Elim Garak je, formalno, krojač.
Što je otprilike jednako precizno kao kada neko kaže da je Bosna i Hercegovina komplikovana zemlja, pa onda tu stane, kao da je upravo objasnio kvantnu fiziku, Dejton, parking u centru Sarajeva i konkurs u javnom preduzeću u jednoj rečenici.
Garak je krojač onoliko koliko su naši političari zabrinuti za budućnost mladih: deklarativno, povremeno pred kamerama i uglavnom kad im zatreba dobar izgovor.
U stvarnosti, Garak je jedna od najopasnijih vrsta živog bića: čovjek koji sluša.
Ne onaj što šuti jer nema šta reći. Ne onaj što klima glavom jer ništa nije shvatio. Nego onaj što sluša jer zna da se ljudi najčešće izdaju onda kada misle da su najpametniji u prostoriji.
Zato bi se Elim Garak na Balkanu snašao savršeno.
Ne zato što je Balkan poseban.
Nego zato što je Balkan jedino mjesto gdje bi bivši operativac Obsidian Ordera nakon tri mjeseca rada vjerovatno rekao: “Oprostite, ali ovo je ipak malo neuređeno čak i za naše standarde.”
Samo običan krojač, naravno
Garak nikada ne bi došao u Sarajevo, Beograd, Zagreb, Banju Luku, Mostar ili Podgoricu kao ambasador. To bi bilo previše prosto. Previše vidljivo. Previše dosadno.
On bi otvorio malu krojačku radnju u uskoj ulici, negdje između ministarstva, jedne ambasade, dva kafića, tri advokatske kancelarije i redakcije portala koji slučajno uvijek prvi objavi ono što “niko nije znao”.
Na vratima bi pisalo nešto pristojno. Možda: “Fina odijela i diskrecija”.
I to bi bilo dovoljno.
Prvi bi došli političari.
Ne zbog odijela, naravno. Političari odijela uglavnom nose kao masku za činjenicu da im javni nastup stoji kao zavjesa na tenku. Došli bi zato što Garak zna mjeru.
A mjera je na Balkanu rijetka vještina.
Mjeru za rukav.
Mjeru za laž.
Mjeru za izdaju.
Mjeru za saopćenje.
Mjeru za nacionalni interes koji tačno odgovara privatnom ugovoru.
Garak bi ih gledao mirno, s onim osmijehom čovjeka koji ne osuđuje jer bi to bilo amaterski. On ne bi pitao: “Gospodine ministre, zašto lažete?”
To pitaju početnici.
Garak bi rekao: “Zanimljiv izbor materijala. Veoma prikladan za čovjeka koji se sprema promijeniti stranu, a još uvijek želi izgledati patriotski.”
I ministar bi se nasmijao.
Jer bi mislio da je šala.
To je najveća prednost inteligentnog špijuna: glupi ljudi uvijek misle da je istina šala ako je izgovoriš dovoljno elegantno.
Garak i bosanska politika: ljubav na prvi kompromis
U BiH bi Garak vrlo brzo shvatio osnovno pravilo sistema: niko ovdje ne želi riješiti krizu, jer je kriza najstabilnija institucija koju imamo.
Kriza zapošljava.
Kriza mobilizira.
Kriza opravdava.
Kriza skreće pažnju.
Kriza čuva fotelje.
Kriza proizvodi saopćenja.
Kriza otvara pregovore koji služe tome da se ne dogovori ništa dok svi ne dobiju dovoljno vremena da objasne svojim biračima kako su, upravo oni, spriječili izdaju.
Garak bi to poštovao.
Ne moralno, naravno. Garak nije naivan. Ali profesionalno bi bio impresioniran. Toliko energije uložene u održavanje nerješenja, toliko simbolike oko praznine, toliko zakletvi oko budžeta, toliko domoljublja oko tendera — to nije politika, to je zanat.
A Garak poštuje zanat.
Posebno kada je prljav.
Najbolji lažovi nisu oni koji lažu, nego oni koji su zaboravili da lažu
Garakova najveća lekcija nije da svi lažu. To znaju i djeca, novinari, porezni inspektori i ljudi koji su jednom pokušali dobiti posao bez veze.
Njegova lekcija je suptilnija: najopasniji lažovi nisu oni koji znaju da lažu. Najopasniji su oni koji su toliko dugo ponavljali vlastitu verziju stvarnosti da su je počeli nositi kao kožu.
Takav lažov ne izgleda nervozno.
On izgleda uvjereno.
On ne izmišlja priču.
On živi u njoj.
I zato bi Garak u našoj stvarnosti bio mnogo korisniji od većine analitičara. Analitičari još uvijek pokušavaju otkriti šta je istina. Garak bi prvo pitao: kome istina trenutno koristi, kome smeta, ko je finansira, ko je pušta u medije i ko će sutra tvrditi da je nikada nije rekao.
Na Balkanu istina ne hoda sama.
Uvijek ima pratnju.
Garak kao medijski konsultant
Zamislite Garaka u redakciji.
Urednik pita: “Imamo izjavu političara. Kaže da mu je država najvažnija.”
Garak mirno spusti šoljicu čaja.
“Fascinantno. A koja verzija države? Ona koju spominje u kampanji, ona koju koristi za budžet, ona koju prodaje strancima ili ona koju planira napustiti ako istraga postane ozbiljna?”
Urednik kaže: “Imamo i demanti.”
Garak se nasmije.
“Demanti je najiskreniji oblik priznanja da je neko pogodio preblizu.”
Urednik kaže: “Imamo i ekskluzivu.”
Garak pogleda kroz prozor.
“Ekskluziva je samo informacija koju je jedna frakcija odlučila pustiti prije druge.”
I tu se redakcija utiša.
Jer svi znaju da je krojač upravo objasnio 70 posto regionalnog novinarstva.
Zašto je Garak veliki lik?
Zato što nije heroj u sterilnom smislu. Nije čovjek čiste duše, savršene etike i uredne biografije. Njegova prošlost je prljava, njegova lojalnost komplikovana, njegove metode problematične, a istina mu je često samo jedan od materijala koje koristi.
Ali baš zato je zanimljiv.
Jer Garak ne pripada svijetu dječijih moralnih kategorija. On zna da se historija često piše ne zato što je neko bio dobar, nego zato što je neko bio dovoljno precizan u pravom trenutku.
On zna da imperije ne padaju samo od neprijatelja, nego i od vlastite gluposti.
Zna da patriote ponekad najviše vole domovinu onda kada joj rade najgore stvari.
Zna da su tajne rijetko opasne zato što su skrivene, nego zato što bi njihovo otkrivanje natjeralo ljude da priznaju ono što već znaju.
I zna jednu stvar koju naš javni prostor nikako da nauči:
Nije svaka istina korisna samo zato što je istina.
Neke istine treba znati kada izgovoriti.
Neke treba preživjeti.
Neke treba sašiti tako da ne puknu na prvom pritisku.
Garak u BiH: nemoguća misija koja bi mu vjerovatno bila dosadna
Da Garak dođe u BiH, vjerovatno bi vrlo brzo napravio kompletnu mapu stvarne moći.
Ne onu zvaničnu.
Zvanična mapa je za turiste, ambasadore i građansko obrazovanje.
Garak bi znao ko stvarno koga zove. Ko koga drži. Ko kome duguje. Ko je čiji kadar. Ko je čiji bivši kadar. Ko je čiji budući svjedok. Ko glumi ideologa, a zapravo čeka urbanističku dozvolu. Ko se javno mrzi, a privatno dijeli parcelu. Ko je nacionalni zaštitnik do 16 sati, a poslije toga partner u firmi.
I onda bi, naravno, rekao da je samo krojač.
Jer to je ljepota Garaka.
On ne mora dokazivati da zna.
On samo mora znati.
Dok svi drugi viču.
Zaključak: Garak je lik za naš vijek
Elim Garak je izmišljen lik, ali ponekad djeluje realnije od većine ljudi koji nam se svakodnevno obraćaju kao da upravo drže historijski govor, a ne čitaju tekst koji je neko napisao između dvije sjednice i jednog tendera.
On je idealan simbol vremena u kojem više nije dovoljno pitati šta je istina. Moraš pitati ko je kroji, ko je nosi, ko ju je naručio, ko ju je platio i ko će tvrditi da mu nikada nije odgovarala.
Zato Garak zaslužuje tekst.
Ne zato što je simpatičan.
Nego zato što je zastrašujuće upotrebljiv.
U svijetu u kojem svi glume nevine, on barem ima pristojnost da bude sumnjiv.
A u našoj političkoj stvarnosti, to je skoro moralna vrlina.
Jer, budimo iskreni: da se Elim Garak sutra pojavi u nekoj balkanskoj instituciji i kaže da je samo krojač, pola prisutnih bi mu povjerovalo.
Druga polovina bi već pokušavala saznati za koga radi.
A Garak?
Garak bi samo uzeo mjere.
