Skenderija danas ne miriše na praznik knjige, nego na vlažni beton i zakašnjelu pravdu. Između polica nabacanih kao barikade, kroz hodnik odštampanih nada pod sloganom “Put knjige/Book Path” prolazim s onim osjećajem u stomaku koji imaš kad ideš na prepoznavanje. Ne nagrađuje se ovdje danas literatura, nego preciznost pogotka. Govori se nešto o izdavačima, o produkciji, o brojevima – ono što uvijek prati književnost kad je svedu na robu.
Andrej Nikolaidis stoji tu, usred tog sajamskog mravinjaka, kao neko ko je upravo završio autopsiju grada dok je pacijent još bio budan. Ne nosi lovačku opremu. Nema optički nišan preko ramena. Samo običan čovjek, umornih očiju. Iste one oči koje gledaju kroz njegove rečenice – one koje su u “Safariju u Sarajevu” gledale sa Jevrejskog groblja, koje su vidjele majku kako trči kroz snijeg s djetetom u rukama. On nije bio tamo. Ali njegov jezik jeste. Mislim da je to jedina vrsta svjedočenja koja nam je ostala – kad više nema očevidaca, preostaje onaj ko zapisuje.
Dok čekam da mu uruče priznanje za najbolji roman sarajevskog sajma, shvatam da ta nagrada nije orden za hrabrost, nego potvrda o dijagnozi. Bitno je da je neko, u ovoj zemlji, u ovoj godini, prepoznao da “Safari u Sarajevu” nije samo roman – nego dokument, optužnica, balistički izvještaj. I da je odlučio da ga nagradi, a ne da ga potisne na margine gdje obično završavaju knjige koje bole.
Nikolaidis me je prvo zaveo onim svojim mračnim, nihilizmom natopljenim rečenicama, onom svilom od teksta koju mi je omotao oko vrata, a potom me mlatnuo istinom o svijetu u kojem je zlo postalo stvar prestiža i kapitala. On ne piše da bi bio voljen, on piše da bi ostavio trag kočenja na asfaltu. U tom smislu, “Safari u Sarajevu” nije roman koji se čita, nego roman koji te čita dok ga pokušavaš izdržati.
Zato ova dodjela ne izgleda kao slavlje. Više kao blagi sudar dva sistema: jednog koji pokušava klasifikovati, imenovati, nagraditi — i drugog koji uporno izmiče tim kategorijama. U Skenderiji, među štandovima i knjigama koje još vjeruju da imaju publiku, taj sudar djeluje gotovo tiho. Kao da se ništa posebno nije desilo. Kao da je sve na svom mjestu. On je udomio onaj naš zajednički nemir i odbio da ga vrati. I neka je. U svijetu gdje je sve na svom mjestu, a to je, sjetimo se, najgori mogući ishod, jedino ovakvi ožiljci od mastila imaju smisla.
A možda je baš to najneugodniji dio. To što smo se na tu pustoš navikli kao na komarce ljeti – nerviraju, ali ih više i ne primjećuješ dok te ne ujedu do krvi. To što je priznanje otišlo u ruke čovjeku koji nam je samo vratio naše ogledalo, a mi smo u tom ogledalu, uprkos svemu, prepoznali nešto domaće. Sve je na svom mjestu, nagrada je u pravim rukama, a pustoš je i dalje tu. Baš onako kako je Andrej i predvidio.
