Mjesta na koja se vraćamo kad nikome ništa ne dugujemo
Postoje ljudi koji vjeruju da je tuga smetnja — nešto što treba staviti pod tepih, potisnuti, prešutjeti, razvodniti instantnim optimizmom koji se prodaje u
Kafanske halucinacije
Tamo gdje Ruže ne venu: Sjećanje na kraljicu Ateljea 212
Odlazak Ružice Sokić, na današnji dan prije dvanaest godina, nije bio samo kraj jedne blistave karijere već tihi nestanak jednog od najtoplijih osmijeha koji
Učiti iz brisanja: šta ukrajinska borba otkriva o zemlji, identitetu i pamćenju
Rat najčešće zamišljamo kroz slike ruševina, brojke poginulih, spaljene zgrade i pomjerene granice. Ali postoji nešto dublje, tiše i opasnije: brisanje. Nije to samo
U prostoriji bez sjena: Susret sa Solženjicinom
Bilo je to mjesto koje se ne nalazi na kartama, ali ga čovjek prepozna čim uđe — kao da duša ima vlastitu geografiju. Svjetlost
Legenda o Safikadi – djevojci koja je voljela jače od Vrbasa
Kažu stari Banjaluci da tvrđava Kastel pamti više srca nego bitaka. Da su njeni zidovi upijali uzdahe, riječi zakletve i šapate koji nikad nisu
Eliot Weinberger i umjetnost eseja bez autora
Postoje pisci koji mijenjaju forme, i postoje oni koji ih diskretno, ali temeljno — preimenuju. Eliot Weinberger pripada ovom drugom redu: on ne raskida
James Baldwin: Pisac koji je znao da istina uvijek košta
Intervju Jamesa Baldwina za The Paris Review otkriva pisca koji ne posmatra književnost kao estetsku disciplinu, nego kao moralnu obavezu. Baldwin u razgovoru ističe
László Krasznahorkai: Pisac koji pretvara haos svijeta u rečenicu bez daha
Postoje pisci čije rečenice dišu sporije od svijeta, i oni čiji ritam tjera čitaoca da hvata zrak. László Krasznahorkai, jedan od najposebnijih evropskih prozaista,
Goran Dakić: Ne plašim se izdajnika, plašim se loše napisane rečenice
Slavonsko sunce ne bira gdje će udariti, probija se kroz prašnjave prozore osnovne škole u Dalju. Klupe su još iste – izgrebanom drvetu vremenom
Jastog i Serafim: O Updikeovom stilu koji je preživio svoj sadržaj
John Banville, u svojoj oštroj ali pravednoj recenziji Updikeovih pisama za The Guardian, dotaknuo je živac onoga što danas definira Updikeovo književno naslijeđe: bolni