Nekad davno, iza sedam planina, tri kredita i jednog beskonačnog tendera, nalazila se Nedajboževina. Tako su je nazvali njeni stanovnici po uzdahu koji čovjek ispusti između dnevnika i računa za struju. Govorilo se da je toliko mala da je možeš preći za tri sata, ali toliko komplikovana da iz nje niko nije izašao čitav.
Imala je tri predsjednika, četiri različite prošlosti, pet kancelarija između čovjeka i obične potvrde te šest televizija koje su svako veče dokazivale da narod nikad nije živio bolje. Narod je, istina, živio malo drugačije. U Nedajboževini su ljudi uglavnom čekali. Čekali su posao, nalaze, pravdu, autobuse za Njemačku i onu famoznu “sljedeću godinu” za koju su svi tvrdili da će biti bolja. Ta sljedeća godina nikad nije dolazila, ali se uredno obilježavala.
Jednog jutra pukla je glavna vodovodna cijev. To nije bila obična cijev. Kroz nju je prolazilo pola obećanja države. Narod je pitao:
— Ko će je popraviti?
Predsjednici su odmah sazvali vanrednu konferenciju.
Prvi je rekao:
— Ovo je istorijsko pitanje.
Drugi:
— Ovo je napad na identitet našeg naroda.
Treći:
— Cijev je postavljena još sedamdesetih i očigledno je bila usmjerena protiv nas.
Televizije su danima pravile specijalne emisije o geopolitičkom značaju vodovoda. U studijima su sjedili eksperti koji nikad nisu držali ključ za cijevi, ali su znali objasniti da problem zapravo počinje još u Osmanskom carstvu. U međuvremenu, narod je nosio vodu u lavorima.
Ljudi su po cijele dane raspravljali o istoriji, dok im je sadašnjost curila kroz puknutu cijev. U kladionicama su se vodile najveće državne strategije, uglavnom između drugog poluvremena i treće rakije. Penzioneri su po kafanama znali napamet imena svih ministara, ali nisu mogli dobiti termin za pregled prije februara 2031. Jedan čovjek radio je u opštini dvadeset dvije godine na određeno, pa su ga već vodili kao inventar. A na televizorima zakačenim po ćevabdžinicama neprestano su trajale vanredne sjednice o budućnosti zemlje koja nikako da stigne.
Poslije šest mjeseci formirana je Komisija za utvrđivanje nadležnosti Komisije za sanaciju vodovodne cijevi. Poslije godinu, voda i dalje nije stigla. Ali je zato otvoren novi spomenik pomirenju vrijedan tri miliona maraka. Spomenik nije imao nikakvu svrhu, ali je imao LED rasvjetu i svečano otvaranje uz harmoniku. Ubrzo je država napravila i aplikaciju preko koje su građani mogli prijaviti da nemaju vode. Aplikacija nije radila jer nije bilo interneta. Interneta nije bilo jer je nestalo struje. Struje nije bilo jer je elektroprivreda slavila rekordnu dobit. I tako su stanovnici Nedajboževine nastavili živjeti.
Djeca su učila strane jezike prije abecede. Mladi odlazili autobusima u četiri ujutro. Starci umirali čekajući termine. Samo političari nisu nikud išli. Oni su svaki dan govorili da je Nedajboževina najbolja zemlja na svijetu.
I možda bi im neko čak i povjerovao — da svoju djecu nisu odavno poslali negdje drugo.
Godinama kasnije, narod je prestao tražiti vodu. Zaboravili su kakav okus ima. Umjesto popravke, pukotina na cijevi je proglašena za Sveto mjesto ukazanja. Vlast je podigla ogradu, uvela naplatu ulaza i proglasila da je ono malo blata što izlazi iz zemlje zapravo ljekovita mast za oči kojom se najbolje brišu suze. Narod je počeo hodočastiti cijevi, paliti svijeće pored ventila i moliti se za spas duša onih koji su otišli u Njemačku. Niko više nije pominjao vodoinstalatera. On je u narodnim pjesmama postao mitsko biće, poput zmaja ili vile, za kojeg se vjeruje da će se vratiti tek kad svi u Nedajboževini nauče da žive od vazduha i obećanja. A pošto su to odavno naučili, nije imao razloga da se vraća.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente fantazije koji mogu uznemiriti realiste.
