Prije tačno četrdeset i jednu godinu, u proljeće koje je mirisalo na promjenu i tihi zalazak jedne epohe, jugoslovenska kinematografija je doživjela svoj zvjezdani i mitski vrhunac. Dvadesetog maja 1985. godine, na blještavoj francuskoj rivijeri, tridesetosmi Filmski festival u Cannesu svjedočio je nečemu što će ostati upisano u kolektivnu memoriju ovih prostora: film “Otac na službenom putu” osvojio je prestižnu Zlatnu palmu (Palme d'Or).
Bilo je to vrijeme kada se jedna velika država već polako ljuljala u svojim temeljima, ali je njena kulturna i umjetnička snaga blistala najsjajnijim sjajem. Spoj režiserskog nerva Emira Kusturice i neponovljive, melanholične pjesničke duše Abdulaha Sidrana stvorio je remek-djelo koje je nadišlo lokalne okvire i postalo univerzalna priča o ljudskoj sudbini, političkom apsurdu i nevinosti djetinjstva.
Istorijski kontekst i Sidranova anatomija bola
“Otac na službenom putu” nije bio samo estetski trijumf, bio je to hrabar, duboko human iskorak u mračni lavirint jugoslovenske istorije – u rane pedesete godine, vrijeme Rezolucije Informbiroa i zloglasnih političkih progona. Kroz prizru dječaka Malika, čiji otac Mahmut (briljantni Moreno de Bartoli i Miki Manojlović) “odlazi na službeni put” – što je bio eufemizam za odlazak u radni logor zbog neopreznog komentara o novinskoj karikaturi – film precizno, ali s ogromnom toplinom, secira anatomiju straha i preživljavanja.
Sidranov scenario je u svojoj srži duboko sarajevski, natopljen specifičnim humorom koji služi kao štit protiv tragedije, ali istovremeno posjeduje širinu koja komunicira sa cijelim svijetom. To je priča o tome kako velika istorija lomi male, obične ljude, i kako porodica pokušava sačuvati mrvice dostojanstva u svijetu skrojenom po mjeri ideoloških komiteta.
Cannes i trijumf nad velikanima
Te 1985. godine, konkurencija u Cannesu bila je zastrašujuća. U trci za Zlatnu palmu našli su se autorski giganti poput Clinta Eastwooda (Pale Rider), Jean-Luc Godarda (Détective), Akire Kurosawe (Ran) i Larsa von Trira (The Element of Crime). Ipak, žiri kojim je predsjedavao kultni češko-američki režiser Miloš Forman nije imao dilemu. Odluka da se glavna nagrada dodijeli filmu iz Sarajeva bila je jednoglasna.
Forman je kasnije isticao da ga je film potpuno opčinio svojom autentičnošću, načinom na koji balansira između surove političke stvarnosti i poetskog nadrealizma (poput čuvene scene mjesečarenja), te nevjerovatnom glumačkom podjelom predvođenom Mikijem Manojlovićem, Mirjanom Karanović, Mustafom Nadarevićem i Pavlom Vuisićem.
Mit o parketu i dječak na sceni
Ono što je uslijedilo nakon proglašenja pobjednika preraslo je u jednu od najljepših filmskih anegdota XX vijeka. U trenutku kada je festivalska dvorana u Cannesu odjekivala aplauzom, tridesetogodišnjeg režisera Emira Kusturice nije bilo u dvorani, niti u Francuskoj. Ostao je u Sarajevu, u radničkom kombinezonu, pomažući prijatelju da postavi parket u stanu. Taj čin, bio on svjestan bunt, nedostatak novca za kartu ili jednostavno sarajevski nonšalantni prkos prema svjetskom glamuru, savršeno je zaokružio priču o filmu.
Umjesto režisera, na grandioznu kansku scenu popeo se mali Moreno de Bartoli, dječak koji je otjelovio Malika. Ta slika – dijete koje prima najveće filmsko priznanje na svijetu u ime cijele jedne kinematografije – ostala je simbolični vrhunac jednog vremena koje se više nikada neće ponoviti.
Odjek u vječnosti
Nakon Cannesa, uslijedila je i nominacija za Oscar u kategoriji za najbolji strani film 1986. godine, čime je ovaj projekat trajno upisan na mapu svjetske kulturne baštine.
Danas, četrdeset i jednu godinu kasnije, dok ponovo prebiremo po sjećanjima i kadrovima u kojima Malik mjesečari po krovovima dok mu se porodica raspada i ponovo sastavlja, “Otac na službenom putu” ne stoji samo kao spomenik prošlog uspjeha. On je podsjetnik na to šta se desi kada se vrhunska književnost i beskompromisna režija spoje u potrazi za istinom. Četrdeset i jedna godina je prošla, a taj “službeni put” i dalje traje u svakom gledanju, podsjećajući nas na cijenu slobode, težinu riječi i neprolaznu snagu sarajevskog duha koji je te majske večeri pokorio svijet.
