Foto Lado Tomičić
Skoplje. Grad koji se dugo borio za ime, a danas kao da se bori s vlastitim odrazom u mramoru. Nekadašnji južni centar Jugoslavije, danas raskrsnica bez jasnih putokaza, ali s viškom spomenika.
Sjedim u Pelisteru. Ime nosi po nacionalnom parku proglašenom 1948 — iste godine kada je Tito rekao istorijsko ne Staljinu i kada je Jugoslavija krenula tražiti svoj mitski treći put. Danas je Pelister samo restoran uz Vardar, tik do Kamenog mosta, mjesta gdje se kafa pije uz pogled na trijumfalne kapije koje ne vode nikuda i bronzane konjanike koji galopiraju u mjestu. Zašto Pelister? Ne znam.
Odnekud dopire glas Halida Bešlića. Pjeva o snjegovima i Miljacki, ali ovdje, usred Skoplja, taj glas zvuči kao domaći teren. Nije loše s Borisom Postnikovim razgovarati u gradu koji i sam izgleda kao polemika. Skoplje je upravo to: most, kulisa, čaršija, tranzicijski delirijum — a između svega toga život se snalazi, bez previše interesa za pravila koja mu se nude.
Konobar donosi dvije kafe. Nisam ih naručila. Ne diram ih. Čekam Borisa.
Nisam vidjela kada je ušao. Samo je u jednom trenutku već sjedio prekoputa, kao da je bio dio ove scene od početka, zajedno s kafom i Halidom u pozadini. Dok povlači prvi gutljaj one nenaručene kafe, a miris Vardara i prženog šećera ispunjava prostor, nekako je prirodno krenuti od početka. Ne onog biografskog, nego onog čitalačkog, koji nas često odredi preciznije od bilo kojeg pasoša.
Još kao dječak čitao si “Dječake lovce s Misisipija” Maynea Reida u izdanju sarajevske Svjetlosti. Kada se na to gleda iz današnje perspektive tvoje analize književnog polja, ne djeluje li taj detalj pomalo simbolično: kolonijalni avanturistički imaginarijum američkog Juga posredovan kroz izdavačku infrastrukturu socijalističke Jugoslavije? Možemo li takve rane čitalačke susrete čitati i kao prvi susret periferije sa svijetom koji joj književnost donosi iz drugih kulturnih centara?
– “Dječaka” sam se sjetio u nedavnom razgovoru za beogradski portal Glif, kada su me pitali o najranijem sjećanju na knjigu i čitanje. Dobro, možda i nije najranija, ali je sigurno najupečatljivija uspomena iz tih prvih čitalačkih dana, obožavao sam Reidov roman. Savršeno se uklapao u pop-kulturnu ikonografiju jednog sarajevskog dječaštva osamdesetih: westerni na televiziji, Zagor i Kapetan Miki na trafikama, plastični revolveri za opasačem, pa onda one igračke Indijanaca i kauboja talijanske kompanije Baravelli… Doduše, danas bismo za Baravellijev asortiman valjda rekli: action figures američkih starosjedilaca i bijelih kolonizatora. I evo nas već u koordinatama kolonijalizma i postkolonijalizma, centra i periferije, svega o čemu me pitaš.
Nesvrstani put do književnog centra
Pravi kratku pauzu, tek toliko da se sarajevske osamdesete slegnu u Pelisteru, pa nastavi bez oklijevanja.
– U pravu si, naravno: Reid je do mene došao iz vrlo specifične izdavačke konstelacije pedesetih i šezdesetih godina u Jugoslaviji, kao efekt kulturne politike koja se nakon 1948. programatski odmiče od Istočnog bloka. On je utoliko pošiljka zapadnog centra jugoistočnoj periferiji, ali nije samo to: “Dječaci” se u prijevodu javljaju i zato što država odbija pristati na blokovsku podjelu svijeta pa traži vlastiti, treći put. Samo godinu nakon što su “Dječaci” izašli, uostalom, u Beogradu se održava Prva konferencija Pokreta nesvrstanih. Danas, u doba vanjskopolitičke servilnosti svih naših postjugoslavenskih državica, takav potez – da naprosto kažeš: ne, ne pristajem na svijet koji mi nudite – može samo izazvati čuđenje. Ili, u mom slučaju, ponos. Ali taj se potez također vrlo interesantno prelama u književnom polju Jugoslavije tog vremena. Pa će se šezdesetih voditi kratka, ali uzbudljiva polemika oko toga trebamo li u tzv. Drugoj, ciljano multinacionalnoj Jugoslaviji govoriti samo o pojedinim nacionalnim književnostima ili paralelno s njima postoji i obuhvatnija, zajednička sfera jugoslavenske književnosti. I kada danas čitaš stručnjake koji su zastupali ovaj drugi stav, poput Svetozara Petrovića, Svete Lukića ili nekih sudionica i sudionika jednog značajnog skupa slavista koji je u decembru ’64. održan na sarajevskom Filozofskom, onda vidiš da oni refrenski ponavljaju: da, jugoslavenska književnost jeste na svjetskoj periferiji, ali mi vidimo i kako se ona upravo sada razvija i pomiče prema centru. Logično da su to vidjeli: Andrić svog mitskog Nobela, recimo, dobiva tih godina kao eksplicitno jugoslavenski pisac, pročitaj samo tekst njegovog govora u Štokholmu i sve će ti biti jasno. Kasnije, Kiš se sedamdesetih probija u Parizu i kaže: ja pripadam jugoslovenskoj literaturi. Čak i onaj nesretni “Hazarski rečnik” još nesretnijeg Milorada Pavića najčešće se čita kao alegorija Jugoslavije, a baš je on bio glavni izvozni proizvod naše književnosti osamdesetih. Hoću reći: bili smo i za vrijeme Jugoslavije na književnoj periferiji, ali ipak bliže centru nego danas. I, što je važnije, centru smo se približavali isključivo kroz jugoslavensku, a ne hrvatsku, slovensku ili bilo koju treću nacionalnu književnost.
Taj osjećaj da nismo samo uvozili trendove nego ih anticipirali, otvara zanimljivu paralelu. Kada danas gledamo teorijske modele svjetske ili transnacionalne književnosti koji su postali dominantni devedesetih, ne čini li ti se da su se slična pitanja i odgovori već otvarali unutar jugoslovenskog književnog polja šezdesetih?
– Prije oko četvrt stoljeća, na valu postblokovske “globalizacije” devedesetih, razni modeli svjetske ili transnacionalne književnosti postali su velika moda, mislim na autore poput Pascale Casanove, Franca Morettija itd. Kada danas čitaš Petrovića ili Lukića, onda vidiš da su se ti ljudi borili s manje-više istim problemima i nalazili slična rješenja tri-četiri decenije ranije. Što ne čudi: teorijski okvir je bio sličan, pokušavao si nešto reći o zajedničkom književnom prostoru koji jeste podijeljen na nacionalne književnosti, ali te književnosti istovremeno nadilazi. Dakle, u sferi književne struke, Jugoslavija šezdesetih nije išla u korak sa svijetom, nego je bila nekoliko koraka ispred njega. Nažalost, ta epizoda je danas uglavnom zaboravljena.
Ta epizoda djeluje kao nekoliko koraka ispred svog vremena, ali upravo zato otvara pitanje šta se događa u trenutku kada se taj kontinuitet prekida. Ako cezuru 1991. razumijemo prvenstveno kao prelazak iz socijalizma u kapitalizam, kako se ta promjena uklapa u Casanovinu “Svjetsku republiku slova”, u kojoj nekoliko kulturnih centara diktira književne vrijednosti?
– Prelazak iz socijalizma u kapitalizam naše je autorice i autore, čini mi se, stavio pred veliki problem. Nestala je infrastruktura književnog polja koju je izgradila globalno specifična kulturna politika socijalističke Jugoslavije, s jedne strane štiteći spisateljice i pisce od zapadnog tipa tržišta, a s druge im omogućujući slobodu kakva je u ostalim socijalističkim zemljama tog vremena bila nezamisliva. Sloboda je ostala, ali sada tržište diktira autorsku poziciju. I to ne mijenja činjenica da novonastale države najvećim dijelom i dalje subvencioniraju književnu proizvodnju: danas, ako pišeš književnost i želiš postati uspješan, šta god to značilo, ti istovremeno moraš biti sam svoj PR-menadžer, agent na društvenim mrežama, po mogućnosti ubosti neki kolumnistički angažman, svakodnevno paziti na famozni visibility… Netko se u tome snalazi bolje, netko lošije. Ali ajmo opet nazad u šezdesete. Andrić dakle dobiva Nobela, književni svijet ga prepoznaje. Selimović piše “Derviš i smrt”, Krleža objavljuje “Zastave”, Bora Ćosić provocira režimski diskurs “Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji”, izlazi Marinkovićev “Kiklop”, poezija ima status koji će kasnije nepovratno izgubiti… Pogledajte samo ta imena i te naslove, sve unutar jedne decenije, to je da se smrzneš. I neće se tako dugo ponoviti. Možda – ili vjerovatno – neće nikad.
Kad se ta slika šezdesetih polako raspadne pred očima i zamijeni je današnja fragmentirana scena, pitanje više nije šta smo izgubili, nego gdje se danas uopšte nalazi književni prostor. Kako danas izgleda odnos između transnacionalnih autora poput Dubravke Ugrešić ili Aleksandra Hemona i nacionalnih književnih kanona koji pokušavaju stabilizirati vlastiti kulturni prostor? I dodatno: mijenja li činjenica da su obje strane često finansirane iz istih evropskih fondova samu prirodu tog sukoba – pretvara li ga dijelom u simuliranu borbu unutar istog sistema?
– Što se tiče odnosa transnacionalnih autora i nacionalnih književnih kanona, mislim da je najveća tragedija naših nacionalnih književnosti ta što ih u svijetu “predstavljaju” oni s kojima sami nacionalisti najradije ne bi imali nikakvog posla. U Hrvatskoj bi, recimo, bili najsretniji da se veliki svjetski izdavači otimaju za novo izdanje sabranih djela Ivana Aralice. Ali, kao za vraga, čim pređeš granicu sa Slovenijom, za Aralicu nitko nije čuo. A itekako ih interesiraju Ugrešić, Matvejević, Jergović, Pogačar, Bastašić… Sve nekakvi nikakvi Hrvati. I onda logično dolazimo do tvog posljednjeg pitanja, nije li taj sukob “nacionalista” i “kozmopolita”, konzervativaca i progresivaca, na kraju krajeva ipak dio istog sistema? Moj bi odgovor bio: i da i ne. OK, tačno je, svi se u većoj ili manjoj mjeri oslanjamo na evropske fondove. Ali sukobi su stvarni i znaju imati vrlo zajebane posljedice za stvarne, konkretne autore i autorice. Matvejević je početkom devedesetih napustio Zagreb nakon što su mu u poštanski sandučić ubacili metak, prilično jasna poruka. Ugrešić, Slavenka Drakulić i Rada Iveković odlaze nakon odvratne medijske hajke pod kodnim imenom “Vještice iz Rija”: tadašnji tjednik Globus te proziva vješticom, objavljuje da ti je otac vojno lice, da ti je suprug Srbin, a po gradu hodaju ljudi s kalašnjikovima u rukama.
Između sistema i pojedinca
Nekada sam bio skloniji strogo sistemskoj perspektivi, prije možda desetak godina moj bi odgovor na ovo tvoje pitanje vjerojatno išao u smjeru “da, naravno, sve je to dio istog sustava koji se skriva iza prividnih antagonizama”, ali s vremenom mi je mnogo važnija postala upravo zona između sistema i pojedinaca. Zato, dakle, odgovor “i da i ne”, ali ne kao pokušaj da se pravi odgovor izbjegne, nego kao točka iz koje analiza tek treba početi.
Ako se sve na kraju vraća na tu zonu između sistema i pojedinaca, onda se i pitanje pozicije mora negdje prizemljiti. Kažeš da svakih deset godina ponovo čitaš “Zapise iz podzemlja”. Ako taj privatni ritual posmatramo kroz Bourdieuovu prizmu, kao svojevrsno samopozicioniranje u polju, šta nam on govori o položaju intelektualca koji danas ne pristaje ni na nacionalni kanon ni na tržišnu logiku? Je li on danas “podzemni čovjek” koji više nema ni podzemlje, nego je samo još jedan glas u algoritamskom feedu?
– Heheh, još jedan moj odgovor s Glifa, pa samo da pojasnim. S 13 godina, tek što sam izbjegao iz Sarajeva, došao sam do dosta ambicioznog zaključka da sam prerastao omladinsku književnost, Maynea Reida i ostale, i da je vrijeme da je mali Boris baci na veliku literaturu. Onda sam s police uzeo najtanju knjigu meni tada najpoznatijeg “ozbiljnog” pisca, krenuo navečer čitati Dostojevskog i nisam stao do jutra. Te sam večeri, vrlo dobro se sjećam, odlučio da ću se u životu na ovaj ili onaj način baviti književnošću. I od onda svakih deset godina ponovno čitam “Zapise iz podzemlja”, da provjerim koliko se u međuvremenu promijenio tekst, a koliko sam se promijenio ja. Čitao sam ih dakle u dvadeset i trećoj, trideset i trećoj, četrdeset i trećoj, a nadam se da ću još koji put. To je moj mali, intimni, konceptualni čitalački ritual, ali kad sam ga prepričao na Glifu, on se pretvara, želio ja to ili ne, i u nekakav manevar javnog samopozicioniranja, kao što kažeš. Šta govori o mom položaju? Nemam pojma. Valjda govori da sam imao baku koja je predavala srpsko-hrvatski u sarajevskoj gimnaziji, da sam odrastao okružen knjigama, da sama ta bizarna ideja da se u 13. godini baciš na Dostojevskog i onda u šest ujutro, začaran, prepoznaš svoj životni poziv, da sve to ima svoju socijalnu pozadinu: urbano dijete iz više srednje klase, obrazovani roditelji, društveni status koji je bivša država rezervirala za književnost… I onda se preko noći nađeš u izbjeglištvu, na humanitarnoj pomoći, u nekom novom svijetu koji, učiš polako, književnost više ne shvaća toliko ozbiljno. Pa se držiš grčevito za svog Dostojevskog i “Zapise iz podzemlja”. Bilo bi tu posla ne samo za nekog sociologa s viškom slobodnog vremena, bojim se nego i za psihoanalitičare.
U tom smislu, pitanje se opet vraća na širi okvir. Postoji li opasnost da kritička misao, kada preseli u formu kolumni i objava na društvenim mrežama, postane samo još jedan sadržaj koji algoritmi distribuiraju i monetiziraju? Ako je i najoštrija kritika sistema na kraju gorivo za engagement na platformama u vlasništvu najkrupnijeg kapitala, kako uopšte zadržati subverzivnost – ili je kritika danas već postala sastavni dio iste kulturne industrije koju pokušava osporiti?
– Prije ravno deset godina u zagrebačkim Novostima počeo sam pisati kolumnu “Neprijateljska propaganda” i pišem je do danas. Kada sam koncipirao “Propagandu”, imao sam tri glavna cilja na umu. Prvo, pisati u što jasnijem odmaku od pravila tzv. profesionalnog novinarstva koja nalažu neutralnost, objektivnost i slične ideološke papazjanije koje služe samo tamo da maskiraju činjenicu da je svaka pozicija, uvijek i svugdje, ideološki označena. Dakle, htio sam pisati angažirano, nekad kritički, nekad navijački, tačno u onom propagandnom stilu koji profesionalni novinari preziru. Drugo, povezano s tim, želio sam pisati politično, s nedvosmisleno lijevih polazišta, kontraideje o kulturi kao prostoru viših, intaktnih, univerzalnih vrijednosti. I treće, htio sam u toj kolumni generalno proširiti tematski repertoar medijskog izvještavanja o kulturnim temama – znate kako to ide, pratimo tko je šta novo objavio, držimo se provjerenih umjetničkih disciplina, malo se bavimo državnom kulturnom politikom, razotkrijemo poneki problematičan javni konkurs i to je manje-više to – dakle proširiti takav repertoar tako da uključuje pop-kulturu, reklame, grafite, predizborne kampanje, same medije i njihovu logiku i još svašta nešto. Tako je, ukratko, izgledala moja vizija kulturnog novinarstva.
Danas, samo deset godina kasnije, gledaš kako su sve te zamisli ostvarile, preuzele medijsku matricu…
– …i držim se za glavu. Angažirano pisanje, propaganda? Pa na društvenim mrežama prolaze samo krajnje zaoštreni stavovi, a profesionalno novinarstvo se svelo na privjesak Facebooka, TikToka i ostalih mreža. Sada bi, valjda, trebalo čuvati i braniti neke njegove osnovne vrijednosti koje smo uzimali zdravo za gotovo, poput elementarne provjere činjenica koje iznosite u javnost. Političnost? Kulturni ratovi su sasvim preuzeli sferu politike i istisnuli većinu ostalih pitanja, poput onih socijalnih, o klasnoj borbi da ne govorim. Širenje tematskog repertoara? Mediji su odavno shvatili da je pisanje o novim serijama ili, nemam pojma, navodnim navikama Gen Z generacije ono što publiku najviše zanima. Da sumiram, neke moje ideale, koji su mi se činili subverzivni, medijski je sustav kroz samo jednu deceniju pretvorio u novi kotačić svakodnevnog generiranja profita nekolicine najbogatijih ljudi i to me, s jedne strane, porazilo i razočaralo.
S druge strane, nad većinom uvjeta u kojima radimo mi nemamo kontrolu. Ja pišem, kao što sam spomenuo, u Novostima, tjedniku srpske manjine u Hrvatskoj koji se najvećim dijelom financira iz državnog budžeta i odavno sam navikao na prigovore tipa: vi tamo glumite nekakvu opoziciju vlasti, a država vas financira… Kao što sam još ranije navikao na komentare: pretvaraš se da si protiv kapitalizma, a nosiš adidaske. Svi smo mi preko glave u kontradikcijama i raskoracima, tako sistem funkcionira, posebno kapitalistički sistem. Mislim da ne treba pristati na to da sistemske kontradikcije internaliziramo i počnemo ih doživljavati kao vlastite moralne mrlje. Ne treba ni čekati da se sistem promijeni i konačno nam omogući idealnu poziciju za kritički rad, to se neće dogoditi. Osim toga, mi koji smo nekakve autorice i autori nismo političke partije: sistem u kojem su algoritmi i platforme preuzeli ulogu glavnih distributera informacija trebala bi adresirati i napasti neka masovna, dobro organizirana lijeva partija, a od nje smo, bojim se, jako, jako daleko. Pa preostaje osvještavati zadane uvjete svog rada i osvajati prostor unutar njih. Neki tjedan sam napisao kolumnu o tome kako logika algoritama ciljano rastura koncentraciju svih nas i kakve to posljedice može imati na čitanje kakvo smo poznavali. Čim završimo ovaj razgovor, bacam se na tekst o internetskoj opsesiji generacijskim podjelama i svemu što ona podrazumijeva. Nadam se da će nekome nešto od onoga što sam otkrio pomoći da se malo bolje snađe u svijetu u kojem živimo. Ili će ga, još bolje, inspirirati da sam otkrije nešto mnogo važnije. Ili ga, najbolje, inspirirati da stvari poželi promijeniti. Je li to što radim dovoljno? Nije, naravno. Ali je više nego ništa.
Možda je upravo u tom više nego ništa i pitanje onoga što ostaje iza tog rada. Na tragu tvoje teze da je zajedničko kulturno polje starije od Jugoslavije i da je nadživjelo, zanima me tvoj mikroprimjer Gustava Krkleca u Novom Zagrebu. Ako je taj pjesnik nekada bio dio zajedničke kulturne memorije, ne pokazuje li njegova današnja gotovo nevidljiva prisutnost da je postjugoslovensko polje postalo svojevrsni arhiv bez arhivara? I nije li paradoks u tome što kapitalizam taj arhiv ne briše, nego ga reciklira kao kulisu pretvarajući takve kulturne tragove u generičke adrese unutar turističke ekonomije grada?
– Arhiv bez arhivara, baš lijepa formulacija. Tačno s tim sam se bio susreo kada sam krenuo u istraživanje našeg zajedničkog književnog polja. Naravno da kapitalizam kompletan jugoimaginarij pretvara u robu, on to čini sa svime što dotakne, to je smisao njegovog besmisla i njegova osnovna logika. Velike su se rasprave sve donedavno vodile oko toga koliko je jugonostalgija subverzivna, a koliko predstavlja tek novi, bezopasni artefakt na kulturnom tržištu. Bliži sam ovom drugom stavu, mislim da je jugonostalgija uglavnom samo naličje jugofobije, jugoalergije, kako god ćemo to nazvati. Objema tim pozicijama zajedničko je to što jugoslavensku prošlost tretiraju s privilegirane tačke naknadne pameti, pitajući se eventualno šta o Jugoslaviji danas možemo naučiti baratajući zavodljivim teorijskim modama, pa ćemo malo ići u smjeru postkolonijalizma, malo prema transnacionalnoj književnosti, malo u teoriju traume… Moj odgovor na paradoks o kojem govoriš glasi: ne pitaj šta sve danas možeš naučiti o Jugoslaviji, nego šta te jugoslavenska prošlost, cijeli jedan pogon znanja koje je moglo biti proizvedeno isključivo u onom historijskom trenutku i samo u onim historijskim okolnostima, šta te ono može naučiti o tvojoj sadašnjosti. Zato povratak Petroviću, Lukiću, šezdesetima, svemu o čemu sam govorio.
Fragmentirano tržište, zajednički jezik
Dok govori o tom pogonu znanja, spuštam pogled na sto i pomislim kako je knjiga možda najopipljiviji dokaz raskoraka između politike i profita.
Ako uzmemo jedan naslov nove knjige koji se danas istovremeno pojavljuje u knjižarama u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu – s gotovo identičnim tekstom, istim slogom i tek neznatno drugačijom cijenom u eurima, dinarima ili konvertibilnim markama – šta nam taj mikrodetalj govori o stvarnom stanju postjugoslovenskog književnog prostora? Pokazuje li to da su političke granice razdvojile države, ali da književno tržište i dalje funkcioniše kao jedinstveno polje pod istim kapitalističkim pritiskom?
– Suprotno, rekao bih. Pokazuje da je tržište fragmentirano u skladu s državnim podjelama. Ništa neobično, jer nasuprot fantazmagorijama raznoraznih vjernika slobodnog tržišta i tržišne deregulacije, svako je tržište oblikovano konkretnim političkim odlukama, potezima, legislativom, pogotovo onda kada proglašava svoju neovisnost o državi. Postjugoslavenski književni prostor u takvim uvjetima preživljava lišen svoje osnovne, zajedničke, tržišne infrastrukture i ovisi o privremenim aranžmanima, kojekakvim štiftunzima, privatnim inicijativama, ličnim kontaktima, portalima koji imaju svoj vijek trajanja, festivalima koji se pokrenu, pa ugase… Postjugoslavensko književno polje, barem kako ga ja vidim, po definiciji je prekarno. To ga i čini uzbudljivim za proučavanje. Najlakše je doći, recimo, na zagrebačku kroatistiku, pa ti najugledniji među profesorima kažu, vidiš, evo odavde, pa tačno do tamo, to ti je Hrvatska Književnost, tu si siguran, čuvaju te sveučilišne katedre, akademija znanosti, instituti, tomovi i tomovi povijesnih pregleda, naslage naučnih radova, sada samo nađi svoj komadić terena pa okopavaj. Tako je, kažem, lako, a ono što je lako rijetko je uzbudljivo. Pravo pitanje za kulturnu politiku kao što je, eto, hrvatska, zato glasi: ako promovirate tržišnu održivost kulture, a morate je promovirati jer ste dio Europske unije i jer ste prihvatili kapitalizam, zašto onda zatvarate tržište jezika na kojem se razumijemo bez prevoda? Trebaju li vam stvarno sve one katedre, akademije i svi tomovi naučnih studija samo zato da biste prikrili jednostavnu kontradikciju na kojoj se kompletna ta priča o nacionalnoj kulturi, uronjena u kapitalističke odnose, raspada u paramparčad? Inače, paramparčad je jedna lijepa riječ koja se u Hrvatskoj iz pristojnosti ne govori.
I tu negdje, između cijena i država, vidiš da se sve na kraju lomi na jeziku. Postjugoslovensko književno polje opstaje uprkos državnim granicama. Međutim, ako pogledamo fenomen tzv. prevoda s “bliskih jezika” ili insistiranje na lektorskim razlikama u zvaničnim izdanjima, ne čini li ti se da te mikroskopske jezične intervencije zapravo funkcionišu kao svojevrsni “granični prelazi” duha? Je li ta naša “književna republika” možda ponajviše prostor kulturne elite, dok je za šire mase jezik postao prije oruđe separacije nego kohezije?
– Zajedničku književnu republiku svakako vidim kao prostor kulturne elite. Ne mislim pod tim nužno nešto pozitivno ili negativno, njen elitizam mi prvenstveno predstavlja predmet proučavanja. Kada su hrvatske nacionalistkinje i nacionalisti prošle godine napali moju knjigu, interesantno, najviše ih je zaboljela teza da su autorice i autori koje vidim kao dio “književne republike Jugoslavije” književno vredniji od onih koji ostaju zatočeni strogo nacionalnim kanonom. Toliko ih je to, slatkiše, iznerviralo, da im je sasvim promaklo da istovremeno dovodim u pitanje način na koji se književna vrijednost uopće konstruira. Vrijednost ove naše postjugoslavenske književne elite potvrđena je prijevodima, nagradama koje su češće međunarodne nego domaće, pozivima na strane festivale i rezidencije itd. Međutim, oni zauzvrat moraju igrati određenu igru. Svjesno ili nesvjesno, sasvim nevažno. Primjer: pogledajte kako taj tip autorica i autora piše o Drugom svjetskom ratu na našem prostoru. Mnogo ćete češće naići na motiv holokausta, koji rezonira s internacionalnom publikom, nego na motiv Narodnooslobodilačke borbe. Naravno da ne želim reći da ljudi parazitiraju na holokaustu, ako se nekome tako čini, zaista sam daleko od toga, i politički, i etički i, u krajnjoj liniji, metodološki. Samo želim reći da internacionalno književno polje ima svoj sustav vrijednosti, repertoar tema, raspored uloga koje treba odigrati. Najbolje među najboljima, kao što je recimo bila Dubravka Ugrešić, tu svoju nemoguću poziciju između vlastite kuće, koja te više neće, i svjetske scene, koja te želi, ali samo pod vlastitim uvjetima, onda neprestano preispituju, ironiziraju, igraju se njom. Onako kako to danas iznimno hrabro i najljepšem smislu drsko čini, recimo, Lana Bastašić. Ili kako se odnosom centra i periferije, opet na drukčiji način, igra Rumena Bužarovska.
A što se širih masa tiče, one su ustvari daleko zanimljivije od elite. U Hrvatskoj ti jednog dana poslijeratni profiter Thompson okupi 350 hiljada na koncertu da zajedno viču u slavu Endehazije, a par mjeseci kasnije “Svadba”, komedija o ljubavi Hrvata i Srpkinje na tečnom srpsko-hrvatskom jeziku, postaje najgledaniji film od hrvatske samostalnosti. Ne domaći, nego uopće. To da najžešći ustašići čim malo popiju odvrnu neki album Arkanove udovice na najjače odavno je poznato.
Upravo ta kontradikcija možda najbolje pokazuje da se ispod političkih lomova i dalje odvija nešto dugotrajnije. Često ističeš da književni prostor preživljava političke granice koje su ga pokušale razdvojiti. Ako Jugoslavija više ne postoji kao država, ali njena književna infrastruktura — od festivala do zajedničke publike — i dalje funkcioniše, nalazimo li se u situaciji političkog kraja zajednice, ali kulturnog nastavka njenog svakodnevnog života? U tom smislu, možemo li književnost razumjeti kao najsporiji oblik istorije — sloj koji odbija priznati datume razgraničenja jer jezik i čitalačke navike imaju duži rok od ustava i zastava?
– Nisam siguran hoće li baš književnost odigrati tu rolu zadnje čuvarice zajedničke kulture. Ali sam siguran da će zajedničko kulturno polje živjeti još dugo i više-manje sretno. Na društvenim mrežama to se sada zove #Balkan, iako se ne radi o Balkanu, nego o prostoru bivše države ili, barem, o prostoru zajedničkog jezika. Eno nam Senide: porijeklom iz Crne Gore, živi u Ljubljani, lansirala ju je beogradska producentska kuća, ultrapopularna u Hrvatskoj… Kako to zovemo? Pa serije, filmovi. Severina je, jezikom političke korektnosti, regionalni fenomen. I ne samo ona, naravno. Halid je nakon smrti postao novi Oliver: u Skopju ga vrte svi kafići i restorani. Još ćemo se dugo svi mi slušati, gledati, čitati i skrolati.
BiH je zanimljiv slučaj u tvojoj teoriji postjugoslovenskog književnog prostora. Dok se država institucionalno bori da stabilizuje jedinstvenu kulturnu politiku, njeni pisci su među najmobilnijim akterima u regiji, prirodno cirkulišući između Zagreba, Beograda i Sarajeva. Ne čini li ti se da je upravo ta institucionalna krhkost – taj trajni bosanski “interregnum” – paradoksalno stvorio najvitalniju transnacionalnu scenu? I je li moguće da književnost iz BiH danas najdosljednije živi ono što nazivaš književnom republikom upravo zato što ne postoji snažan nacionalni centar koji bi je zatvorio u vlastiti kanon?
– Važan oslonac u pokušaju da opišem postjugoslavenski književni prostor, osim naših nekadašnjih teorija zajedničke jugoslavenske književnosti, bile su mi teorijske svjetske književnosti koje su došle na scenu kasnije. U tom korpusu tekstova često se, kod različitih autorica i autora, ponavlja teza da način na koji vidimo svjetsku književnost uvijek ovisi o mjestu s koje je promatramo: iz centra, s poluperiferije ili s periferije, iz prostora veće ili manje nacionalne kulture itd. Mislim da je to potpuno primjenjivo i na moju konstrukciju postjugoslavenskog književnog polja: na jedan način ću ga vidjeti i razumjeti ja dok ga promatram iz Zagreba, na sasvim drugi netko tko živi u, recimo, Chicagu, Skopju ili Beču, na treći ti u Sarajevu. Pošto radim u Hrvatskoj, gdje je riječ Jugoslavija stekla otprilike status psovke, logično je valjda da sam fokusiran na otpor monolitnoj i monopolizirajućoj matrici hrvatske nacionalne kulture. Bosnom i Hercegovinom kao cjelinom tako se i nisam pretjerano opširno bavio u “Književnoj republici Jugoslaviji”, ali ovo što govoriš djeluje mi plauzibilno i posve odgovara tezi o prekarnosti kao jednom od centralnih obilježja našeg zajedničkog, transnacionalnog književnog prostora.
U nedavnoj kolumni “Ljubi Srbina” povlačiš paralelu s predvečerjem rata, kada su serije poput “Boljeg života” ili predstave poput “Audicije” punile dvorane širom Jugoslavije, a ipak nisu spriječile raspad države. Ako nas istorija uči da zajednička pop-kultura sama po sebi ne sprečava političke sukobe, zašto onda uspjeh filma “Svadba” danas nazivaš utješnim? Postoji li opasnost da taj osjećaj zajedničkog smijeha postane svojevrsna anestezija – iluzija normalnosti koja prikriva činjenicu da se isti nacionalistički refleksi i dalje mogu vrlo lako mobilizovati?
– Eh, kada ti kroz grad u kojem živiš promaršira preko 300 hiljada ljudi koji masovno uzvikuju ustaški pozdrav, kada sama Vlada taj pozdrav odobrava, kada ti fašistoidni nogometni ultrasi krenu prekidati folklorne priredbe ljudi iz Srbije i tjerati neke novosadske klince iz dvorane na ulicu, kada, ukratko, živiš u državi čije su konture sve više ustaške i fašističke, onda ti ne treba mnogo da te utješi. Pa čak i ako je to samo relativno solidna light komedija. Dakle, stvar konteksta. Naravno da “Svadba” neće suzbiti ustašluk u Hrvatskoj, ali malo se lakše disalo kada su ljudi pohrlili u kina da je gledaju. Ono što je, politički i društveno gledano, neusporedivo važnije od “Svadbe”, bila su četiri masovna okupljanja u Puli, Rijeci, Zadru i Zagrebu, kada smo novokomponovanom hrvatskom fašizmu zajedno rekli da bi bilo dosta. Onaj najveći, zagrebački marš izveo je na ulice preko deset hiljada ljudi. To je za nas bio neprocjenjivo važan događaj i hvala svima koji su ga organizirali, odnosno organizirale, jer su u radu na marševima “Ujedinjeni protiv fašizma” prednjačile žene. Nacionalistički refleksi mogu se, naravno, baš kao što kažeš, i dalje lako mobilizirati. Ali možemo se mobilizirati i mi.
Ako već percepcija zajedničkog prostora ovisi o perspektivi, onda se slično pitanje može postaviti i za način na koji doživljavamo tu vrstu kulturnog zajedništva. U svakodnevici postjugoslovenskih društava danas dominira specifičan afekt: čudna mješavina cinizma, umora i svojevrsne normalizacije propadanja, ljudi više ne vjeruju velikim ideologijama, ali i dalje žive u njihovim posljedicama. Može li književnost artikulisati takvo raspoloženje – stanje između razočaranja i rezignacije koje obilježava mnoge postjugoslovenske živote?
– Književnost, jasno, može to i može još mnogo toga drugoga. Zato me valjda začarala onog jutra, kada sam sklopio korice “Zapisa iz podzemlja”.
Ostali smo isti
Na trenutak se učini da smo iscrpili temu, da smo već sklopili korice razgovora, a onda se ponovo nasloni u stolici — ovaj put s drugačijom vrstom pažnje.
– Znaš, ovakva pitanja više nisu česta. Zato mi je bio poseban gušt razgovarati. I Antiportalu želim sreću – kaže, uz onaj svoj blago ironični osmijeh koji ovaj put više skriva umor nego cinizam. — Upravo tako izgledaju tačke otpora na koje se ima smisla osloniti dok svijet oko nas kao da još jednom, sa zakašnjenjem, oponaša Jugoslaviju. Ovog puta onaj njen period s početka devedesetih…
Ta rečenica o devedesetima ostaje da lebdi između nas — opora, teška — miješajući se s mirisom pržene kafe i vlagom koja dolazi s Vardara. Gledam u one dvije šoljice s početka razgovora. Hladne su, neispijene. Kao da svjedoče da smo u međuvremenu bili negdje drugdje, u onoj književnoj republici koja ne priznaje radno vrijeme kafane.
Tišinu, očekivano, prekida konobar. Prilazi rutinski, pokupi hladno posuđe jednim potezom, kao da sklanja scenografiju koja mu više ne treba, i spušta račun između nas.
– Gospodo, kaže, dok mu pogled klizi prema onim konjanicima što već godinama galopiraju u mjestu. – Račun uvijek dođe, samo je pitanje kome. Zajedno ili odvojeno?
Pogledamo se.
Boris posegne za novčanikom, onim istim pokretom kojim je nekada davno posezao za Dostojevskim u izbjeglištvu, tražeći u jeziku zaklon od svijeta koji se raspada.
– Zajedno, kaže kratko, gotovo prkosno. – Uvijek ide zajedno, koliko god se trudili da nam ispostave odvojene račune.
Konobar klimne.
– To ste trebali reći prije trideset godina, kaže i ode.
Ostavlja nas. I račun.
Izlazimo iz Pelistera i prelazimo preko Kamenog mosta. Skoplje se ne mijenja — i dalje više liči na polemiku nego na grad. Književna republika iz razgovora već se povukla negdje između rečenica i dima, ali ostavlja trag — kao podsjetnik na to da postoje prostori bez granica, ali ne i bez zajebanih posljedica.
Razdvojili smo se. Ostali smo isti. Ne ide nam ni jedno, ni drugo kako treba.
