Velimir Vlahović vrijedi za nekoga ko je pokrenuo mnoge sportske grupe u mjestu kroz koji ponosno protiče Morača. Potiče iz sportske obitelji. Otac Vesko je karateka. Stric Vlatko bio je košarkaš, a kasnije i košarkaški trener. Trenirao je junak ove priče košarku, plivanje i vaterpolo, odbojku, ples. Radio je na oživljavanju kuglanja, badmintona, gimnastike, stonog tenisa, plivanja. Kao profesor fizičkog vaspitanja u Osnovnoj školi “Pavle Rovinski”, pokrenuo je brojne sekcije – od standardnih sportskih disciplina, do aikida, džuda, karatea, stonog tenisa i šaha. Njegov rad obuhvata i inovativne aktivnosti poput “Igara bez granica” na vodi i obuke za pilote dronova. U želji da sačuva tradiciju od zaborava, inicirao je i sada već tradicionalnu podgoričku “Klikerijadu”.
“Sve bih dao za dječiju radost”, kazuje ovaj momak sada u četrdesetim godinama života. Visok i nasmijan, odrastao u središtu Titograda. Od ranog ga djetinjstva prepoznaju po nadimku.
“Predanja kažu, mali je kao veknica hljeba. Veknica, vekica i tako je ostalo Vekica”, kazuje on. “Mnogi ne znaju da je moje pravo ime Velimir Vlahović. Često me u medijima potpisuju kao Velimir Vekica Vlahović.”
Jedan je od pionira razvoja aikida u Crnoj Gori. Trideset i prvu godinu poslije utemeljiteljskog časa u Sportskom centru Morača, Vekica se prisjeća trenutaka koji su to razdoblje obilježili.
“Pogledao sam neki prilog na televiziji koji je bio vezan za realni aikido”, kazuje on o vlastitom susretu sa vještinom Moriheija Ueshibe, zamjećujući da je riječ o priči Radio-televizije Srbije. Realni je aikido tada imao jako dobar marketing. U tome su “mnogo bolje promovisali svoju vještinu od tradicionalnog aikida” koji je osnovna baza razvijanju drugih pravaca, pa su “oni možda u tom jednom momentu preplavili tržište mnogo bolje nego sam aikido, makar na ovom našem području!”.
“Sine, znaš li šta je aikido”, pitao ga otac istog dana.
“Znam”, iskren je petnaestogodišnjak.
“Kako znaš?”, pita tata još jednom.
“Gledao sam jutros. Baš mi se svidio”, brzo odgovora sin.
“Eto, ja sam razmišljao da ti ponudim da treniraš, jer svakako želim da pomognem mom prijatelju Peđi da otvori aikido klub. Bi li ti to volio?”, nastavio je stari.
“Volio bih”, uzvratilo je dijete.
“Tako da je to tako navodno bilo slučajno. Ništa nije slučajno”, dodaje Vekica. “Vjerojatno je to bio taj neki slijed događaja. Da ja baš tog dana odgledam taj neki prilog i popričam sa tatom.”
Bilo je to vrijeme dial-upa. Više se o aikidu moglo saznati putem medija, nego putem tog sporog i starog interneta.
“Sada je to teško da shvate ove mlađe generacije”, iskren je on.
Prvo trening, pa onda kolači
Na svijet je došao četvrtog marta. Nije siguran da li je prvi čas u Aikido klubu Podgorica bio tog dana, ili se to dogodilo dan ranije. No, sjeća se da je tog dana bio sa Ivanom Božovićem.
“Tog dana smo prvo rekli: ‘Idemo na trening, pa ćemo na kolače'”, priča Vekica trideset i jednu godinu poslije.
Na prvom predavanju kod Predraga Peđe Burića bilo ih je nekoliko.
“I kreće to neko naše druženje. Naši prvi koraci”, konstatuje Podgoričanin. “Prvi, drugi trening i nevjerojatno kako je grupa počela da raste.”
S obzirom na to da su Predrag Burić i Vesko Vlahović bili dobro organizovani, stvorili su veliku medijsku podršku, ali i crnogorskih institucija.
“I došli su do toga da smo imali vrlo brzo novinske članke i televizijske reportaže”, objašnjava Vekica, rođen 1980. godine. “Naša grupa je za kratak period rasla do nekih možda 120 osoba” u dvorani.
Počeo je mnogo više vježbati. Redovno je išao na časove. I za mlađe i za starije. Bio je asistent Predragu Buriću.
“To je bilo, sto i nešto učenika”, izjavljuje on. “Uvijek nas je bilo više aktivnih u jednom dijelu treninga. Gdje pomažemo mlađima, a onda gdje radimo za sebe.”
“Aikido je super, jer uz dobru podršku trenera i ekipe, daje ti vjetar u leđa da napreduješ. Uspio sam da zagrizem tu želju za sportom. Sad ćemo da pričamo da je aikido vještina, nema veze, ja sam posmatrao i taj sportski dio”, dodaje Vekica.
Znali su što treba raditi kada se pojavi neki novi član i od čega treba početi.
“Kretanja, padovi i postepeno”, iskren je profesor fizičke kulture. “Od svih tih prvih koraka, tehnike i neko svoje iskustvo razlažemo na razumne cjeline koje možemo da predočimo početnicima i uopšte mlađima.”
Kroz taj vid djelovanja zavolio je posao demonstratora i predavača.
“Nema potrebe da se takmičimo. Po meni, takmičimo se sa samim sobom”, zbori Vekica, ističući da je aikido dobra tjelovježba. “Rekreiraš se u granicama svojih mogućnosti. Digni ga na jači nivo, bit će ti kao sport.”
Odlazak u Beograd
Nakon nekog perioda vježbanja, odlazi na studije u Beograd. Praktikuje disciplinu kod Velibora Vesovića. “Ja sam vježbao dok sam studirao, ali sam baš često putovao kući”, kaže on, objašnjavajući da je to bilo vrijeme NATO bombardovanja.
“Kod Velibora Vesovića sam upoznao sjajnu ekipu. Vidio sam jedan, da kažem, malo drugačiji način rada.”
Ispit za majstora uspješno je položio u crnogorskom glavnu gradu 2000. godine. Nakon toga nastavlja praktikovati Ueshibinu umjetnost u Aikido klubu Podgorica. Zbog potrebe stvaranja federacije, ali i samog širenja discipline, Predrag Burić mu predlaže osnivanje kluba. Da bi se napravio Crnogorski aikido savez, formirala su se tri kluba. Prvi je nosio ime po glavnom gradu. Drugi je dobio ime po sportskom društvu Budućnost. Prvi su činili stariji članovi, novi su dolazili u Budućnost. Oba je vodio Predrag Burić. No, kod trećeg kluba, bilo je teško pronaći ime. Prelomio je to Peđin prijatelj koji je imao velikog iskustva oko papirologije u otvaranju sportskih klubova i udruženja džudoka Zoran Milović.
“Peđa, kako se zvaše onaj Japanac što je bio s vama na slici?”, upitao je kratko.
“Tamura. Zašto?”
“Ništa, ništa”, rekao je Zoran.
I tako je nastalo ime kluba “Sensei Tamura” Podgorica.
“Nobuyshi Tamura je tad bio živ. Imali smo zadovoljstvo, bili smo kod njega na seminaru”, objašnjava Vekica o seminaru u Beogradu. “To je bilo povodom tridest godina aikida na prostorima Jugoslavije. Tako da sam imao zadovoljstvo da ga upoznam i da radim sa njim.”
Klub Sensei Tamura je bio formiran 2004. godine. No, prostor za vježbanje je postao problem. Ispijajući kafu u Njegoševoj ulici sa Veselinom Kneževićem, doznaje za fitness centar Sokogym u Sportskom centru Morača. Prijatelj mu predlaže da poslije druženja upitaju vlasnika i velikog karate šampiona Veska Mićovića, da li bi u tom prostoru mogao započeti časove aikida.
“Okej, može da počne”, rekao je Mićović.
“Dobro, ali koji su uslovi?”, upitao je Vekica.
“Okej, počni!”, odgovarao je vlasnik.
“Dobro, ali šta ja tebi dođem?”, uporan je bio Vekica.
“Čuješ, dođi i počni, uživaj”, nastavljao je vlasnik.
“Mi smo radili trening i odjednom se skupilo desetak ljudi”, kaže junak ove priče, koji je u Sokogymu započeo voditi časove, na svega nekoliko strunjača. Tu su bili, između ostalih, Saša Ostojić i Danijela Stiješević. Kolege iz Aikido kluba Podgorica. Došli su mu pomoći u pokretanju kluba.
“Sa Sašom i Danijelom sam vježbao regularno kod Peđe”, dodaje Vekica. “A termine u mom klubu sam prilagodio drugim danima, tako da uvijek mogu bez problema sve da stignem. Naravno, dolazili su i drugi i svi su pomalo davali svoj doprinos da ojačam.”
Vesko Mićović mu nikada nije htio naplatiti zakup prostora, jer je želio da ga podrži kao mladog instruktora i vještinu koju je cijenio. No, nakon godinu dana, u Sokogymu ostaje bez strunjača. Trebalo je pronaći novi prostor. Ne praveći pauzu, Vekica je predavanja nastavio držati u mjesnoj zajednici Jedinstvo u Maslinama. Zajedno sa Aikido klubom Podgorica. Jednog dana ga prijatelj Srđa Jovanović zamoli da mu pomogne oko nekog posla.
“Spuštam se i gledam teretanu i kažem: ‘Wooow. Srđa, ovo bi super bilo ako ima prostora meni za aikido!”, iskren je Vekica. Drug pozove vlasnika teretane Gorana Vulekovića. Pitao ga je da li bi Vekica u tom prostoru mogao voditi aikido. Goran je vesela i pozitivna osoba i odmah je pristao, pa se 2005. uspostavlja saradnja sa fitness centrom Eurosport. U blizini zgrada Pet udovica.
“Sokogym je bila praktično naša školica, naš početak. Naši prvi koraci”, izjavljuje Vekica. “Eurosport je bila ona prava sportska priča koja je krenula gdje sam imao podršku opet starijih kolega Zlatka Malikovića i Živka Radosavovića profesora fizičke kulture, koji su vodili fitness.”
Ueshibina disciplina na šest strunjača
Započinju praktikovati Ueshibinu disciplinu na šest strunjača. Kako je to mali prostor za vježbanje, dodatno su postavljali tapecirane male sunđere. Da sve bude ušuškano. Osim učitelja, tu su bila još dva-tri učenika. Članstvo se povećavalo, ali broj strunjača je ostajao isti. Ratko Žarić mu je tada ispao velika podrška. Pomogao mu je u nečemu što nije bio u stanju sam ostvariti. Sponzorstvo da kupi veći broj strunjača.
“Moja pripravnička plata je tada bila 200 eura. A to je bila cijena jedne strunjače. Te strunjače su bilo moje blago. Deset mjeseci radim za deset strunjača i odjednom uspijem da dobijem sponzorstvo i kupim dvadeset komada (40m 2)”, veli Vekica. “Što opet nije puno, ali to je već neki kapital koji sam uspio najzad da napravim i da funkcionišem.”
U Eurosportu su ostali više od desetljeća. U jednom je momentu Predrag Burić ostao bez prostora. Počeli su zajedno vježbati u pomenutoj teratani. Međutim, “moj prijatelj je otvorio novi klub. To je u prostorijama streljačkog centra Ljubović”, kaže Vekica. “Sa prelijepim dvorištem ispod brda Ljubović. I tada selimo jedan dio članova. Mislim, nije to bilo tvoj-moj član. Mi smo jednu grupu preselili.” Jedan dio vježbača, još neko je vrijeme ostao u Eurosportu. Naposljetku, svi se preseljavaju u streljački centar Ljubović.
“Ova priča je potvrda da se kroz naš rad nije rodio samo aikido, već jedno neraskidivo sportsko prijateljstvo koje ne poznaje granice”, ocjenjuje junak ove priče. “Naša priča odavno je prerasla okvire kluba i grada, šireći se na čitav region kao dokaz da sport ujedinjuje ljude na najplemenitiji način.”
Pojavom korona virusa Vekica preusmjerava svoju energiju posvećujući se porodici i drugim sportskim aktivnostima. Pravi instruktorsku pauzu u aikidu. Predrag Burić se sa učenicima preseljeva u novi prostor. No, i dalje je stacioniran u streljani Ljubović.
“Poseban ponos našeg kluba su brojna kumstva koja su potekla upravo iz decenija zajedničkog treninga i druženja. Kroz aikido smo svi zajedno stasali u ostvarene i zrele ljude, ali ono što nas i danas definiše jeste činjenica da se i dalje držimo zajedno. Oslonjeni jedni na druge”, zaključuje Vlahović.
“Naša misija ostaje ista: da kroz prijateljstvo i uzajamnu podršku pokažemo da su ljudske veze najvredniji rezultat svakog sportskog puta.”
Na trideset i prvu godišnjicu od početka praktikovanja aikida u Podgorici, Velimir Vekica Vlahović ima mnogo toga za proslaviti. U zemlji u kojoj nije bilo ni trunke od japanske vještine, aikido je sada razgranat u nekoliko gradova Njegoševe domovine. Ovo ne znači da je kao učitelj brojem praktičara oduševljen. No, svjestan je da je vježbanjem doprinosio da se iz onog sjemena posijanog na predavanju marta 1995. u Sportskom centru Morača rodila voćka od koje sada svi dobra u Crnoj Gori imaju.
