Negdje u Bosni i Hercegovini, jedne sasvim obične radne sedmice, desila se scena koja bi u nekoj drugoj državi vjerovatno izazvala politički potres.
Ovdje?
Samo još jedan naslov.
Policija pretresa ministra policije.
I niko se ne smije.
A trebao bi.
Sistem koji istražuje sam sebe
Po nalogu suda, uz nadzor tužilaštva, policija ulazi u Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova.
Pretresaju kancelarije.
Računare.
Dokumente.
Telefon ministra.
Ministar policije.
Ako ovo zvuči kao skeč — to je zato što jeste.
Samo bez publike koja se smije.
Ko ovdje koga hapsi?
U jednom trenutku, logika počinje lagano da se savija:
Policija istražuje policiju.
Ministar nadgleda sistem koji istražuje njega.
Dokumente izuzima institucija koja formalno pripada strukturi kojom upravlja osoba koju istražuje.
I sve to funkcioniše.
Na papiru.
Savršeni birokratski krug
U Monty Python verziji ove priče, scena bi izgledala ovako:
– “Mi smo došli da pretresimo vas.”
– “Ali ja sam vi.”
– “Upravo zato.”
I svi klimnu glavom kao da ima smisla.
Jer u jednom trenutku — počne imati.
Profesionalno, ozbiljno, apsurdno
Službeno saopštenje kaže:
“U okviru trenutnog stanja vrše se određene radnje i aktivnosti.”
Naravno da se vrše.
Jer šta drugo raditi u situaciji gdje sistem pokušava dokazati da funkcioniše — istražujući samog sebe?
Zaključak koji niko ne izgovara
Ovo nije samo priča o jednom pretresu.
Ovo je priča o sistemu koji je postao toliko složen da može istovremeno:
postojati
raditi
i djelovati kao parodija samog sebe
I najzanimljiviji dio?
Niko nije iznenađen.
Jer kada apsurd postane rutina — prestaje biti vijest.
Postaje svakodnevica.
