Duga ljubavna pisma danas više gotovo niko ne piše. Nestala su zajedno sa čekanjem, s rukopisom, s onom staromodnom potrebom da čovjek sjedne i nekome objasni vlastitu dušu bez emojija, bez skraćenica i bez straha da će ispasti smiješan. Danas se šalju glasovne poruke od deset sekundi, lajkovi kao znaci pažnje i stikerići kao zamjena za zagrljaj. Pisati dugo, rukom, na papir? To je danas gotovo devijacija. Vojin Perić ih još piše. Samo ih ne šalje.
Negdje između tih neisporučenih pisama, Harmsovog apsurda i pozornice koja se godinama mora braniti od agresivnog nasrtaja zabavišta, Perić vodi usamljen, gerilski rat protiv opšteg pojeftinjenja. Glumac, pisac, direktor najstarijeg teatra slijepih na svijetu odbija da trguje jezikom, emocijom ili teatrom u svijetu koji sve mjeri brzinom gutanja. Dok se publika dresira za lakši smijeh i stand-up bez posljedica, on i dalje insistira na Dostojevskom, Krleži i onoj vrsti prisutnosti koja od čovjeka zahtijeva nešto danas gotovo subverzivno i opasno — koncentraciju. To je njegov otpor svijetu nula i ništica, tvrdoglava vjera da umjetnost ne smije postati limunada za gašenje žeđi, već mora ostati ono što jeste: nešto što čovjeka zaista pomjeri.
Ali Perić ne djeluje kao čovjek koji će odustati. Naprotiv. U njegovim riječima ima nečega gotovo bezobrazno mirnog. Dok govori o društvenim mrežama, mržnji, kolektivnim identitetima i svijetu koji se pretvara u beskrajni “Bam Cabaret”, nema tu velikih parola ni teatralne gorčine. Više zvuči kao neko ko je davno shvatio da ljudi često najviše vjeruju upravo stvarima koje ih najviše osiromašuju.
Uđite u ovaj razgovor kao u Harmsov “Bam Cabaret”. Zavjesa je već podignuta, publika nervozna, a svijet dovoljno apsurdan da mu više ni dramaturgija ne pomaže.
U jednom intervjuu ste rekli da sama oznaka kazalište slijepih često zatvara vrata prije nego što se predstava uopšte vidi — do te mjere da ste morali osnovati Teatrozu kako biste nastupali izvan tog okvira. Da li je to vrhunska subverzija — način da zaobiđete predrasudu — ili prilično precizno priznanje da publika i dalje reaguje na etiketu brže nego na umjetnost koja joj se nudi?
Ovu malo pretencioznu slobodu unaslovljenja kazališta sam uveo sam, jer se iz Dramskog studija ipak trebalo ozbiljno ukazalištariti, pa neka nas tuže zbog krivog predstavljanja. Što se tiče Teatroze, ona je nastala jer smo se samo preko d.o.o. (trgovačko društvo) mogli upisati u Očevidnik Ministarstva kulture kako bi se javljali na profi kazališne festivale.
Od kazališta do zabavišta
Dakle, iako smo najstarije kazalište slijepih i slabovidnih na svijetu, tek smo udruga, tek pokušaj da slijepi ljudi urbaniziraju svoje slobodno vrijeme, a da to ipak činimo na visokom umjetničkom nivou. Inače, sve je više zabavišta, a sve manje kazališta… eto taj trend je uhvatio i nas, pa se sa svojim repertoarom borimo kao omčom oko vrata, naime, htjeli bismo igrati dobru kazališnu literaturu, a “publika” se želi smijati, što podrazumijeva jeftine viceve i površan stand-up!
Formalno ste član Hrvatskog društva dramskih umjetnika i profesionalni glumac, ali Vaše Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život se nakon više od sedam decenija i dalje u registrima vodi kao udruženje, a ne kao profesionalni teatar. Da li je veći problem to što sistem ne prepoznaje takav rad ili to što ga ne razumije?
Sistem? Ima li uopće sistema? Svi smo mi nešto usistemljeni, a zapravo smo u gomili koja ne zna, ne razumije i kao krdo baulja pašnjacima suhe i kržljave trave. Meni je osobno članstvo u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika pomoglo da snimim jedan igrani film u kojemu sam igrao glavnu ulogu (Damir Čučić – Ljetnikovac), odnosno da sudjelujem u par epizoda limunadne “Zore Dubrovačke” i još u nekim sapunicama što možda nije neko glumačko iskustvo, ali valjalo je probati. Bitno se događati, usuditi se biti negdje i netko… to je način da vas primijete, makar vam uz slijep prikrpali još nešto, još jedan afirmativan atribut.
Jer Homer je uvijek i zauvijek slijepi pjesnik, kao što je Ray Charles slijepi glazbenik, eto, naprosto je uobičajeno da je sljepoća primarni atribut, a bavljenje nečim sekundarni. Moje članstvo u Društvu dramskih umjetnika Hrvatske je iznimka koja potvrđuje pravilo, mrvica inkluzije ili???
Sličan paradoks prati i BIT Festival, koji ste pokrenuli kao jedinstveni međunarodni festival kazališta slijepih. Kako se danas, nakon više izdanja, mijenja percepcija publike i kritike prema ovakvom teatru? Da li je kritika u međuvremenu počela manje opisivati kontekst, a više govoriti o estetskoj vrijednosti onoga što se zaista događa na sceni?
Ako pažljivo čitate tekstove objavljene nakon neke premijere, redovito ćete čitati imena koja su prisustvovala premijeri, te fotografije poznatih, a tek nakon desetak dana suvislu ili manje suvislu kritiku. Naš festival je još uvijek paradoks, odnosno manifestacija koja okuplja marginalizirane kazališne grupe – doduše iz cijelog svijeta, ali ipak samo slijepe i slabovidne, pa je to vrijedno tek kratkih priloga ili napisa. No, postali smo dio redovnog programa Turističke zajednice Grada Zagreba, te korisnici javnih poziva Ministarstva kulture i medija i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba. Njihovo financiranje nas drži nad vodom, iako je sve skupa tek volja i empatija dobrih ljudi u spomenutim institucijama.
Manje empatije, više estetike
Moram reći da su se u posljednje vrijeme pojavile dobre analize pojedinih novinara koji su se kritički osvrnuli na festival govoreći prije svega o estetici i umjetničkoj vrijednosti predstava, no to su još uvijek tek sporadične pojave.
A možda upravo tu leži i širi problem. Živimo u vremenu brzih reakcija i kratkih formi. Može li teatar, koji traži vrijeme i koncentraciju, uopšte opstati u takvom ritmu?
Mora! Jer ako se svedemo na kratke i površne forme, izgubit ćemo i teatar i njegovu angažiranost. Tko to može Dostojevskog ili Krležu strpati u sat akcije? Možda može, ali to je tek limunada za gašenje žeđi, a ne kompletan užitak. Pojeftinjujući sebe, mi podilazimo sve površnijoj publici, gubeći prave literarne i kazališne sladokusce. U obrazovni kurikulum mora ući obveza profesora da učenike jednom mjesečno vode u kazalište, te da barem jednom godišnje posvete pozornost inkluziji, odnosno ljudima koji zbog drukčijosti provode život na margini.
U eri vještačke inteligencije i algoritama, šta ostaje od autentičnog ljudskog iskustva? Bojite li se da ćemo postati društvo koje savršeno funkcioniše, ali je potpuno operisano od empatije i dubljeg smisla?
Zar je ustrojavanje, odnosno podvrgavanje algoritmima inteligencija? To je tek bunar u koji smo strpali svo iliti skoro svo znanje, pa smo ga uokvirili formulama i različitim obrascima, pa čekamo da počne misliti umjesto nas. Ima puno koristi od toga, kao što je bilo i od pronalaska dinamita, i??? Lutka ima lutku, igra igru… jesmo li lutke ili tek igrice??? Ako dopustimo umjetnoj inteligenciji da sklada, glumi, slika i… što će ostati od nas samih, gdje će nam imaginacija?
U jednom tekstu kažete: “Fuj, kako smo po duši softverizirani… sveli smo jedni druge na SMS i e-mail poruke”. Jesmo li još ljudi koji komuniciraju ili smo postali komunikacija koja povremeno podsjeća na ljude?
Oh, kako mi je žao dugih ljubavnih pisama, onih listova koje smo željno čekali, kako mi je žao recitiranja stihova negdje na klupi ili pod mostovima… sve je to nekako isparilo i postalo instant, ekranizirano i ustreptalo pod prstićima koji miluju ekrančiće. I danas često pišem duga pisma i uz saznanje da ih nikada neću poslati, slažem zbirke, tješim neku tihu tugu i s vremena na vrijeme zavlačim se u prozaično patetične niše mladosti.
Dok su pisma polako nestajala, bijes je postajao sve brži. Gledajući današnju regionalnu društvenu i političku scenu – ratove na društvenim mrežama, političke podjele, istu priču koja se opetovano ponavlja – je li današnja realnost još jedan apsurd dostojan Harmsovog “Bam Cabareta” ili je možda otišla i korak dalje u nešto što ni Harms ne bi stigao smisliti?
Mržnja je rak duše, a pandemijski se širi po društvenim mrežama, po sportskim terenima, po različitim događanjima, a mi neki koji živimo univerzalnost i ljudsku dobrotu uglavnom šutimo i sliježemo ramenima. Gazi nas primitivizam bez argumenata, revizionistički šljam koji se svrstava po krajnostima, tako da imamo društva sa bipolarnim poremećajem za čije liječenje nemamo suptilnih psihijatara jer ih je većina zaglavila u jednoj od krajnosti. Harms je dobro ustrojio ovaj svijet unaslovivši ga sa “Nule i ništice”.
Anksioznost kolektiva
Da li je sloboda danas precijenjen pojam? Čini se da ljudi više nego ikad traže sigurne kaveze i utočišta u kolektivnim identitetima. Gdje je u svemu tome prostor za radikalnog pojedinca?
Biti slobodan znači biti zarobljen u nekome! To je ljubavna dosjetka, ali ja je volim i tako se ponašam. Kolektivni identiteti su kuće straha, panični bjegovi od odgovornosti i samostalnog odlučivanja, a to opet vuče korijene od neke tradicionalne anksioznosti, o čemu ne bih dulje pisao, jer sam rođen u sredini koja me je još u kolijevci zanjihala pjesmicom voljenja svih ljudi i učila me da se radujem životu.
Igrali ste svjetove od antičke tragedije do modernog apsurda — Sofokla, Kafku, Ionesca, Andrića, Molièrea, Nušića, Harmsa, Faulknera, Cervantesa… Da li Vam se danas čini da smo bliže tragediji ili apsurdu — ili smo, kako to obično biva, uspjeli spojiti najgore iz oba?
Preživio sam nekoliko “rušenja svijeta” nakon čega još uvijek vjerujem u ljude. Imam dvije princeze sa kojima kraljujem u svom malom životu i koliko mogu štitim se od najgorega. Neki su doista preuzeli najgore od najgorega, no nadam se da ima još onih koji kompiliraju The best of!!! Apsurdno je da su nas antičke tragedije učile životu, ali je tragično da je povijest prestala biti učiteljica života, jer od nje očito ništa nismo naučili.
Odrasli su, čini se, već dobrim dijelom pristali na apsurd. Djeca još nisu. Pisali ste i dječije komade poput “Kako se pravi pjesma” i “Čovječja ribica”. Šta Vas je privuklo pisanju za djecu — i da li je taj prostor iskreniji od svijeta za odrasle?
Kad bi me djeca slušala, nikad ne bi trebala odrasti jer ona su mala suptilna bića zaljubljena u život. U “Čovječjoj ribici” pišem o slijepoj djevojčici koja spašava zlatnu ribicu iz akvarija bacivši je u rijeku, a zauzvrat ne želi progledati, nego da njen tata dobije posao. To je neki moj stav o sljepoći koja mi se dogodila u jedanaestoj godini i nije me niti na trenutak zaustavila. Kad o tome razmišljam, moram reći da sam život živio u jednoj lijepoj i inspirativnoj borbi.
Na geografskoj mapi te borbe, jedno mjesto ipak ima suverenitet. Kažete da se gradovi koje ne vidite “dopisuju” preko onih koje ste zapamtili. Postoji li u Vašem sjećanju neki sarajevski toponim koji ljubomorno čuvate od bilo kakve moderne deskripcije, samo da mu ne biste pokvarili tu primarnu sliku iz djetinjstva?
Da, Sarajevo je jedini grad koji sam vidio i svi drugi gradovi nose neke njegove detalje. Kad autobus ide iz Vogošće preko Kobilje Glave i počne se spuštati u grad, onaj pogled na Sarajevo… uh! Sarajevo čuva neke moje prve ljubavi, neka moja vraćanja u njegove ljepote, Sarajevo me svom svojom snagom zove svaki dan, ali… život ima povodac koji nas drži uz posao, obitelj i još ponešto. Kad bismo se svi mi, razbacani svijetom, vratili gradu na Miljacki, postao bi toliko plemenit i ljubak da bi poletio. Eto, ispričavam se na ovo malo patetike, koja nije patos, ali je dio moje patnje za rodnim Gradom.
Kad se svjetla ugase
Zavjesa je spuštena i svjetla u “Bam Cabaretu” su ugašena, ali farsa tek počinje. Publika se razilazi u svoje male, sigurne kaveze — kolektivne identitete, ekrane i algoritme koji im već kroje sutrašnje mišljenje. Vojin Perić ne želi trošiti vrijeme na publiku koja u umjetnosti traži terapiju, motivacijski govor ili “inspirativnu priču” za jednokratnu upotrebu. Predugo je u teatru da bi vjerovao emocijama koje traju kraće od aplauza. Umjesto toga, ostavlja nekoliko neugodnih pitanja da hodaju za čovjekom i kada predstava završi.
Ako to nije subverzija, šta jeste?
