Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine stigla je u St. Louis, grad u kojem ih nije dočekala samo američka pista, hotelski smještaj i posljednja faza priprema za Mundijal.
Dočekali su ih ljudi.
Naši ljudi.
Veliki broj navijača okupio se kako bi pozdravio Zmajeve po dolasku u grad koji za Bosance i Hercegovce ima posebno značenje.
St. Louis nije slučajno izabran kao mjesto posljednje provjere pred Svjetsko prvenstvo.
To je jedan od gradova s najvećom bosanskohercegovačkom zajednicom izvan Evrope, mjesto u kojem su hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine nakon rata izgradile nove živote, porodice, poslove, kuće, restorane, džemate, klubove, komšiluke i uspomene.
A sada je u taj grad stigla reprezentacija.
Ne samo kao sportska ekipa.
Nego kao komad domovine.
St. Louis zna šta znači Bosna
Za mnoge ljude u Bosni i Hercegovini, St. Louis je samo američki grad.
Za bh. dijasporu, to je mnogo više.
To je mjesto gdje se bosanski jezik čuje u prodavnicama, na ulicama, u školama, restoranima i porodičnim okupljanjima.
Mjesto gdje djeca rođena u Americi znaju ko su Džeko, Pjanić, Barbarez, Spahić, Misimović i ostali koji su nosili dres Bosne i Hercegovine.
Mjesto gdje se utakmice reprezentacije ne gledaju usput, nego kao porodični događaj.
Zato dolazak Zmajeva u St. Louis nije obična sportska vijest.
To je susret reprezentacije s jednim od najemotivnijih dijelova bh. dijaspore.
Zmajevi neće biti sami
Bosna i Hercegovina će u St. Louisu odigrati prijateljsku utakmicu protiv Paname, posljednju provjeru pred nastup na Svjetskom prvenstvu.
Ali već sada je jasno da Zmajevi tamo neće imati osjećaj gostovanja.
Naprotiv.
Tribine će vrlo vjerovatno izgledati kao mala Bosna usred Amerike.
Zastave, šalovi, dresovi, pjesma, emocija i onaj naš poznati osjećaj da reprezentacija nije samo reprezentacija.
Kod nas je ona često i dokaz da postojimo.
Nekome sa strane to možda zvuči pretjerano.
Ali ljudi koji su otišli iz Bosne i Hercegovine najbolje znaju koliko jedan grb, jedna himna i jedan dres mogu značiti kada si hiljadama kilometara daleko od zemlje iz koje si potekao.
Mundijal počinje prije prve utakmice
Svjetsko prvenstvo za Bosnu i Hercegovinu ne počinje tek prvim sudijskim zviždukom.
Počinje ovakvim scenama.
Dočekom na aerodromu.
Dresovima u rukama djece.
Starijim ljudima koji su možda davno otišli iz domovine, ali je nikada nisu izbacili iz sebe.
Mladima koji govore engleski bolje od bosanskog, ali kada igra reprezentacija, vrlo dobro znaju za koga navijaju.
To je snaga dijaspore.
I to je možda jedna od najljepših stvari oko ovog Mundijala.
Bosna i Hercegovina neće igrati samo pred navijačima koji dolaze iz Sarajeva, Zenice, Tuzle, Mostara, Bihaća, Travnika ili drugih gradova.
Igrat će i pred ljudima koji su Bosnu ponijeli u Chicago, St. Louis, Detroit, New York, Toronto, Beč, Berlin, Malmö, Zürich i stotine drugih mjesta.
St. Louis kao poruka Zmajevima
Ovakav doček je važan i za igrače.
Može se pričati o taktici, formaciji, presingu, tranziciji i svemu što fudbal stručno nosi.
Ali reprezentativni fudbal uvijek ima i nešto što se ne može nacrtati na tabli.
Emociju.
Kada igrači vide koliko ljudi ih čeka u Americi, koliko djece nosi njihove dresove i koliko navijača vjeruje u njih, to postaje dodatna energija.
Pritisak, da.
Ali i gorivo.
Jer ovo nije klupska utakmica u kojoj se igra za tri boda i premiju.
Ovo je Mundijal.
A Bosna i Hercegovina na Mundijalu ne predstavlja samo 11 igrača na terenu.
Predstavlja zemlju, dijasporu, porodice, sjećanja, tvrdoglavost, prkos i onu nevjerovatnu sposobnost naših ljudi da se raspu po svijetu, ali da i dalje na zvuk imena Bosne reaguju kao da je neko otvorio prozor u djetinjstvo.
Dijaspora će biti dvanaesti igrač
Zmajevi će u Americi imati ono što mnoge reprezentacije mogu samo poželjeti.
Domaćinski osjećaj daleko od kuće.
U St. Louisu će se to posebno vidjeti.
Grad koji je decenijama primao Bosance i Hercegovce sada će ugostiti njihovu reprezentaciju pred Mundijal.
To je lijepa simbolika.
Ljudi koji su nekada dolazili u Ameriku tražeći sigurnost sada dočekuju reprezentaciju zemlje iz koje su krenuli.
I ne dočekuju je tiho.
Dočekuju je pjesmom, zastavama i emocijom.
Zato utakmica protiv Paname neće biti samo prijateljska provjera.
Bit će generalna proba pred Mundijal, ali i veliki susret reprezentacije s narodom koji je Bosnu nosio preko okeana.
Bosna se ne mjeri samo granicama
Možda je upravo St. Louis najbolji podsjetnik da Bosna i Hercegovina nije samo ono što stane unutar njenih granica.
Bosna je i tamo gdje se za nju navija.
Gdje se njen jezik čuva.
Gdje se njena hrana pravi.
Gdje se djeca uče odakle su im roditelji.
Gdje se pobjede slave kao da se igra pred punim Koševom ili Bilinim poljem.
Zato će Zmajevi u St. Louisu imati ogromnu podršku.
Ne samo zato što su se plasirali na Mundijal.
Nego zato što su mnogim ljudima u dijaspori donijeli osjećaj da se domovina, barem na nekoliko dana, vratila njima.
A to je u fudbalu ponekad važnije od svake statistike.
Bosna i Hercegovina je stigla u St. Louis.
A St. Louis je pokazao da je već bio spreman.
Zmajevi će imati veliku podršku sa tribina.
I ako je suditi po dočeku, Amerika će ovog ljeta na nekoliko mjesta zvučati vrlo bosanski.
