koji nisu dio tog kruga, ali za to je neophodno imati dovoljno uvjerljivu viziju budućnosti koju baš i ne vidim. Kada se tome dodaju agresivne etnopolitike koje svaki takav pokušaj sataniziraju, kao da se radi o opsjeni onda je to još teže.
Nekada su intelektualci bili među ključnim glasovima javnog prostora. Danas njihovo mjesto preuzimaju influenseri, podkasteri i kreatori brzog sadržaja. Da li je društvo izgubilo potrebu za dubljim autoritetima ili su oni izgubili sposobnost komunikacije s društvom?
Jasno je da se društvo promijenilo. Ne samo ovdje već globalno. Danas više ne postoji isti tip javnog prostora koji je postojao ranije. Televizija, novine i kulturne institucije nekada su imale mnogo snažniju ulogu u oblikovanju zajedničkog razgovora. Danas je taj prostor fragmentiran. Intelektualci kao da nisu svjesni da su se previše zatvorili u vlastite krugove često odbacujući nova sredstva komunikacije kao neprilična. Na taj način riskiraju da znanje i kritičko mišljenje ostanu dostupni samo uskom krugu ljudi, a da ogromni prostor ostave onima koji nude jednostavne odgovore. Tu bih dodao da problem influensera nije u tome što komuniciraju jednostavno, već što u toj jednostavnosti najčešće nema nikakve dubine. Logično je to jer cilj je lajk, a da biste ga dobili, morate govoriti ono što ljudi vole čuti. Potreba za vizijama, hrabrošću, neugodnim pitanjima itd. objektivno i dalje postoji, a ako intelektualci ne prepoznaju potrebu da se koriste nova sredstava komunikacije, ostat će u tišini malih krugova. Pored toga, nije ni loše to da autoritet danas više nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva, već je nešto što se mora iznova zaslužiti.
Jednom si rekao da nas sjećanje na Sarajevo obavezuje na to da prepoznamo Sarajevo u svakom gradu koji danas krvari — Kijevu, Gazi ili Alepu. Zašto se češće javlja selektivna empatija nego univerzalna solidarnost?
Zato što je ljudsko iskustvo uvijek borba između univerzalnog i ličnog. Vlastita trauma, po mom mišljenju, treba otvoriti čovjeka prema iskustvima drugih. Mnogi ljudi koji su preživjeli rat upravo zbog svog iskustva razvili su duboku empatiju prema tuđoj patnji. Ali trauma ponekad može djelovati i drugačije i može zatvoriti čovjeka u osjećaj da je njegov bol jedinstven i da niko drugi ne može razumjeti ono kroz šta je prošao. Po mom mišljenju, lekcija Sarajeva i Bosne je u tome da iz vlastitog iskustva naučimo ono što je univerzalno. Ako naše sjećanje na opsadu koristimo samo da kažemo “pogledajte šta se nama dogodilo”, onda smo propustili najvažniju lekciju tog iskustva. Ako smo u stanju odbiti pragmatizam kojim su se zaogrnuli mnogi koji to ne bi smjeli činiti, onda ne možemo vagati riječi kada je u pitanju osuda genocida u Palestini.
Ne možemo pamtiti Sarajevo, a prešutjeti Palestinu
Trebali bismo uvijek biti u stanju da kažemo “znamo šta znači kada grad strada, zato ne možemo biti nijemi kada se to događa drugima”. Takav način čuvanja sjećanje onda postaje nešto što povezuje ljude kroz jasan moralni kompas. Patnja sama po sebi ne čini ljude boljima, ali način na koji je shvaćamo može pomoći. Govoriti o našoj patnji, a šutjeti o Palestini, po mom mišljenju, ne samo da je pogrešno već i duboko nemoralno.
Mnogo se govori o onome što je Sarajevo izgubilo tokom rata. Šta je najopasnije što je Sarajevo izgubilo u miru?
Možda osjećaj da je grad zajednički prostor. Sarajevo je tokom rata fizički bilo razrušeno, ali je istovremeno postojala snažna svijest o tome da grad pripada svima koji ga vole i koji ga pokušavaju sačuvati. U miru smo možda izgubili dio tog osjećaja zajedničkog vlasništva nad gradom. Grad nikad nije bio samo neke zgrade, ulice ili infrastruktura, jer grad su primarno ljudi i odnos među ljudima. To je način na koji razgovaramo jedni s drugima, način na koji brinemo o javnom prostoru, osjećaj da ono što pripada svima nije ničije, nego upravo naše. Način na koji međusobno razgovaramo… Mislim da kada ljudi počnu vjerovati da je grad samo prostor kroz koji prolaze, a ne prostor koji zajedno stvaraju, tada grad počinje gubiti dušu.
Često zaboravimo da nam je s mirom došao i najbrutalniji kapitalizam u obliku kriminalne prvobitne akumulacije kapitala. Ona se manifestira od tajkuna, čije porijeklo imovine je mutnije od Miljacke do onih lokalnih kabadahija koji gajbama označavaju parking mjesta po ulicama. Svijest o zajedničkom jeste doživjela jak udar, ali ne gubim nadu u bolje dane. Pri tome, ne vjerujem da nam je potreban komunizam da bismo zahtijevali da kriminalci odgovaraju i vrate ono što su nezakonito stekli, kao što nam nije potreban ni dogmatski kapitalizam da bismo razumjeli da materijalni uspjeh ne može biti vrhovna mjera čovjekove vrijednosti, niti da je sloboda mišljenja osnovna potreba društva. Vjerujem da je traženje vlastitog puta ono što društvo s našom historijom zaslužuje, a za to je prije svega potreban visoko obrazovan i etički usmjeren pojedinac.
Govoriš o važnosti javnog prostora kao mjesta susreta i dijaloga. Šta se događa s društvom kada izgubi zajednički unutrašnji prostor? Kada ljudi još žive jedni pored drugih, ali više ne dijele iste priče, iste reference, iste emocije, pa čak ni istu predstavu stvarnosti? Da li se društva raspadaju tek kada izgube teritoriju ili onda kada izgube zajedničku priču o sebi?
Iz historije koliko sam ja upratio društva se raspadaju zbog dekadencije i u trenucima kada se počne gubiti njihova etička dimenzija. Obično to započne nepravdom, korupcijom, pa se poput kuge širi u sve ostale društvene pore. Društvo, neosporno, nije samo geografija niti teritorij na nekoj mapi. Činjenica da su neprijatelji ove zemlje odlučili prvo napasti teritorij, a tek poslije neuspjeha da napadaju zajedničku priču možda daje odgovor na to pitanje.
Objektivno, važan je i teritorij kao i ta ideja o nekom prostoru. Npr. Jugoslavija i danas u nekim krugovima je opstala kao priča iako teritorijalno ne postoji. Ista stvar je s okupiranom Palestinom, čiju priču čuvaju njeni prognanici širom svijeta, s domorocima u današnjoj Australiji ili Americi. Mnogi svjetovi žive u ljudima i zajednicama daleko od njihovog doma.
U slučaju naše države vidimo koliko je Bosna prisutna u svijetu gdje je naši ljudi već generacijama ljubomorno čuvaju. Moglo bi se reći da danas imamo dvije Bosne i Hercegovine… Jednu ovdje i jednu rasutu širom svijeta. Jasno je da Bosanci i Hercegovci nisu izgubili osjećaj da dijele neki zajednički prostor smisla.
Društvo postoji kroz razgovore koje vodimo, kroz vrijednosti koje dijelimo, kroz spremnost da prihvatimo da drugi čovjek, čak i kada se razlikuje od nas, pripada istoj zajednici. U našem slučaju agresija je utjecala na određenu fragmentaciju zajedničkog iskustva, a neki građani BiH su odlučili, vjerujem privremeno, živjeti u nekoj paralelnoj stvarnosti. To mora biti teško za psihu. U takvom stanju sigurno nije im lahko shvatiti da društva opstaju ne zato što svi misle isto, nego zato što imaju dovoljno zajedničkog da mogu razgovarati i kada se ne slažu. Pozicija nas koji volimo ovu zemlju je jasna. Ovo je zemlja onih koji žele da žive u ovoj zemlji, a oni koji misle da će tu priču uništiti i da će se ova zemlja raspasti očito nisu upoznati s njenom historijom.
Generacija koja je preživjela rat polako odlazi iz javnog života. Da li te plaši mogućnost da će buduće generacije naslijediti naše podjele, a ne naše iskustvo? Šta se događa s društvom kada sjećanje više ne prenose svjedoci nego narativi?
To je prije svega neminovnost. Po nekoj logici, svaka generacija ima obavezu da prenese iskustvo onoj koja dolazi poslije nje. To iskustvo se ne prenosi samo kroz činjenice već i kroz emociju, kontekst, intimne priče i općenito kroz razumijevanje složenosti iskustva. Opasnost da odlaskom svjedoka njihovo mjesto zauzmu pojednostavljeni narativi postoji, ali ne mislim da će se to desiti. Bilo bi i šteta jer zaista mislim da je to iskustvo vrijedno i da ima sposobnost oplemeniti i inspirisati čovjeka. Ima u tome nešto jako duboko i univerzalno. S druge strane, kada nestanu svjedoci, možda to baš bude trenutak i način da se upravo ta dimenzija tog iskustva još jasnije vidi. Pored toga, historija nam pokazuje kako se ponekad zaborav skupo plaća.
Ono što mislim da je naš posao je ne samo sačuvati ono što se dogodilo nego i načine na koji su ljudi to iskustvo živjeli, posebno kroz glasove običnih ljudi, kroz njihove dileme, drame, strahove, humor, solidarnost, ali i kroz naše slabosti. Na taj način vjerujem da bi nove generacije mogle razumjeti da historija nije samo niz događaja nego niz ljudskih odluka, a gdje je najvažnije sačuvati sebe i uvijek nastojati biti što je moguće bolji čovjek, onaj sa dobre strane historije. Mislim da se mi u Bosni, sa svim problemima i izazovima, herojski borimo da to sačuvamo. Nakon onog što su ljudi ovdje preživjeli to sigurno nije lahko. Bez idealiziranja i svjestan svih mana, mi i dalje čuvamo jednu pristojnost i nismo od onih koje različitosti plaše.
Nakon svega što smo prošli, gdje još vidiš prostor za nadu?
Nadu ne razumijevam kao optimizam ako se optimizmom smatra da će stvari same od sebe biti bolje. Nada je, po mom mišljenju, nešto drugo i ona traži odluku da djelujemo čak i kada znamo koliko su stvari teške. To je na neki način i neki ljudski usud.
Ja sam imao privilegiju i kroz iskustvo opsade, pa i kroz MESS i druge stvari kojim sam se bavio da decenijama susrećem ljude koji su, usprkos svemu, birali boriti se, stvarati i vjerovati u bolji svijet. To iskustvo me naučilo da cijenim snagu, ne samo institucija već i pojedinaca koji odbijaju prihvatiti da je ravnodušnost normalna.
U kontekstu slike svijeta u kome danas živimo čini mi se da možda najveća opasnost našeg vremena nije samo mržnja. Ona je vidljiva, jasna i prepoznatljiva. Ono što mi se čini opasnijim je ravnodušnost i onaj trenutak kada prestanemo vjerovati da nas se tiče ono što se događa drugome. Zato ću ponoviti da ono što se događa u Palestini nam u tome pomaže jer mi se ona čini poput ogledala u kome se svako od nas ukazuje u svom stvarnom obliku. Puno bi mi prostora uzelo da počnem nabrajati razloge na kojim temeljim svoju nadu, ali kao i mnogi stanovnici ove zemlje, pa i svijeta, još uvijek je osjećam u sebi. Nekad nam je teško to priznati, ali to je tako.
Treće zvono
Neko će se s njim složiti, neko neće. Nije ni važno. Mnogo je važnije to što poslije ovakvog razgovora postaje teže praviti se da nismo vidjeli ono što smo vidjeli, čuli ono što smo čuli i razumjeli ono što nas obavezuje. Nihad Kreševljaković je svoje rekao. Ogledalo je postavljeno. Na nama je da odlučimo hoćemo li pogledati u njega prije nego što pređemo na sljedeći video mačke koja pleše.
