Kada je 12. maja na Željezničku stanicu u Sarajevu tiho skliznula blještava kompozicija Balkan Explorera, stariji željezničari na peronima vjerovatno su osjetili duboki nalet nostalgije. Četrnaest plavo-zlatnih vagona, dio čuvene flote Golden Eagle (Zlatni orao) djelovali su kao prizor iz vremena kada voz nije služio samo da čovjek stigne negdje nego i da putem nešto vidi, doživi i zapamti.
Ovaj “pokretni hotel na točkovima”, koji je odiseju započeo u Veneciji, a završava je na Bosforu u Istanbulu, vozi klijentelu koja ne pita za cijenu. Karte za ovo sedmodnevno putovanje kreću se od 21.000 do više od 35.000 eura po osobi. Riječ je o ljudima koji danas ne traže samo luksuz nego iskustvo koje ne mogu dobiti u avionu ili hotelskom resortu. A upravo zbog toga na mapi ove rute nalaze se Sarajevo i Mostar.
Godinama unazad, strani mediji i svjetski putopisci – od Guardiana do uglednih turističkih blogera – uvrštavali su našu prugu kroz kanjon Neretve među deset najljepših željezničkih ruta u Evropi. Dok domaći putnici tu liniju često gledaju kroz svakodnevne probleme, kašnjenja i infrastrukturu kojoj treba ozbiljna obnova, stranci u istoj toj pruzi vide nešto što je u velikom dijelu Evrope nestalo — osjećaj stvarnog prolaska kroz pejzaž. Put između Sarajeva i Mostara nije samo prevoz između dva grada. Voz se spušta iz sarajevske kotline prema Hercegovini, prolazi kroz tunele i usjeke, prati Neretvu i mijenja pejzaž gotovo iz kilometra u kilometar. Malo koja evropska ruta u nekoliko sati spoji toliko različitih geografija, svjetla i atmosfere.
Iza salonskih prozora
Proći tom prugom u restoranskom vagonu, uz panoramske prozore i ritam sporog putovanja, za goste iz Londona, Pariza ili Tokija nije folklorna egzotika, nego iskustvo zbog kojeg danas biraju voz umjesto aviona. Upravo na toj ideji posljednjih godina raste cijela evropska kultura slow travel putovanja — manje žurbe, više prostora da se krajolik stvarno vidi. Iza kulisa ovog glamura krije se ogroman, operativni rad koji putnici u salonima i ne primjećuju. Da bi kompozicija od 14 vagona – koja uključuje osam spavaćih kola, dva restorana, bar i tri vagona za osoblje – funkcionisala besprijekorno, potreban je visok nivo profesionalizma.
Nakon dolaska u Sarajevo, voz je u Tehničkoj stanici Sušica prošao kompletan servis — od čišćenja do tehničkih provjera i napajanja kompozicije. Sve je moralo biti završeno u strogo određenim rokovima, dok su gosti obilazili grad. Isti proces ponovljen je i u Mostaru, gdje je voz servisiran dok su putnici šetali starim dijelom grada i obilazili mostarsku jezgru. Organizator putovanja, kompanija MÁV Rail Tours, poznat je po vrlo strogim operativnim standardima. Činjenica da se ova ruta godinama održava preko mreže Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine govori dovoljno sama za sebe. Takvi projekti ne funkcionišu na improvizaciji.
Dok je voz lagano nastavljao svoj put prema Beogradu, Sofiji i Istanbulu, iza sebe je ostavio podsjećanje na nešto što ovdje često zaboravljamo – željeznica u Bosni i Hercegovini ima ogroman, još nedovoljno iskorišten potencijal. Dolazak Zlatnog orla pokazao je da promocija države ne mora uvijek ići kroz klasične kanale – ponekad je dovoljno samo pustiti voz na šine i pokazati svijetu šta imamo. Veliki dio Evrope posljednjih godina vraća se noćnim linijama i sporijem načinu putovanja. Pruge kroz Bosnu i Hercegovinu postaju zanimljive upravo zbog onoga što nikada nisu izgubile — pejzaža, ritma i osjećaja prostora.
Izlazak iz vječite žurbe
Godinama smo željeznicu posmatrali gotovo isključivo kroz finansijske izvještaje, stare vagone i beskrajne rasprave o isplativosti. A onda dođe voz čije karte koštaju više od prosječnog automobila i podsjeti nas na to da postoje stvari koje se ne mjere samo profitom i brzinom. Ponekad je dovoljno samo sjesti uz prozor voza da čovjek vidi koliko prostor izgleda drugačije kada kroz njega ne prolazi u žurbi.
