Krug Vojnomedicinske akademije u Beogradu ostao mi je iza leđa, natopljen mirisom joda, sterilnosti i onim teškim, ljudskim strahom od prolaznosti koji se skuplja po bolničkim hodnicima. Za mene taj krug već godinu i po nije tek neka tačka na mapi grada, već mjesto vlastitog reza, periodičnih kontrola i tihih ličnih bitaka. Zato, kada sam izašla i krenula da se spuštam niz banjičko brdo prema dedinjskoj padini i Kući cvijeća, taj pređeni put postao je mnogo više od puke šetnje. Pomislila sam kako prelazim iz surove, opipljive biologije u čist mit. U bolnicama ljudi pokušavaju produžiti vrijeme koje im je preostalo, u Kući cvijeća čuva se vrijeme koje je već prošlo.
Dok sam prilazila ulazu, ta dva svijeta su se još dodirivala: gore je ostao prostor u kojem ljudi svakodnevno pregovaraju s vlastitim tijelom, ovdje počinje prostor u kojem se već decenijama vodi bitka sa sjećanjem. Možda je baš zato Jasmin Agić predložio da se sretnemo tu, pod staklenim krovom Kuće cvijeća. Ne znam.
Na ulazu stoji grupa srednjoškolaca. Neko se fotografiše za Instagram, neko koluta očima. Jedan učenik pita profesoricu zašto ljudi i dalje dolaze ovamo. Ona zastane tek na trenutak, ali meni se učini da je pitanje pronašlo i nju. Uostalom, isto pitanje već decenijama kruži ovim mjestom: dolaze li ljudi ovamo zbog Tita, zbog Jugoslavije ili zbog vlastite prošlosti?
Jasmin je već tu. Čovjek koji nikada ne kasni stoji u dubini otvorenog hola, među monsterama, mermerom i uspomenama jedne epohe koja uporno odbija otići u istoriju. Pod staklenim krovom junsko sunce odbija se od bijele ploče i puni prostor gustom, vlažnom vrelinom. Na trenutak mi se učini da savršeno pripada ovom mjestu, jer i njegove knjige čine isto što i Kuća cvijeća – ne čuvaju događaje. Čuvaju ono što je od njih ostalo u ljudima.
Kada me je ugledao, prišao je bez žurbe, sveden u tom jakom, zenitalnom svjetlu na profil čovjeka koji u ovaj prostor nije došao kao nostalgični hodočasnik sa starom zastavom, nego kao neko ko zna da su ruševine često najpreciznije arhive.
– Dolaziš iz bolnice?, pita umjesto pozdrava.
Klimnem.
– Onda znaš šta znači pregovarati s vremenom, dodaje.
Pogled mi na trenutak sklizne prema mermeru, štafetama i licima ljudi koji se polako kreću kroz Kuću cvijeća. U tom času pomislim na djeda Sulejmena. I on je, na svoj način, čitav život pregovarao s vremenom: s državom koje više nema, s mrtvima koji odbijaju otići i sa uspomenama koje su postale stvarnije od sadašnjosti.
– Dok sam čitala tvoj novi roman “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena”, sve više sam imala osjećaj da te ne zanima šta se zaista dogodilo, nego šta je od toga preživjelo u ljudskom pamćenju. Rekao si jednom da je književnost mnogo istinitija od klasične istoriografije. Kako ti, kao autor i kao teoretičar, dijeliš granicu između istorijske činjenice i pripovjedne istine?
Ne traži odgovor dugo. Kao i obično, djeluje kao čovjek koji se ugodnije osjeća među idejama nego među zaključcima.
– Književnost, prije nje i mit, koji je, ako ćemo pravo, prvobitno književno oblikovanje historijskih i svih drugih priča, složeniji su zapis o vremenu nego je to historiografija. Historija, kao umstvena disciplina, javlja se onda kada društvo razvije potrebu da racionalizira i sistematizira znanja o prošlosti i protoku vremena, ona redukuje, odbacuje, zapisuje, pravi birokratski odabir u procesu selektovanja sadržaja za pamćenje. Historiografija ne počinje svoj život sa Plutarhom, kako se pogrešno misli, nego s Aristotelom, koji je dijalektiku nastojao deidealizirati i ukrotiti. Svi su pisci, ako smijem da se koristim takvim analogijama, predsokratovci i nasljednici velikog Platona, historičari su peripatetičari usko shvaćenog Aristotelovog poimanja historije.
– U “Ulozi Josipa Broza…” taj čovjek zove se Sulejmen?, pitam.
Jasmin kratko klimne, kao da zna gdje ga vodim, ali me ne prekida.
– Djed Sulejmen me je na trenutke podsjećao na Don Quijotea – ne u onom karikaturalnom smislu, nego u onom dirljivom kao čovjek odbija prihvatiti da su njegove vrijednosti poražene. Koliko te književno zanimaju ljudi koji gube bitke sa stvarnošću, ali odbijaju promijeniti sebe?, znatiželjna sam.
– Veoma me zanimaju, a djed Sulejmen je vjerovatno upravo takva vrsta junaka. Karikaturalan do svoje srži i upravo zato toliko punokrvan i drag čitaocu. Njegove iluzije čine ga više čovjekom nego svi mogući racionalni životni odabiri. Biti lud nije ništa loše, biti lud, evo da se opet podsjetimo na stare Grke, znači biti istovremeno blažen i proklet. Ludaku je podaren uvid koji obični čovjek nema, ali njegova nesreća leži u nemogućnosti da svoje spoznaje objasni svijetu i ljudima oko sebe. Vjerujem da je takav i djed Sulejmen, on stvari vidi dublje i drugačije od okoline, a spoznaje do kojih dolazi, u svojoj jurodivosti, običnom čovjeku su nedokučive. Ta ubijeđenost u otkrovenje neke vlastite istine je ono što mene proganja u životu pa je iz te opsesije, pretpostavljam, izdjelan i lik djeda Sulejmena. Bez obzira na svu tragiku okolnosti u kojima živi, on ne odustaje od svoj životnog svjetonazora i ta ga osobina čini nesretnim i tragičnim likom, barem u svijetu u kakvom danas živimo.
Dok on govori o djedu Sulejmenu, jedan stariji čovjek prilazi vitrini sa štafetama. Ne fotografiše. Samo stoji. Dugo. Pomislih da i on traži neku svoju prošlost. Ne nužno državu, nego osjećaj da je svijet nekada imao jasniji raspored.
– Tvoji likovi često djeluju kao ljudi koji su ostali vjerni svijetu koji je nestao. Ne nužno Jugoslaviji, nego nekoj vlastitoj predstavi reda, smisla i pripadanja. Da li su oni tragični zato što žive u prošlosti ili zato što savremeni svijet više ne proizvodi ništa čemu bi čovjek mogao biti jednako odan?
Jasmin ne ostavlja prostor za sentimentalnu pauzu.
– Mislim da je ovo drugo. Ovaj svijet u kojem živimo ne proizvodi više ništa čemu bi čovjek mogao biti odan. Živimo u vulgarno merkantilističkom vremenu gdje je trgovačka prilagodivost postala ultimativna vrijednost epohe. Sve te besmislene kategorije življenja kakve su prilagodivost, fleksibilnost, kompromisnost samo su lijep način da se kaže kako se danas cijeni permanentna ljudska promjenjivost. Po mom mišljenju, to je pogrešan životni stav, jer živjeti bez vjere u nešto što transcendira vlastiti život i obično ljudsko postojanje je promašen i besmislen život.
To nije novi fenomen. Evo opet primjer iz stare Grčke. U doba peloponeskih ratova i uspona Atene, kao simbola antičke merkantilističke racionalnosti, antiteza takvom poimanju svijeta i života bila je Sparta, sa svim svojim mačističkim, ratničkim i metafizičkim kultovima. Historija nas pogrešno uči kako je bilo nužno da Sparta, sa svojim atavističkim filozofskim poimanjem svijeta, nestane s historijske pozornice. To se desilo, ali ono što historiografija prešućuje jeste činjenica da je i Atena, u konačnici nestala, dakle merkantilizam aritmetičke proračunatosti nije bio dovoljno snažan da se održi na pozornici povijesti. Iz perspektive današnjeg vremena, jednaku emociju žala budi pomen i jednog i drugog grčkog polisa.
– Znači, i jedni i drugi na kraju nestanu, kažem, “ali mi i dalje sudimo”.
Jasmin se kratko nasmije. Ne kao da se slaže, nego kao da mu je zanimljivo gdje će ta misao završiti.
– Danas gotovo svaka javna rasprava počinje svrstavanjima: ko je bio u pravu, ko je bio na pogrešnoj strani istorije, ko je kriv. Tvoji likovi rijetko pristaju na takve podjele. Da li je pokušaj da se čovjek razumije postao subverzivniji čin od pokušaja da mu se sudi?
– Danas više ništa nije subverzivno, čini mi se da je to najveći problem. Moji su likovi, barem ih ja takvim zamišljam dok pišem, uvijek opterećeni historijom, kontekstom, društvenim nepravdama, vlastitom neprilagođenošću, željom da mijenjaju svijet i spoznajom da su apsolutno nemoćni da se izbore za realizaciju vlastite vizije svijeta. Glavni junak mog romana “Tanka punta” je upravo takav književni lik, za mene, u svojoj nutrini i po načinu djelovanja, u potpunosti obilježen tim starogrčkim tragizmom. Ajet juri u vlastitu propast, u konačnu sopstvenu životnu propast. Pokušati razumjeti motive njegovog djelovanja znači odbaciti zablude savremene društvene i političke pobune, možda je zato pokušati razumjeti njegove postupke subverzivno. Književnost i mora uvijek biti suberzivna, jer ako nije takva, onda i nije književnost. Mora propitivati društvene istine, to je njen osnovni zadatak, sve ostalo je samo obični izgovor.
– U tvom svijetu ljudi se rijetko izgube u budućnosti. Gotovo uvijek ih sačeka prošlost. Kod tebe je sjećanje istovremeno utočište i zamka. Čovjek bez sjećanja prestaje biti ono što jeste, ali čovjek koji živi samo od sjećanja polako prestaje živjeti. Gdje vidiš granicu između čuvanja prošlosti i zarobljenosti u njoj?
– Ovo je teško pitanje na koje nemam baš jednoznačan odgovor, kaže, pa prvi put malo uspori. “Većina mojih junaka se bori da ne pređe tu liniju, ali im to, kako ja razumijevam vlastitu književnost, rijetko kada polazi za rukom. Čini mi se da oni i čuvaju prošlost kako bi bili zarobljeni njenim sadržajem. Recimo, pomenuti Ajet iz romana ‘Tanka punta’ ne može nikako da se oslobodi mreže prošlosti u koju je uhvaćen, na kraju pripovijesti doznajemo i zbog čega. Ratna trauma tako je teška i duboka da je za njega život u sadašnjosti jednostavno nemoguć. Mislim i da je lik djeda Sulejmena takav.
Jasmin završi misao o djedu Sulejmenu i Ajetu s vidljivom ozbiljnošću. Na trenutak između nas ostane tišina, dovoljno kratka da ne prekine razgovor, a dovoljno duga da iz nje izraste novo pitanje.
– Tvoji romani su stalni pregovori između istorije i književnosti. Šta te više plaši: društvo koje izgubi sposobnost pamćenja ili društvo koje povjeruje da posjeduje jedinu dopuštenu verziju sjećanja?
– Društvo koje pomisli da posjeduje jedinu dopuštenu verziju prošlosti. Društvo koje izgubi sposobnost pamćenja je blagoslovljeno društvo. Lično, najsretniji bih bio da živimo u društvu u kojemu je pamćenje samo jedan od alata za ludens, jer je čovjek, kako ja to vjerujem, a nisam naravno jedini, homo ludens, prije svega. Mit, književnost, umjetnost, koje svu ovu surovu historiju uporno preživljavaju, dokazuju da je čovjek igrajuće, kreativno biće. Mašta, igra, izmišljanje to su aktivnosti čovjeka koje život čine smislenim i koji pokreću čovječastvo i povijest. Historija samo bilježi ono što razigrani ljudski um stvori u svojim silnim i nepreglednim magnovenjima. Jedna verzija sjećanja, to je, da se ne lažemo, totalitarizam. Nacionalistički, fašistički, boljševički, dajte mu kakav god hoćete atribut. Društvo s jednom, dopuštenom, verzijom sjećanja je siromašno društvo i društvo koje je, kako to povijest pokazuje, osuđeno na propast i nestanak.
Pogledam prema vitrini sa štafetama. Sada je prazna. Onaj stariji čovjek je otišao. Nestanak, pomislim, ne počinje onda kada ljudi umru. Počinje onda kada ih više nema ko prizvati u sjećanje.
U “Historiji odbačenih” pišeš o unutrašnjoj netrpeljivosti naše kulture prema vlastitim modernizatorima, od Maka do Ibrišimovića, te detektuješ duboki primitivizam koji progoni svakog ko pokuša estetski i kognitivno nadići provincijalni okvir. Ako je bh. kultura, kako sam kažeš, fundamentalno autistična i zlurada prema sopstvenim veličinama, da li je tvoje pisanje i kopanje po tim sudbinama neka vrsta svjesnog ulaska u prostor odbačenih? Da li pisac na ovom prostoru mora prihvatiti mogućnost da bude odbačen ako želi ostati autentičan?
– Pisac to na svakom prostoru mora prihvatiti i historija književnosti zapravo i jeste historija odbačenih, marginaliziranih, poniženih i na kraju ponovo pronađenih, kaže, a glas mu dobija onu poznatu, polemičku oštrinu, “ali, ja sam se bavio fenomenom i pojavama koje mene logično najviše bole, a to je način i to su razlozi zbog kojega bosansko društvo ponižava i odbacuje najveće umove vlastite umjetničke tradicije. Moje pisanje je, kako si potencirala, upravo kopanje, rudarenje, ribarenje, pecanje – nazovi to kako hoćeš – u prostoru odbačenih. Osim dvadeset onih čije sam sudbine ja predstavio u knjizi ‘Historija odbačenih’, tu je još mnogo drugih. Mislim, da takvu sudbinu sada imaju Muhamed Filipović i Abdulah Sidran. Društvo ih polako zaboravlja i marginalizira, ali njihovo djelo uspijeva neprekidno da se svojom ingenioznošću nametne pažnji javnosti. Kolega Faruk Vele je napisao ozbiljnu i jako zanimljivu knjigu o značaju Filipovićeve političko-filozofske misli i kada čitamo, s distance od možda petnaestak godina kada je Filipović definirao neke ideje, shvatimo koliko su zastrašujuće aktuelne i danas. Miranda Sidran se bori da djelo njenog oca ostane aktuelno i vidljivo, ali bez njenog ličnog truda i zalaganja, mislim da bi Abdulah bio skoro pa potpuno zaboravljen. Iz pažnje javnosti potpuno bi nestala svijest o važnosti njegovog književnog djela, njegove poezije, njegove scenaristike i njegovog dramskog opusa – o tome govorim. Naravno da me ne interesiraju zlurada čaršijska prepričavanja anegdota, uvijek zajedljiva i ponižavajuća za autora.
Spisak se tu ne završava. Naprotiv.
– Vidiš, danas su gotovo nepoznati vanserijski autori i intelektualci kakvi su bili Nedim Filipović, Šefik Bešlagić, Nerkez Smailagić. Evo nešto se uradilo na reaktualiziranju djela Hamdije Ćemerlića, to je radio kolega Haris Imamović, i to je sve. Šta je s desetinama pisaca, hisotričara, filmadžija, slikara koji su bili izvanredni umjetnici. Zna li iko danas ko su bili Emir Dragulj i Dževad Hozo, ili Bato Čengić i Ivica Matić. Naš odnos prema vlastitoj umjetničkoj tradiciji je i dalje i više nego sraman.
Pa ipak, nisu svi spremni da se predaju zaboravu. Djed Sulejmen svakako nije. Pomisao na njega vrati me našem razgovoru.
– Djed Sulejmen svjesno bira blago klizanje u ludilo i razgovor s mrtvima kako ne bi morao pristati na ulogu žrtve koju mu postdejtonska stvarnost nameće. Da li je u današnjoj BiH neka vrsta unutrašnjeg egzistencijalnog egzila ili “kontrolisanog ludila” jedini preostali način da čovjek sačuva intelektualni i moralni integritet? Da li nam je stvarnost postala toliko nepodnošljiva da su nam sjenke prošlosti jedini trezveni sagovornici?
– Ne znam, priznaje, “moram vjerovati da nisu, ali sve mi govori da to jeste tako. Postali smo previše introvertni baš zato što smo izgubili vjeru u sadašnjost, budućnost i ono što je najviše poražavajuće u sami sebe. Taj egzil u samog sebe, o kojem govoriš, najpogubnije je gubljenje sopstvenog identiteta i bojim se da je to proces koji je sada gotovo nemoguće zaustaviti. Barem nemoguće zaustaviti kod generacija koje su i dalje teško traumatizovane ratom, a još teže za generacije koje se sjećaju predratnog života u socijalističkoj Jugoslaviji koja se u njihovom pamćenju sve snažnije pojavljuje kao neupitno zlatno doba. Pošto nisam prorok, ne znam šta će budućnost donijeti, ali vjerujem da će nas mlade generacije osloboditi tih stega, a ako one to ne učine, onda će to uraditi smrt, kao posljednja, biološka utjeha svakog ljudskog bića.
Opet smo kod velikih priča.
– Može li se danas, u vremenu trijumfa nacionalističkih narativa, još vjerovati u emancipatorsku moć velike priče (partizanske, jugoslavenske, antifašističke), ili je literatura osuđena samo na intimno svjedočenje poraza?
– U smislu u kojem si ti postavila pitanje vjerovatno ne može, ali isto tako mislim da se mlađim generacijama emancipatorska moć velikih progresivnih priča naše prošlosti otkriva kao spasonosno rješenje za izlazak iz ove povijesne krize. Mladi su u jednakoj mjeri zarobljeni nacionalisitičkom paradigmom, ali za njih je partizanska, jugoslovenska i antifašistička velika priča upravo to – velika i važna priča s kojom mogu da se identifikuju. Oni ne poznaju prljave strane tih ideja, oni ne poznaju zastranjenja, nepravde, političke poraze kroz koje su partizanstvo, jugoslovenstvo i antifašizam bili prinuđeni da prođu. Oni poznaju samo njihovu suštinu i zato im je sve to tako neodoljivo privlačno.
Mislim da smo davno prošli vrijeme tog liotarovskog odbacivanja “velikih narativa” i dana svjedočimo povratku tzv. velikih društvenih, filozofskih i historijskih priča. Naravno, to je počelo ovom zastrašujućom neokonzervativnom revolucijom i povratkom nacionalističkih poimanja stvarnosti i svijeta. Vjerujem, a vidim da već i jeste, da će kao reakcija na taj bujajući fašizam ponovo da se izrodi jedno autentično shvatanje potrebe za razvojem antifašizma. To se upravo tako i dešava, rađa se novi antifašizam, koji je odgovor na novi fašizam, on djeluje nešto sporije, tromije i inertnije, ali, vjeruj, kada se zahukta, porušiće dve brane ispred sebe.
Pogledam oko sebe. Mermer, staklo, tišina. Sve djeluje konačno. Jasmin upravo govori o nečemu što tek treba da počne.
– Može li književnost danas zaista djelovati kao oružje protiv revizionizma, odnosno koliko je uopšte moguće govoriti o društvenoj odgovornosti književnosti u vremenu kada se javno mnijenje formira brže kroz jedan viralni video nego kroz deset ozbiljnih knjiga?
– Teško je govoriti i razumijem tu neveselu, depresivnu perspektivu, odgovara odmah. “Ali, književnost ima svoju društvenu odgovornost i književnost i dalje ima svoju specifičnu društvenu moć. Ljudi su već shvatili da žive u vremenu instant-sadržaja koji nisu benigni i sve se otvorenije i učestalije odlučuju tražiti složene i zahtjevne sadržaje. Književnost je ta vrsta sadržaja, pa iako ne nudi konačne odgovore, što prava književnost i ne treba da radi, ona otvara nove perspektive u sagledavanju stvarnosti. Ta njena moć je mnogo opasnija za ovaj dirigirani banalizam nego stvaranje neke alternative. Zato vjerujem da književnost i dalje ima moć da bude djelatno oružje u borbi protiv svih vrsta revizionizma.
Revizionizam o kojem govori rijetko ostaje zatvoren u knjigama. Prije ili kasnije izađe na ulicu i počne preuređivati kolektivno pamćenje.
– Često pišeš o ljudima koji pokušavaju sačuvati ono što vrijeme, politika i istorija brišu. Zato me zanima nešto što nadilazi samu književnost. Rekao si da smo svi zajedno odustali od zajedničkog pamćenja. Da li misliš da su naši gradovi danas podijeljeni prvenstveno teritorijama ili sjećanjima? I može li intelektualac uopšte učiniti nešto protiv tog procesa ili mu preostaje samo da bilježi kako nestaju posljednji tragovi jednog zajedničkog svijeta…
Ne čeka da završim, prekida me.
– Gradovi su definitivno podijeljeni isključivo u načinu na koji pamte prošlost. Druge podjele, ako ćemo biti iskreni, i nema. Sam nisam intelektualac i ne vjerujem da intelektualci išta mogu učiniti, to je jedna veoma fluidna, beskorisna, parazitska grupa koja nema jasne predstave o tome šta je sjećanje, kako se formira i koja je njegova važnost. Umjetnost, s druge strane, prkosi tim pogubnim procesima unifikacije i ona pripovijeda priče o stvarima koje nazivaš zajednički život. Književnost čitaju svi, bez obzira na svoje etničke i vjerske determinacije, filmove gledaju svi, bez obzira na svoje etničke i vjerske determinacije i to je za mene garant neke, ipak, svjetlije i bolje budućnosti. Jedan zajednički svijet je nepovratno nestao, danas živimo u drugom, po svemu lošem, zajedničkom svijetu, koji će, isto tako neminovno nestati, a na zgarištu ta dva svijeta pojaviće se neki treći zajednički svijet za koji vjerujem da će biti bolji od ovoga u kojem sada živimo.
Jasmin odlazi prema gradu, a ja krećem istim putem kojim sam došla. Dok izlazim iz Kuće cvijeća, sjetim se pitanja koje je na početku postavio jedan srednjoškolac profesorici: zašto ljudi i dalje dolaze ovamo?
U međuvremenu nisam pronašla odgovor.
Idem prema Banjici, vraćajući se iz prostora u kojem se decenijama pregovara sa sjećanjem prema prostoru u kojem ljudi svakodnevno pregovaraju s vlastitim tijelom. Iz mita u biologiju. Ili obrnuto.
Dok se udaljavam, pomislim da je možda Jasmin ipak u pravu. Jedan svijet jeste nestao. Možda će nestati i ovaj. A opet, nekome je i danas bilo važno da pred onim štafetama stoji dugo.
