U podnožju planine Ozren nalazi se Sokobanja. Hotel u kojem je Ivo Andrić odsjedao još uvijek u sjećanju ljubomorno čuva apartman broj 144.
“Ja ne znam čega stvarno ima ovde, ali znam da posle petnaest-dvadeset dana boravka u Sokobanji radim celu godinu u Beogradu kao preporođen”, kazivao je pisac “Travničke hronike”. Osim nobelovca, grad su također pohodili i Evlija Čelebija, Felix Philipp Kanitz i druge svjetske kreme. Zbore da ovdje voda i zrak čine čuda.
U mjestu se nerijetko čuje zvuk čekića. To Milan Jazbinšek, po djedu Joži Slovenac, tvori samurajsko oružje. Samouk i iz ljubavi, od jedanaeste godine stvara katane.
“Kad mi je otac dozvolio da prvi put uhvatim brusilicu, onda sam polako krenuo da oblikujem”, kaže žitelj mjesta kojem je Dobrića Erić posvetio Ružu vetrova. Docnije je došlo kovanje, “našao sam nakovanj, pa krenuo i sa vignjem”, objašnjava Milan. Pravio je vlastitu peć i tako polako kovao mačeve.
“Više ne pravim oštre”, iskren je on. U jednom se trenutku povrijedio. Od tada izrađuje suvenire. “To su sve unikati, replike.”
Priča koja je počela mačem
U gradu sa nešto više od sedam hiljada stanovnika gdje huči Sokobanjska Moravica, vještina Moriheija Ueshibe ovom momku život čini potpunijim. Japanska se disciplina na tome parčetu zemlje ugnijezdila 2012. godine.
“Ja sam se upoznao sa aikidom na malo čudan način”, veli Milan. “Privuklo me zato što sam čuo da postoji mačevanje u aikidu.” Razmišljao je da se upiše na kendo. No, neko mu je spomenuo ovu umjetnost.
“Šta ti je to aikido, nemam pojma. Prvi put čujem”, izjavljuje ovaj tridesetpetogodišnjak. “Imaš tu mačevanje. I oružje. Super, ja ću ja da idem, ‘ajde.” Bila je to ljubav na prvi pogled. Zahvaljujući Nikoli Ivanoviću. Majstoru originalne aikido škole – Aikikai koji se iz Niša preselio u ovaj grad.
“Trenirao je kod Ivana Tašića”, instruktora Aikido kluba Sensei “i poslije kad se oženio, pošto mu je žena bila u Sokobanji, on je doneo aikido u Sokobanju”, konstatuje Jazbinšek, koji za učitelja tvrdi da je “mnogo dobar čovek. Strog, što je bilo dobro. Uspio je da mene, ne mogu da pričam u ime drugih, nauči mnoge stvari.”
Na pitanje da li se u tom momentu vježbalo grubo, ističe: “U suštini ne, ali mora da se zna kako se
odbraniti. Aikido je pre svega borilačka veština.” Učitelju je zahvalan na razvijanju samoupouzdanja i prijateljima za cijeli život.
Aikido klub Ozren prva je udruga aikida u Sokobanji. Mjestu u kojem je posljednje dane proveo Stevan Sremac. Spomen-ploča se nalazi u centru grada kao sjećanje na pisca Zone Zamfirove.
“Mi smo ovde imali karate klub, koji postoji baš odavno. Kao klinac sam trenirao. Prvo karate, pa
neki ultimate fight, isto su nešto pokušavali da rade, pa je poslije došao aikido”, napominje Milan u gradu koji je hajduk Veljko 1808. prvi put oteo iz osmanskih ruku. “Karate klub i dan-danas traje. Posle nas je došao džudo. Tako da sada u Sokobanji, što se tiče borilačkih veština, imamo karate, aikido i džudo.”
Čuvari aikida u Sokobanji
Prve časove je Nikola Ivanović započeo u teretani vlasnika Nemanje Petkovića na Banjici. Šest mjeseci poslije, preselili su se u Osnovnu školu “Mitropolit Mihailo”. Tu su vježbali nekoliko godina. Docnije su na kratko prešli u prostorije Srednje škole “Branislav Nušić”. Naposljetku u dvoranu Specijalne bolnice Sokobanja gdje i sada tri puta sedmično vježbaju. U tih prvih pola godine bilo je trideset i pet učenika. Šest mjeseci poslije, kada se Milan pojavio na vratima teretane, “bilo je 25 ljudi. I onda polako, kako ko je odlazio na neki fakultet, tako je polako počelo da se smanjuje”, ocjenjuje sokobanjski samuraj. Nekoliko godina poslije, Nikola je napustio klub. Vratio se u Niš. Udrugu je preuzeo Milan. No, 2022. je došlo do promjene imena u Aikido klub Soko.
“U suštini isti je sastav ljudi. Samo što je on morao da ode”, tvrdi Jazbinšek. “Moralo je zbog te papirologije da se promeni ime.”
Sada ih je petoro u organizaciji. “I to je to”, pojašnjava on. “Dolaze ljudi, odlaze, ali korona je tu mnogo uticala da se ljudi povuku. Malo im je teže da se vrate, ali dobro. Vraćaju se polako, ali sigurno.”
Milan je 2018. položio 1. Dan u Beogradu ispred Saše Obradovića, predsjednika Aikikaija Srbije, čiji je sokobanjski klub od osnivanja član. Sedam godina poslije ispred istog instruktora u Vrnjačkoj je Banji položio 2. Dan. Osim njega, klub je kao majstora izrodio i Stojana Stojadinovića. Kao i njegov prethodnik ispite za 1. i 2. Dan položio je kod Saše Obradovića. Usto, Aleksandar Lazarević i Petar Stojadinović, svoje početke vežu za ovu grupu. Docnije su otišli na studije u prijestolnicu Srbije. Nastavili su vježbati kod Predraga Tadića u dođou Yamatokan. Majstorsko zvanje 1. Dan položili su u Beogradu ispred predsjednika Aikikaija Srbije decembra 2017. godine.
“Pa u suštini nije teško privući, koliko je teško da ostanu”, navodi Milan, znajući da “srce u Sokobanji ne tuče, ne lupa, nego se ljuljuška”, riječima Isidore Sekulić da se izrazimo.
“Oni nas vide, ‘ajde da kažem, kao neku vrstu elite. Kao samuraje”, napominje o Sokobanjcima. “Kad vide karate, kad vide džudo, to je sport. Ali kad vide aikido i kad vide kako se to radi, to je nešto elegantnije. Kažu, ipak je to neka samurajska veština.”
Napredovanje u vještini traje dugo. No, ne treba se oteti činjenici da se veliki napredak postiže seminarima. Susreti su to sa novim gradivom utvrđujući staro. Neki polažu i za zvanja. Zbog toga je dobro istaći događaje u kojima je sokobanjska grupa dala doprinose.
Od Seagala do SokoCona
Februara i juna 2013. i 2014. zajedno sa niškim klubovima Sensei i Taka organizirali su seminare u gradu na Nišavi koje je vodio beogradski majstor Saša Obradović. Usto, sa istim predavačem u Nišu, Sensei i Ozren su se okupili u drugom, šestom i dvanaestom mjesecu 2015. Također, u istom gradu održali su seminar juna 2018. godine. Instruktor je bio Ivan Tašić. Klub je u Sokobanji pripređivao i samostalne seminare. I to 2014. godine, predavači su bili Ivan Tašić i Nikola Ivanović. Također, 2017. i 2018. seminare je držao Ivan Tašić. U istom je gradu aprila 2014. pomenuti majstor upriličio Aikido Friendship Class.
Američki glumac i instruktor aikida Steven Seagal posjetio je Milanov grad 2025. godine. Uz Stojana Stojadinovića, prezentirao mu je na Trgu Oslobođenja umjetnost Moriheija Ueshibe.
“Mislim, to je događaj koji se desi jedanput u životu. Kad ću drugačije da vidim Stevena Seagala? A pogotovo da stane i da me gleda kako radimo aikido”, govori protagonist ove priče. “Gledao je kad smo radili. Baš je bio oduševljen. Išao sam s njim, popričao. Baš mu se svidelo kako radimo i broj ljudi koji su došli da gledaju.”
Kako bi upotpunio rad sa mačevima i život u aikidu, Milan Jazbinšek se bavi i cosplay umjetnošću.
“To vam je ono kostimografisanje. Odnosno, da budeš lik iz igrice ili anime”, ustvrđuje on, upoznat s time da je u njegovom gradu Meša Selimović napisao Ostrvo. “Da bih prezentovao mačeve, počeo sam i cosplay. Onda je cosplay nastavio dalje svoj put, pa sam krenuo da šijem. Da pravim sve što se tiče tekstila. Poklopili su mi se mačevi i cosplay.”
Ovaj nadahnjujući čovjek se tu nije zaustavio. U Sokobanji je 2025. pokrenuo crtanje japanskih stripova. Mangaka je od djetinjstva.
“To smo sad imali godinu dana. Prva godina je uspešno prošla. Imali smo petnaest polaznika”, zaključuje Milan. Učestvovala su djeca do petog i šestog razreda osnovne škole.
“Od prošle godine sam ovde isto napravio festival stripa SokoCon”, dodaje ovaj čudesni momak, “gdje smo dobili sve izdavačke kuće. Što se tiče starih stripova do sve novih mangi.”
U gradu poznatom po ljekovitošću, kultura Japana ima svoga promotora. Koji se na sve moguće načine čini da tradiciju Dalekog istoka približi sugrađanima. Sa malim sredstvima, u želji da dožive ono što od rođenja voli. Da grad za koji je Branislav Nušić smislio krilaticu “Sokobanja, Sokograd –dođeš mator, odeš mlad”, upiše na kartu mjesta u kojima baština samuraja živi tokom cijele godine i u svakoj pori vlastitoga postojanja.
