Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH preživjela je spaljivanje sopstvene memorije u avgustovskoj noći 1992. godine, kada je u plamenu Vijećnice uništen značajan dio njenog fonda. Tri decenije kasnije, u okviru obilježavanja 80. rođendana, NUBBiH ugostio je knjigu koja odbija da pruži bilo kakvu utjehu. Promocija romana “Safari u Sarajevu” Andreja Nikolaidisa, ovogodišnjeg laureata Sarajevskog sajma knjiga, pretvorila se u obračun sa stvarnošću koju živimo. S književnikom i novinarom Ahmedom Burićem za kormilom razgovora, promocija je vrlo brzo skrenula iz sigurnih voda književnosti. Pred publikom su premetane kosti teksta koji nikoga ne štedi, uz stalno prisutnu misao da onaj snajperski hitac iz devedesetih nikada nije zaustavljen, već da je samo promijenio oblik i agregatno stanje.
Od gotske priče do noir tragedije
Objašnjavajući unutrašnju strukturu svog rada, Nikolaidis je otkrio da je “Safari” zapravo drugi dio njegove trilogije. Prvi dio, roman “Most na Drini”, bio je otvoreni polemički tekst s Andrićevim opusom i studija o razornom djelovanju laži na zajednicu koja odbija da se suoči sa sopstvenim zločinima i ideologijom.
“Čitajući o hotelu Vilina vlas i onome što se tamo dešavalo, shvatio sam da je to u biti gotska priča. Taj hotel je pun duhova žrtava koji zahtijevaju pravdu. Već tada je bilo jasno da ću se držati mračne, žanrovske matrice, iako je kopanje po ljudskom zlu fizički zahtjevno i predstavlja moju privatnu traumu”, istakao je Nikolaidis.
Kada je fokus pomjerio na Sarajevo, žanr je morao postati tvrdi hard-boiled noir. Generator radnje je majka kojoj je snajperista ubio dijete u naručju. Ona ne vjeruje u zemaljsku pravdu, a nije religiozna da čeka Sudnji dan – ona želi čistu, surovu osvetu. Da bi priča funkcionisala, angažuje detektiva koji ne vjeruje ni u šta.
“Imao sam masu etičkih dilema. Likovi majke i detektiva, u najbolju ruku, nisu uzorni građani i niko od nas ne bi želio da oni budu reprezent našeg grada ili nacije. Ali to su živi ljudi, a književnost, srećom, više nije socrealizam u kojem svaka nacija ima svoj unaprijed zadati šablon i kapicu na glavi. Pravilo igre je jasno: ako možeš zakomplicirati tekst i unijeti više slojeva – ti to uradi”, istakao je Nikolaidis.
Patologija opsade
Ahmed Burić je u razgovor unio i slikovit osvrt na dramaturgiju i složenost teksta, prisjećajući se riječi Abdulaha Sidrana koji je jednom prilikom, govoreći o komplikovanim scenarijima, u svom prepoznatljivom maniru dobacio da je “najbolje jednostavno” i da se svaka dobra igra ove vrste mora dati ispričati u jednoj rečenici. Nikolaidisov roman uspijeva da u tu jednu rečenicu sabije gomilu novih problema, lokacija i monstruoznih motiva.
Poseban osvrt večeri bio je usmjeren na lik italijanskog snajperiste Massima, patricijskog fašiste i ultranegativca koji piše pisma bečkom profesoru s kojim dijeli najgore patološke rečenice. Nikolaidis je naglasio da je Massimo građen kao italijanski Hannibal Lecter – on nastoji biti šarmantan i zavodljiv dok iznosi monstruozne stavove, i na momente se čini da u tome uspijeva. Tokom razgovora iznio je i jednu od najzanimljivijih teza večeri: da je književnost opasna upravo zato što je generator smisla. Za razliku od stvarnosti koja je često haotična, puna slučajnosti i bez jasne logike, književnost događajima daje red, uzroke i posljedice. Upravo u tome, smatra autor, leži njena moć, ali i opasnost — jer svaki pokušaj da se zlu pronađe elegantno objašnjenje rizikuje da ga učini razumljivijim i prihvatljivijim nego što jeste.
“Čovjek koji plaća da puca u ljude iz hobija je teška psihopatologija. Ali sam čin opsade Sarajeva i rat u Bosni, koji uključuje genocid i ideju da se teritorija očisti od jednog naroda, nisu ništa manja patologija. Kada se suočite s tim, najopasnije je retuširati stvari, jer to vodi u relativizaciju i normalizaciju zla”, upozorio je autor.
Zločinac profitira
U tom kontekstu, Nikolaidis je iznio i društveno-političku dijagnozu, direktno udarajući na međunarodnu zajednicu koja “ukrkava stotine miliona eura” u lažne projekte pomirenja na Balkanu:
“To ne ide jer je koncept postavljen potpuno pogrešno. U ovom procesu pomirenja profitira isključivo zločinac. Od žrtve se najprije traži da bude žrtva, a potom se od nje zahtijeva ‘etička izvrsnost’ – da se izdigne iznad svog statusa i napravi prvi korak. S druge strane, od zločinca se ne traži ništa, osim da, nakon što je dobio sve što je htio, kaže ‘ma dobro’. Nas te ideologije i nametnuti projekti neće spasiti”, napomenuo je autor.
Sinoćnja promocija u NUB-u pokazala je da Sarajevo itekako osjeća potrebu za razgovorima koji ne skreću pogled. Publika koja je ispunila salu do posljednjeg mjesta nije došla po književnu utjehu ni katarzu. Došla je po pitanja na koja ni roman ni stvarnost još nemaju odgovor.
