Ima dana kad se grad utiša bez dogovora, kao da se nešto ne izgovara naglas nego se nosi u grudima. Takav je ovaj – dan kad se ne sjećamo samo odlaska Ivica Osim, nego vlastite potrebe da vjerujemo kako su postojali ljudi koji su znali spojiti igru i dostojanstvo. Prisjećamo se odlaska posljednjeg autentičnog filozofa sarajevskih ulica, čovjeka koji je loptu tretirao kao produžetak misli, a teren kao pozornicu na kojoj se testira ljudsko dostojanstvo. Ivica Osim nije bio samo “Štraus sa Grbavice”, bio je arhitekta duha koji je razumio da je fudbal, baš kao i život, igra u kojoj je najteže ostati jednostavan.
Njegovo djetinjstvo u Sarajevu nije bilo romantično. Bilo je stvarno. Između zgrada, uz prugu, na terenu koji nije birao igrače nego ih oblikovao. Tamo se ne uči samo kako primiti loptu, nego kako se snaći kad stvari ne dolaze pod pravim uglom. I možda je upravo tu nastala njegova prva i najvažnija lekcija: da prostor ne dobijaš – nego ga stvaraš. Trčeći za krpenjačom između pruge i zgrada, naučio je da prostor ne dobijaš na poklon – moraš ga osvojiti inteligencijom. Taj mršavi dječak, koji će kasnije postati simbol elegancije, rano je shvatio da snaga bez vizije ne znači ništa.
“Igrač mora da misli. Ako ne misli, onda je samo trkač, a trkača ima svuda”, govorio je Osim, odbijajući da fudbal svede na puki fizički napor.
Njegova filozofija bila je duboko ukorijenjena u ideji zajedništva. Za Švabu tim nije bio zbir od jedanaest pojedinaca, već organizam koji diše istim plućima. Bio je skeptik prema zvijezdama koje “ne vide” kolektiv. U svijetu koji je postajao sve bučniji i agresivniji, on je nudio tihi autoritet, onaj koji se ne nameće vikom, već težinom izgovorene riječi.
Kada bi govorio o Sarajevu, govorio je o sudbini. Njegov odlazak sa mjesta selektora Jugoslavije 1992. godine nije bio samo politički gest, bio je to krik čovjeka kojem su ranili grad, a on, onako dostojanstven, nije mogao da simulira normalnost dok mu rodno mjesto krvari.
“Odlazim i gotovo je… ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava.”
Te riječi, izgovorene pred beogradskim kamerama, nisu bile samo ostavka. Bile su definicija integriteta. Ivica Osim je kroz čitavu karijeru – od Želje, preko Partizana, Grčke, Austrije do Japana – nosio taj specifičan sarajevski senzibilitet: mješavinu ironije, duboke empatije i nevjerovatne radne etike. Japan ga je zavolio jer su u njemu prepoznali samurajsku odanost disciplini, dok smo ga mi voljeli jer je bio naš, neuhvatljiv i tvrdoglav u svojoj pravičnosti. Njegov duh bio je satkan od onoga što bi on nazvao “vicom u igri”. Vjerovao je da se pobjeda bez ljepote brzo zaboravlja. Fudbal je za njega bio dijalog, a ne rat. Čak i kada mu je zdravlje postalo krhko, oči su mu sijale istim onim žarom dok bi analizirao neku dijagonalu ili promašenu šansu, uvijek tražeći ljudski faktor iza svake greške.
Danas, dok sjećanje na Ivicu Osima plovi kroz magle Miljacke, ostaje nam u naslijeđe ta njegova potraga za smislom u igri. Bio je čovjek koji je znao da je najduži put onaj od glave do nogu, ali i onaj najvredniji. Švabo nas je učio da se može biti velik bez pompe, slavan bez oholosti i dosljedan do samog kraja.
Zadnji zvižduk za njega nije bio kraj utakmice, već početak legende o čovjeku koji je fudbal učinio boljim, a nas, bar na trenutak dok smo ga slušali, pametnijim.
